RODILA sam se u Australiji 1929. i odrasla u Sydneyu, glavnom gradu Novog Južnog Walesa. Moj otac, Bill Muscat, bio je komunist i, koliko god to čudno zvučalo, vjerovao u Boga. Godine 1938. čak je potpisao peticiju koja se potpisivala po cijeloj državi i kojom se tražilo da se Josephu Franklinu Rutherfordu, predstavniku iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka, dozvoli da održi biblijsko predavanje u gradskoj vijećnici u Sydneyu.

“Sigurno će reći nešto važno”, rekao nam je tata u to vrijeme. Nakon osam godina čuli smo glavnu poruku tog predavanja. Tata je pozvao Normana Bellottija, koji je bio pionir, odnosno punovremeni propovjednik Jehovinih svjedoka, da nas posjeti i razgovara s nama o Bibliji. Naša obitelj brzo je prihvatila  biblijsku istinu i uskoro je vrlo revno sudjelovala u službi propovijedanja.

Sredinom 1940-ih prekinula sam školovanje da bih mogla pomagati svojoj majci, koja je bila teško bolesna. Za život sam zarađivala tako što sam šivala žensku odjeću. Subotom navečer moja sestra Rose i ja s grupom pionira svjedočile smo na ulici ispred sidnejske gradske vijećnice. Godine 1952. moj stariji brat John završio je misionarsku školu Gilead u Sjedinjenim Državama i dobio zadatak da služi u Pakistanu. I ja sam voljela službu propovijedanja i željela sam slijediti njegov primjer. Zato sam sljedeće godine postala stalni pionir.

Nedugo nakon toga upoznala sam Johna Davisona, koji je radio u podružnici Jehovinih svjedoka u Australiji. Svidjelo mi se to što je bio karakteran, ponizan, samozatajan, a ipak odlučan. Tijekom Drugog svjetskog rata tri je puta završio u zatvoru jer je kao kršćanin želio ostati neutralan. Zajedno smo odlučili da ćemo život posvetiti službi propovijedanja.

John i ja vjenčali smo se u lipnju 1955. Kupili smo autobus s ciljem da ga preuredimo tako da u njemu možemo živjeti. Željeli smo da to bude naša baza dok propovijedamo po udaljenim dijelovima Australije. Sljedeće godine Jehovinim svjedocima upućen je poziv da se presele na Novu Gvineju, sjeveroistočni dio jednog velikog otoka smještenog sjeverno od Australije. * Na tom dijelu svijeta poruka o Kraljevstvu dotad se još nije propovijedala. Odmah smo se javili da se želimo preseliti.

U to vrijeme na Novu Gvineju mogao si doći samo ako si imao ugovor o nekom poslu s punim radnim vremenom, pa je John počeo tražiti posao. Uskoro je sklopio ugovor s jednom pilanom na Novoj Britaniji, a to je otok koji pripada Novoj Gvineji. Nakon nekoliko tjedana krenuli smo na naše novo područje i u srpnju 1956. stigli smo u Rabaul, na Novoj Britaniji. U tom smo gradu šest dana čekali brod kojim smo mogli stići do Waterfall Baya.

Nakon nekoliko dana plovidbe po uzburkanom moru, stigli smo u Waterfall Bay, veliki zaljev smješten oko 240 kilometara južno od Rabaula. Ogromna pilana u kojoj je John trebao početi raditi nalazila se na jednoj iskrčenoj parceli u džungli. Te večeri kad su svi radnici sjeli za stol da večeraju, upravitelj pilane rekao je: “Eh, da. Gospodine i gospođo Davison, ova firma ima pravilo da svi zaposlenici moraju reći kojoj religiji pripadaju.”

Bili smo posve sigurni da takvo pravilo ne postoji, ali vjerojatno smo im bili sumnjivi jer nismo htjeli pušiti. U svakom slučaju, John je odgovorio: “Mi smo Jehovini svjedoci.” Nastao je neugodan tajac. Radnici u pilani bili su veterani iz Drugog svjetskog rata i  imali su predrasude o Jehovinim svjedocima zbog njihovog neutralnog stava tijekom rata. Od tog trenutka nastojali su nam zagorčati život kad god su mogli.

Najprije nam upravitelj nije želio dati hladnjak i štednjak iako smo imali pravo na to. Hrana nam se pokvarila i morali smo kuhati na jednom oštećenom štednjaku koji smo našli u džungli. Osim toga, seljanima je bilo zabranjeno da nam prodaju svježe voće i povrće, pa smo živjeli od raznoraznih biljaka koje smo sami uspjeli naći. Isto tako, proglasili su nas špijunima, pa su nas budno motrili da vide poučavamo li nekoga o Bibliji. A onda sam dobila malariju.

