“SVE svoje brige bacite na [Boga], jer se on brine za vas” (1. Petrova 5:7). Kakvog li divnog poziva! Jehova Bog osobno se brine za svoj narod. U njegovom se okrilju možemo osjećati sigurnima.

Slično tome, i mi bismo se trebali brinuti za druge. No budući da smo nesavršeni, trebamo se čuvati zamki koje su povezane s pokazivanjem osobnog zanimanja za druge. Prije nego što se osvrnemo na neke od njih, pogledajmo kako se Jehova brine za svoj narod.

Usporedivši Boga s pastirom, psalmist David opisao je kako se on brinuo za njega: “Jehova je Pastir moj. Ništa mi neće nedostajati. Na pašnjacima zelenim počinak mi daje, vodi me na počivališta što vodom obiluju. Dušu moju krijepi. (...) Da i dolinom guste tame pođem, neću se bojati zla, jer si ti sa mnom” (Psalam 23:1-4).

Budući da je i sam bio pastir, David je znao što sve znači brinuti se za stado. Pastir štiti svoje ovce od grabežljivaca kao što su lavovi, vukovi i medvjedi. On pazi da mu stado ostane na okupu, traži izgubljene ovce, nosi umornu janjad u svojim njedrima te se brine za ovce koje su bolesne i ozlijeđene. Svakog dana vodi brigu o tome da stado ima dovoljno vode. To ne znači da pastir kontrolira svaki njihov korak. Ovce se mogu slobodno kretati, a ujedno imaju njegovu zaštitu.

Tako se i Jehova brine za svoj narod. Apostol Petar rekao je: ‘Božja vas snaga čuva.’ Ovdje upotrijebljeni grčki izraz za “čuvati” doslovno znači “biti pod stražom” (1. Petrova 1:5). Budući da se iskreno brine za nas, Jehova nas stalno nadzire i spreman nam je pomoći kad god ga za to zamolimo. No Jehova nas je stvorio sa slobodnom voljom, pa se ne upliće u sve naše postupke i odluke. Kako ga u tom pogledu možemo oponašati?

“Sinovi su nasljedstvo od Jehove.” Stoga roditelji trebaju štititi svoju djecu i brinuti se za njih (Psalam 127:3). To između ostalog znači da roditelji trebaju potaknuti svoju djecu da s njima podijele svoja razmišljanja i osjećaje te se zatim na temelju onog što su saznali voditi u svom odnosu prema djeci. Ako roditelji pokušavaju kontrolirati svaki djetetov korak te u potpunosti ignoriraju djetetove želje, to bi bilo kao da pastir svoje ovce  vodi na uzici. Nijedan pastir ne vodi svoje stado na takav način, a ni Jehova se tako ne odnosi prema nama.

Mariko * priznaje: “Godinama sam govorila svojoj djeci: ‘Moraš raditi ovo’, ‘Ne smiješ raditi ono.’ Smatrala sam da sam kao roditelj dužna to činiti. Nikad ih nisam pohvalila niti je između nas bilo kvalitetne komunikacije.” Marikina kći znala je satima telefonom pričati sa svojim prijateljicama, no razgovori između nje i njene majke bili su vrlo kratki. “A onda sam konačno shvatila u čemu je razlika”, nastavlja Mariko. “Kad je razgovarala sa svojim prijateljicama, moja se kći uživljavala u ono što su pričale i pokazivala to izrazima kao što su: ‘Slažem se’ ili ‘Tako i ja mislim.’ Stoga sam počela koristiti slične izraze u svojim nastojanjima da saznam što ona osjeća te su uskoro naši razgovori postajali duži i puno ugodniji.” To pokazuje koliko je važna kvalitetna komunikacija, koja je obično obostrana, a ne jednostrana.

Roditelji trebaju nastojati saznati kako se njihova djeca osjećaju i što žele, a djeca trebaju imati na umu da im je to što se roditelji brinu za njih zaštita. Biblija savjetuje djecu da budu poslušna svojim roditeljima te kaže zašto: “Da ti dobro bude i da dugo ostaneš na zemlji” (Efežanima 6:1, 3). Djeca koja su uvjerena u to da im podložnost roditeljima koristi lakše pokazuju poslušnost.

Jehovina briga puna ljubavi vidljiva je i u kršćanskoj skupštini. Kao Glava skupštine, Isus Krist pruža starješinama vodstvo kako bi se mogli brinuti za njegovo stado (Ivan 21:15-17). Grčka riječ za nadglednika povezana je s glagolom koji znači “pažljivo nadgledati”. Objašnjavajući starješinama kako to trebaju činiti, Petar daje sljedeće upute: “Pasite Božje stado koje vam je povjereno — ne na silu, nego dragovoljno; ne radi nepoštenog dobitka, nego gorljivo; ne kao da gospodarite onima koji su vlasništvo Božje, nego budite uzor stadu” (1. Petrova 5:2, 3).

