U RAZNIM dijelovima svijeta mušku se djecu obrezuje iz zdravstvenih razloga. Drugdje se većina muške populacije ne obrezuje. No, za neke od onih koji to čine, naprimjer za Židove i muslimane, obrezanje je više od brige za zdravlje — ono ima i vjersko značenje.

U nekim narodima dječake se ritualno obrezuje u dobi kad počinju sazrijevati i razvijati se u muškarca. To je vrijeme kada se dječaka obično šalje u takozvanu tradicionalnu školu (u kojoj se djecu uči tradicionalnim običajima nekog plemena ili naroda), gdje ga se obreže i nekoliko tjedana drži odvojenim od okoline, dok se ne oporavi od zahvata. U tom razdoblju dječak mora izvršiti određene obrede te ga se poučava kako će postati muškarac. Je li takvo obrezanje potrebno da bi se dokazale dječakova zrelost i muškost? Razmotrimo na temelju Biblije što Bog misli o tome (Mudre izreke 3:5, 6).

Obrezanje, odnosno odstranjenje kožice na vrhu muškog spolovila, bilo je poznato i u drevna vremena, primjerice među Egipćanima. Međutim, Abraham nije potjecao iz takve kulture. Zapravo je veći dio života bio neobrezan. Osim toga, Abraham je i prije obrezanja bio hrabar muškarac. Jednom je s malom grupom ljudi krenuo u potjeru za vojskama četvorice kraljeva koji su zarobili njegovog nećaka Lota te ih je sve porazio (1. Mojsijeva 14:8-16). Otprilike 14 godina nakon tog događaja Bog je zapovjedio Abrahamu da obreže sebe i sve muške članove svog doma. Zašto mu je Bog to zapovjedio?

To sigurno nije bio znak Abrahamovog prelaska iz dječaštva u muževno doba. On je imao ni više ni manje nego 99 godina! (1. Mojsijeva 17:1, 26, 27). Bog mu je objasnio razlog za svoju zapovijed: “Obrezivat ćete kožicu s vrha uda, i to će biti znak saveza između mene i vas” (1. Mojsijeva 17:11). Taj savez s Abrahamom obuhvaćao je Božje obećanje da će preko Abrahama “svi narodi na zemlji” s vremenom dobiti velike blagoslove (1. Mojsijeva 12:2, 3). Stoga u Božjim očima obrezanje nije imalo nikakve veze s muževnošću. Ono je bilo znak da osoba pripada Abrahamovim potomcima Izraelcima, koji su dobili izuzetnu čast da im budu “povjerene svete objave Božje” (Rimljanima 3:1, 2).

Izraelski se narod pokazao nedostojnim povjerenja koje mu je ukazano kad je kasnije odbacio pravog Abrahamovog Potomka, Isusa Krista. Stoga je i Bog njih odbacio, a njihov običaj obrezivanja u Božjim očima više nije imao nikakvo značenje. Međutim, neki su kršćani u prvom stoljeću naše ere uporno tvrdili da je obrezanje još uvijek Božji zahtjev (Djela apostolska 11:2, 3; 15:5). Zbog toga je apostol Pavao poslao Tita da ‘ispravi ono što je bilo manjkavo’ u nekim skupštinama. Pavao je Titu o jednoj od tih manjkavosti napisao: “Ima mnogo nepokornih,  onih koji govore beskorisne riječi i onih koji obmanjuju um, osobito onih koji se drže obrezanja. Njima treba zatvoriti usta, jer upravo oni potkopavaju vjeru cijelih obitelji učeći radi nepoštenog dobitka ono što ne bi trebali” (Titu 1:5, 10, 11).

Pavlov je savjet još uvijek primjenjiv. Bilo bi protivno Bibliji da pravi kršćanin nekoga potiče da svoje dijete podvrgne obrezanju. Kršćanin se ne “miješa u tuđe poslove”, već takve odluke osobne prirode prepušta roditeljima (1. Petrova 4:15). Osim toga, Pavao je bio nadahnut da o obrezanju koje se zahtijevalo prema Mojsijevom zakonu napiše sljedeće: “Je li tko pozvan kao obrezan? Neka ne prepravlja obrezanje. Je li tko pozvan kao neobrezan? Neka se ne obrezuje. Obrezanje ne znači ništa i neobrezanje ne znači ništa, nego je važno držati se Božjih zapovijedi. Neka svatko ostane u onom stanju u kojem je bio pozvan” (1. Korinćanima 7:18-20).

Što ako kršćanski roditelji možda razmišljaju o tome da li da svoje sinove daju obrezati? Bi li bilo u skladu s Biblijom da ih pošalju u tradicionalne škole spomenute na početku članka? Odlazak u takve škole obuhvaća puno više od kirurškog uklanjanja djelića kože. Dječak bi ondje tjednima živio u društvu s drugim dječacima i učiteljima koji ne služe Jehovi. Mnogo od onoga što se naučava u tim školama kosi se s visokim biblijskim moralnim mjerilima. A Biblija upozorava: “Loše društvo kvari dobre navike” (1. Korinćanima 15:33).

Odlazak u te škole sve češće predstavlja i zdravstvenu opasnost. Godine 2003. časopis South African Medical Journal upozorio je: “I ove su godine neka obrezanja završila sa strašnim posljedicama, a sve vodeće informativne agencije širom svijeta izvještavaju o smrtnim slučajevima i sakaćenjima. (...) Ukratko, mnoge današnje škole u kojima se vrši obrezanje nisu stručne ni pouzdane, i čak su opasne po život.”

Osim mogućnosti opasnog oštećenja spolnih organa, još je veća opasnost po duhovno zdravlje. Učenja i običaji u školama u kojima se provodi obrezanje u uskoj su vezi sa spiritizmom i obožavanjem umrlih predaka. Naprimjer, umjesto da priznaju kako su za tragične događaje odgovorni nemarni kirurzi i nehigijenski uvjeti, mnogi vjeruju da se to događa zbog uroka ili nezadovoljstva umrlih predaka. O vezama s krivom religijom Biblija naređuje: “Ne uprežite se u nejednak jaram s nevjernicima. Jer što je zajedničko pravednosti i bezakonju? Ili kakvo zajedništvo ima svjetlo s tamom? (...) ‘Zato iziđite iz njihove sredine i odvojite se’, kaže Jehova, ‘i ne dotičite više ništa nečisto’, ‘i ja ću vas primiti.’” (2. Korinćanima 6:14-17). Imajući u vidu taj savjet, bilo bi krajnje nemudro da kršćanski roditelji šalju svoje sinove u škole u kojima se vrši obrezanje.

To što je neki kršćanin obrezan ili neobrezan ništa ne govori o njegovoj muževnosti. Pravim bi kršćanima glavna briga trebala biti kako da ugode Bogu, a ne kako da ‘po tijelu ugađaju drugima’ (Galaćanima 6:12).

Međutim, da bi ugodio Bogu, kršćanin mora ‘obrezati srce’ (5. Mojsijeva 10:16; 30:6; Matej 5:8). To se obrezanje ne obavlja nožem, nego odbacivanjem neispravnih želja i ponosnog razmišljanja, u što je uključeno i vjerovanje da doslovno obrezanje čini osobu boljom od drugih ljudi. Podnoseći kušnje i ostajući ‘nepokolebljiv u vjeri’, kršćanin može dokazati da je zreo i muževan — bio on obrezan ili ne (1. Korinćanima 16:13; Jakov 1:12).