Unatoč svemu tome, čvrsto smo odlučili da ćemo izvršiti svoju službu. Zato smo zamolili dva mlada mještanina koja su radila u pilani, a znala su engleski, da nas nauče melanezijski pidžin, koji je tamo službeni jezik. A zauzvrat mi smo njih poučavali o Bibliji. Preko vikenda smo putovali i “razgledavali znamenitosti”. Pritom smo oprezno svjedočili seljanima koje smo susretali, a naši interesenti služili su nam kao prevoditelji. Prelazili smo rijeke s jakim strujama i golemim krokodilima koji su se sunčali na obali. Ako ne računamo jedan slučaj kad smo jedva izvukli živu glavu, nismo baš imali problema s tim opasnim grabežljivcima.

Budući da se naša služba proširivala, odlučili smo istipkati jednostavne biblijske poruke i dijeliti ih zainteresiranim osobama. Jedan od dvojice interesenata koji su radili u pilani pomogao nam je prevesti prve poruke. Mnoge smo noći proveli tipkajući stotine poruka koje smo dijelili seljanima i posadama brodova koji su tuda prolazili.

Jako nas je ohrabrilo kad nam je 1957. u posjet došao John Cutforth, iskusni putujući sluga. * Predložio nam je da ljude koji ne znaju čitati poučavamo o biblijskim istinama pomoću slika. On i moj muž osmislili su niz jednostavnih crteža, sasvim pojednostavljenih prikaza ljudskog lika, koji su objašnjavali temeljna biblijska učenja. Kasnije smo te “propovijedi u slikama” satima i satima precrtavali u bilježnice. Svaki je interesent dobio bilježnicu pomoću koje je propovijedao drugima. S vremenom se tu metodu poučavanja koristilo po cijeloj zemlji.

Nakon dvije i pol godine provedene u Waterfall Bayu mom je mužu istekao ugovor sklopljen s pilanom, no vlasti su nam dozvolile da ostanemo u zemlji. Zahvaljujući tome  mogli smo prihvatiti specijalnu pionirsku službu.

Ploveći sjeverno prema Rabaulu, naš se brod preko noći zaustavio u Wide Bayu, gdje se nalazilo jedno imanje na kojem se uzgajalo kakao i proizvodilo kopru (sušene jezgre kokosovih oraha). Pripadala je ostarjelom bračnom paru koji je želio otići u mirovinu i vratiti se u Australiju, pa su Johnu ponudili da vodi plantažu. Ponuda je bila jako primamljiva, no kad smo te večeri porazgovarali o tome, složili smo se da na Novu Gvineju nismo došli zato da se obogatimo. Bili smo odlučni u tome da izvršimo svoju službu kao pioniri. Zato smo sljedećeg dana rekli tim ljudima što smo odlučili te smo se ukrcali u brod.

Kad smo stigli u Rabaul, pridružili smo se maloj grupi Jehovinih svjedoka koji su se doselili iz drugih zemalja. Mještani su bili jako zainteresirani za poruku o Kraljevstvu, pa smo započeli mnogo biblijskih tečajeva. Kršćanske sastanke održavali smo u unajmljenoj prostoriji, a na njih je dolazilo čak 150 ljudi. Mnogi od njih prihvatili su istinu i pomogli u širenju dobre vijesti o Božjem Kraljevstvu po drugim dijelovima Nove Britanije (Matej 24:14).

Odlazili smo i u Vunabal, selo koje je oko 50 kilometara udaljeno od Rabaula, gdje je grupa osoba pokazala veliki interes za biblijsku istinu. Uskoro su privukli pažnju jednog utjecajnog katolika. On je s grupom istomišljenika iz svoje crkve uspio prekinuti naš tjedni biblijski tečaj i istjerati nas iz sela. Kad smo saznali da će sljedeći tjedan napraviti još više problema, zatražili smo policijsku pratnju.

Tog dana uz cestu je stajao nekoliko kilometara dugačak red katolika koji su nam dobacivali podrugljive primjedbe. Mnogi su bili spremni kamenovati nas. U međuvremenu svećenik je u selu okupio stotine starosjedilaca. Policija nas je uvjerila da imamo pravo održati svoj sastanak, pa su nas proveli kroz mnoštvo. Međutim, čim smo počeli sastanak, svećenik je nahuškao svjetinu da nas napadne. Policija nije mogla zaustaviti rulju, pa nam je šef policije rekao da moramo otići i brzo nas je odveo do našeg automobila.

Svjetina nas je okružila, psovala, pljuvala nas i prijetila nam šakama, a nasmijani svećenik stajao je skrštenih ruku. Nakon što smo pobjegli, šef policije priznao je da je to bila najgora situacija koju je ikada vidio. Iako je nasilna svjetina uspjela zastrašiti većinu ljudi u Vunabalu, jedan interesent hrabro je zastupao istinu o Kraljevstvu. Otada su stotine osoba diljem Nove Britanije došle u istinu.