Da, zadatak koji je povjeren starješinama sličan je zadatku pastira. Kršćanski starješine trebaju se brinuti za duhovno bolesne i pomagati im da ponovno počnu živjeti  u skladu s biblijskim pravednim mjerilima. Starješine su zaduženi za organiziranje skupštinskih aktivnosti, sastanaka i održavanje reda u skupštini (1. Korinćanima 14:33).

No spomenute Petrove riječi ukazuju i na jednu opasnost, a to je da starješine počnu ‘gospodariti’ skupštinom. Donošenje nepotrebnih pravila jedan je način na koji bi neki starješina to mogao činiti. Osjećajući se obaveznim da štiti stado, starješina bi mogao otići predaleko. U jednoj skupštini na Orijentu starješine su donijeli pravila o tome kako u dvorani pozdravljati druge, primjerice tko bi trebao prvi nešto reći, smatrajući da će to doprinijeti očuvanju mira u skupštini. Iako su poticaji tih starješina bez dvojbe bili dobri, jesu li oni oponašali Jehovu u iskazivanju brige za njegov narod? Značajno je zapaziti kakav je stav imao apostol Pavao: “Ne kažem da smo mi gospodari vaše vjere, nego smo vaši suradnici da biste bili radosni, jer vi ste postojani zbog svoje vjere” (2. Korinćanima 1:24). Jehova vjeruje svom narodu.

Osim što paze da ne donose pravila koja nemaju biblijski temelj, brižni starješine svoju iskrenu brigu pokazuju i tako što ne otkrivaju drugima povjerljive informacije. Oni ozbiljno shvaćaju sljedeće Božje upozorenje: “Ne otkrivaj tuđe tajne” (Mudre izreke 25:9).

Apostol Pavao usporedio je skupštinu pomazanih kršćana s ljudskim tijelom, rekavši: “Bog je sastavio tijelo (...) da ne bude podjele u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge” (1. Korinćanima 12:12, 24-26). Grčki izraz za ‘jednako se brinuti jedni za druge’ doslovno znači ‘biti zabrinuti jedni za druge’. Članovi kršćanske skupštine trebaju se iskreno zanimati jedni za druge (Filipljanima 2:4).

Kako pravi kršćani mogu pokazati da su ‘zabrinuti jedni za druge’? Brigu za druge članove skupštine možemo pokazati tako da se molimo za njih i da ponudimo praktičnu pomoć kad im je to potrebno. Time ih možemo potaknuti da i sami razvijaju i pokazuju dobre osobine. Pogledajmo kako je Tadataki pomoglo to što su se drugi s ljubavlju brinuli za njega. On se krstio kad je imao 17 godina i bio je jedini član svoje obitelji koji je služio Jehovi. Tadataka priča: “Jedna obitelj u skupštini često me pozivala na obroke i druženja. Svratio bih do njih skoro svako jutro prije škole kako bismo zajedno razmotrili dnevni citat. Oni su me savjetovali kako da rješavam probleme koji su se pojavljivali u školi te smo se zajedno molili u vezi s tim. Od te sam obitelji naučio što znači davati.” Tadataka sada primjenjuje ono što je naučio služeći u jednoj od podružnica Jehovinih svjedoka.

Apostol Pavao upozorio je na još jednu specifičnu zamku koja je povezana s pokazivanjem zanimanja za druge. On je spomenuo neke žene koje su počele “ogovarati, miješati se u tuđe poslove i govoriti ono što ne bi smjele” (1. Timoteju 5:13). Iako je na mjestu biti zainteresiran za druge, moramo paziti da se ne počnemo miješati u njihove privatne stvari. Neprikladno zanimanje za druge moglo bi nas dovesti do toga da ‘govorimo ono što ne bismo smjeli’, primjerice da kritiziramo druge.

Ne smijemo zaboraviti da svaki kršćanin može na svoj način organizirati svoj život, jesti ono što njemu odgovara i slobodno vrijeme provoditi na način na koji on želi. Unutar granica određenih biblijskim načelima, svatko može sam donositi odluke o tome kako će postupati. Pavao je kršćanima u Rimu savjetovao sljedeće: “Nemojmo više osuđivati jedni druge. (...) Nastojmo promicati mir i međusobno se izgrađivati” (Rimljanima 14:13, 19). Iskrenu brigu za članove skupštine ne pokazujemo tako da se miješamo u tuđe poslove, već tako da uvijek budemo spremni pomoći drugima. Kad na taj način brinemo jedni za druge, u obitelji i skupštini rastu ljubav i jedinstvo.