Biblija ne daje izravan odgovor na to pitanje. Mi znamo da je 33. n. e. počelo pomazivanje Isusovih učenika koji su u izgledu imali primiti nebesko nasljedstvo (Djela apostolska 2:1-4). Također znamo da su nakon smrti Isusovih apostola pravi pomazani kršćani, odnosno ‘pšenica’, ‘rasli zajedno’ s lažnim kršćanima, odnosno ‘kukoljem’ (Matej 13:24-30). Zatim su krajem 1800-ih pomazani kršćani ponovno postali vrlo aktivni. Godine 1919. započela je “žetva zemaljska”, koja uključuje i sakupljanje posljednjih pomazanika (Otkrivenje 14:15, 16).

Od kraja 1800-ih do 1931. glavni cilj službe propovijedanja bio je sakupljanje preostalih članova Kristovog tijela. Godine 1931. Istraživači Biblije uzeli su biblijsko ime Jehovini svjedoci. U engleskom izdanju Kule stražare od 15. studenog 1933. bilo je izneseno gledište da je to jedinstveno ime predstavljeno ‘denarom’ o kojem je Isus govorio u usporedbi iz Mateja 20:1-16. Smatralo se da 12 sati koji se spominju u usporedbi odgovara jednakom broju godina, koliko je prošlo od 1919. do 1931. Još puno godina nakon toga smatralo se da je pozivanje onih koji će naslijediti nebesko Kraljevstvo završeno 1931. te da su Kristovi sunasljednici koji su primili taj poziv 1930. i 1931. ‘posljednji’ kojima je taj poziv bio upućen (Matej 20:6-8). No 1966. izneseno je bolje objašnjenje te usporedbe te je bilo jasno objašnjeno da se ona ne odnosi na pozivanje posljednjih članova razreda pomazanika.

Godine 1935. uvidjelo se da “veliko mnoštvo” iz Otkrivenja 7:9-15 sačinjavaju “druge ovce”, odnosno da su to kršćani sa zemaljskom nadom koji se pojavljuju u “posljednjim danima” te kao grupa preživljavaju Harmagedon (Ivan 10:16; 2. Timoteju 3:1; Otkrivenje 21:3, 4). Od te je godine glavni cilj činjenja učenika postalo sakupljanje tog velikog mnoštva. Stoga se, naročito nakon 1966, smatralo da nebeski poziv nakon 1935. više  nije bio upućivan. Tome je u prilog išla činjenica da su nakon 1935. skoro svi kršteni izrazili zemaljsku nadu. Smatralo se da su svi koji dobiju nebeski poziv nakon te godine zamjena za pomazane kršćane koji nisu ostali vjerni.

Nema sumnje u to da Jehova, u slučaju da neki pomazanik otpadne od istine i ne pokaje se, poziva drugu osobu na njegovo mjesto (Rimljanima 11:17-22). No broj pravih pomazanika koji postanu nevjerni vjerojatno nije velik. S druge strane, tokom vremena su neki od kršćana krštenih nakon 1935. dobili svjedočanstvo svetog duha da je njihova nada nebeska (Rimljanima 8:16, 17). Stoga po svemu sudeći ne možemo odrediti neki konkretan datum kada se kršćanima prestaje upućivati nebeski poziv.

Kako trebamo gledati na osobu koja u srcu zaključi da je postala pomazanik te na obilježavanju Kristove smrti počne uzimati simbole? Ne bismo je smjeli osuđivati jer se radi o nečemu između nje i Jehove (Rimljanima 14:12). No pravi pomazani kršćani ne očekuju da im se poklanja posebna pažnja. Oni ne smatraju da zbog toga što su pomazani imaju posebne “spoznaje” koje ne mogu imati čak ni iskusniji pripadnici velikog mnoštva. Također, ne smatraju da automatski imaju više svetog duha od svojih suradnika koji pripadaju drugim ovcama. Isto tako, ne očekuju da ih se tretira na poseban način niti smatraju da su zbog toga što uzimaju simbole iznad imenovanih skupštinskih starješina. Oni su ponizni i svjesni toga da ni neki pomazanici u prvom stoljeću nisu udovoljavali svim zahtjevima da služe kao starješine ili sluge pomoćnici (1. Timoteju 3:1-10, 12, 13; Titu 1:5-9; Jakov 3:1). Neki pomazani kršćani čak su bili duhovno slabi (1. Solunjanima 5:14). A sestre, premda su bile pomazane, nisu poučavale u skupštini (1. Timoteju 2:11, 12).

Prema tome, pomazani kršćani i njihovi suradnici druge ovce trude se ostati duhovno jaki, razvijati plodove duha i izgrađivati mir u skupštini. Svi kršćani, bez obzira na to jesu li pomazanici ili druge ovce, revno propovijedaju dobru vijest i čine učenike pod vodstvom Vodećeg tijela. Pomazani kršćani radosni su što mogu to činiti dok god je Božja volja da mu služe na Zemlji.