U studenom 1960. poslani smo u Madang, veliki grad na sjevernoj obali Nove Gvineje, glavnog otoka. Tu su Johna i mene zasuli poslovnim ponudama. Jedna me firma nagovarala da vodim njihovu prodavaonicu odjeće. Jedna druga željela je da za njih vršim prepravke odjeće. Neke strankinje čak su mi ponudile financijsku pomoć da otvorim krojačnicu. Imajući na umu naš cilj, ljubazno smo odbili te i druge ponude (2. Timoteju 2:4).

Područje u Madangu bilo je plodno i uskoro je osnovana napredna skupština. Do udaljenih sela išli smo pješice te motociklom, a ta bi propovjednička putovanja trajala po nekoliko dana. U napuštenim kolibama na koje smo nailazili putem spavali smo na hrpi trave koju bismo nabrali u šumi. Sa sobom smo nosili jedino konzerviranu hranu, kekse i mrežu za zaštitu od komaraca.

 Na jednom putovanju posjetili smo grupu zainteresiranih osoba u Talidigu, selu smještenom oko 50 kilometara sjeverno od Madanga. Duhovno su napredovali, što je smetalo ravnatelju škole, pa im je zabranio da proučavaju Bibliju na državnom posjedu. Kasnije je nagovorio policiju da im uništi kuće i otjera ih u šumu. No poglavica susjednog sela dozvolio im je da žive na njegovoj zemlji. S vremenom je taj ljubazni poglavica prihvatio biblijsku istinu i u tom je kraju sagrađena moderna dvorana Jehovinih svjedoka.

Samo dvije godine nakon što smo 1956. došli na Novu Britaniju John i ja dobili smo poziv da prevodimo različitu biblijsku literaturu na melanezijski pidžin. To smo radili godinama. Godine 1970. pozvani smo u podružnicu u Port Moresbyu, glavnom gradu Papue Nove Gvineje, da kao punovremeni sluge počnemo raditi kao prevoditelji. Tamo smo također vodili jezične tečajeve.

Godine 1975. vratili smo se na Novu Britaniju da bismo služili u putujućoj službi. Tijekom narednih 13 godina avionom, čamcem, pješice i raznim prijevoznim sredstvima stigli smo do gotovo svakog dijela te zemlje. Doživjeli smo mnogo zastrašujućih iskustava, uključujući i onaj spomenut na početku ovog članka. Tom prilikom pilot je pao u nesvijest zbog napadaja gastritisa dok smo se približavali pomoćnom aerodromu kod Kandriana na Novoj Britaniji. Budući da se u avionu uključio autopilot, bespomoćno smo kružili nad džunglom dok je John očajnički pokušavao probuditi pilota. Kad je na koncu došao k sebi i vid mu se donekle vratio, uspio je sletjeti, iako se pritom avion sav tresao. Kad smo sletjeli, ponovno je pao u nesvijest.

Godine 1988. ponovno smo poslani u Port Moresby jer je u podružnici bilo sve više posla za prevoditelje. Oko 50 nas, poput jedne obitelji, živjelo je i radilo u podružnici, gdje smo također školovali nove prevoditelje. Svi smo imali skromne jednosobne stančiće. John i ja odlučili smo vrata ostavljati djelomično otvorenima tako da članove betelske obitelji i posjetioce potaknemo da svrate k nama da se bolje upoznamo. Tako smo se jako zbližili s betelskom obitelji te smo se međusobno hrabrili i podupirali.

A onda je 1993. John umro od srčanog udara. Imala sam osjećaj da je umro dio mene. U braku smo bili 38 godina i jako smo puno vremena provodili zajedno u službi. No odlučila sam ustrajati uz Jehovinu pomoć (2. Korinćanima 4:7). Vrata svoje sobe i dalje sam držala otvorena, pa su mladi uvijek dolazili k meni. To ugodno druženje pomoglo mi je da ostanem pozitivna.

Godine 2003. zdravlje mi se pogoršalo, pa mi je omogućeno da se vratim u Australiju i služim u podružnici u Sydneyu. Danas imam 77 godina i još uvijek radim puno radno vrijeme u Prevodilačkom odjelu te revno sudjelujem u djelu propovijedanja. Moji prijatelji te duhovna djeca i unučad donose mi silnu radost.

Vrata moje sobe u Betelu još uvijek su otvorena i skoro svaki dan imam goste. Ustvari, kad su vrata zatvorena, braća i sestre mi često pokucaju da vide je li sve u redu. Dokle god dišem ostajem pri svojoj odluci da ću izvršiti svoju službu i služiti svom Bogu, Jehovi (2. Timoteju 4:5).