GODINE 1908. na mjestu biblijskog grada Gezera, koji se nalazi u blizini obalne ravnice zapadno od Jeruzalema, pronađen je zanimljiv predmet: pločica od kamena vapnenca za koju se smatra da potječe iz desetog stoljeća prije naše ere. Na njoj je drevnim hebrejskim pismom na pojednostavljeni način opisana poljodjelska godina, odnosno ciklus, i poslovi koji su se obavljali u pojedinim razdobljima. Ta je pločica kasnije nazvana Gezerski kalendar.

Pločicu je potpisao Abija. Iako se svi arheolozi ne slažu s tim, mnogi smatraju da je pločica vježba pamćenja nekog učenika napisana u stihovima. * Bi li volio saznati kako je jedan dječak koji je živio u to vrijeme doživljavao različita razdoblja u godini? Tako ćeš se možda prisjetiti i nekih biblijskih događaja.

Pisac ovog drevnog kalendara najprije spominje berbu. Iako je ona na tom kalendaru navedena prva po redu, lako je razumjeti zašto su Izraelci berbu smatrali krajem, odnosno vrhuncem, glavnog dijela poljodjelske godine. Mjesec etanim (kasnije nazvan tišri) odgovara dijelu rujna i dijelu listopada u kalendaru koji mi koristimo. Budući da je u tom mjesecu berba većim dijelom bila završena, to je bilo posebno radosno vrijeme u kojem je i dječak Abija vjerojatno imao svoj zadatak. Predoči si njegovo uzbuđenje dok je pomagao svom ocu da načini sjenicu koja je trebala biti njihov dom narednih tjedan dana, tokom kojih su radosno zahvaljivali Jehovi za dobar urod svojih polja! (5. Mojsijeva 16:13-15).

Otprilike u to vrijeme masline su bile skoro spremne za branje, što se radilo tako da se treslo grane drveta. To je vjerojatno bio pretežak  posao za Abiju, ali je on sigurno volio promatrati kako se to radi (5. Mojsijeva 24:20). Njegova bi obitelj zatim pokupila masline te bi kod nekoga u blizini tko je posjedovao mlinski kamen od njih napravila ulje. Ulje se moglo dobiti i jednom jednostavnijom metodom — tako da se izgnječene ili raspuknute masline stave u vodu te da se zatim sakuplja ulje koje se dizalo na površinu. Kako god da se dobivala, ta je dragocjena tekućina za ljude onog vremena bila više od hrane. Koristila se i za osvjetljavanje doma te za liječenje modrica i rana, kakve je dječak poput Abije lako mogao zadobiti u igri.

Kad su počele padati rane kiše, Abija se možda radovao osvježenju koje su one donosile. Njegov mu je otac vjerojatno rekao koliko je kiša važna za zemlju (5. Mojsijeva 11:14). Tlo, koje je mjesecima bilo izloženo vrelom suncu, omekšalo bi i postalo spremno za oranje. U ono su vrijeme orači vješto upravljali drvenim plugom, koji je možda imao metalno ralo, a vuklo ga je govedo ili neka druga životinja. Oni su nastojali izorati što ravnije brazde. Budući da je zemlja za njih bila veoma dragocjena, izraelski su ratari običavali iskoristiti i male parcele, pa čak i one na strmim obroncima. No tamo su zemlju možda morali obrađivati ručno.

Nakon što se omekšalu zemlju izoralo, posijalo se pšenicu ili ječam. Zanimljivo je da je sljedeći korak  koji se spominje u Gezerskom kalendaru upravo takvo sijanje, koje je trajalo dva mjeseca. Sijač je sjeme možda nosio u naborima svoje odjeće te ga je sijao rasipavajući ga širokim pokretima ruke.

‘Dobra zemlja’ nikada nije bila besplodna (5. Mojsijeva 3:25). Kiše najviše padaju tokom prosinca, pa se sva zemlja zazeleni. To je bilo vrijeme sadnje kasnih kultura, i to mahunarki, primjerice graška i slanutka, te drugog povrća (Amos 7:1, 2). Abija je taj period na svojoj pločici nazvao “proljetna ispaša”, odnosno, prema jednom drugom prijevodu, “kasna sjetva”. Bio je to period u kom su se jeli ukusni obroci pripremljeni od raznog povrća kojeg je u to vrijeme bilo u obilju.

S dolaskom toplijeg vremena badem bi procvao bijelim i ružičastim cvjetovima, nagovještavajući proljeće. Da bi badem procvao, bilo je dovoljno da vrijeme samo malo zatopli, a to se znalo desiti već i u siječnju (Jeremija 1:11, 12).

Abija zatim spominje lan. To te možda podsjeća na događaj koji se odigrao stoljećima prije Abijinog vremena, na istočnoj strani judejskih brda. U gradu Jerihonu Rahaba je sakrila dvojicu uhoda pod razastrte stabljike lana koje su se sušile na njenom krovu (Jošua 2:6). Lan je imao važnu ulogu u životu Izraelaca. Da bi se iz biljke izdvojila vlakna, najprije ju je trebalo pustiti da počne trunuti. Sporiji način da se to postigne bio je ostaviti lan na rosi, a brži način staviti ga u neko jezerce ili potok. Izdvojena vlakna lana koristilo se za proizvodnju tkanine, od koje su se izrađivala jedra, šatori i odjeća. Lan se također koristilo za izradu stijenja za svjetiljke.

Neki smatraju da se lan nije mogao uzgajati na području Gezera jer tamo nije bilo dovoljno vode za to. Drugi misle da ga se uzgajalo samo u kasnijem dijelu godine. Zbog toga neki zaključuju da je u Gezerskom kalendaru riječ “lan” sinonim za sijeno koje se koristilo kao stočna hrana.

Svake godine pred proljetni ekvinocij Abija bi promatrao zeleno klasje ječma, sljedeću žitaricu koju spominje u svom kalendaru. Bilo je to u mjesecu koji se na hebrejskom zove abib, što znači “zeleno klasje” te se možda odnosi na fazu u kojoj je klasje već dozrelo, ali je još mekano. Jehova je zapovjedio:  “Drži mjesec abib i slavi Pashu u čast Jehovi” (5. Mojsijeva 16:1). Abib (kasnije nazvan nisan) mjesec je koji se danas poklapa s dijelom ožujka i dijelom travnja. Vrijeme dozrijevanja ječma možda je ljudima pomagalo da odrede početak tog mjeseca. Karaitski Židovi još i danas po dozrijevanju ječma određuju početak svoje nove godine. U svakom slučaju, 16. abiba trebalo je pred Jehovom zanjihati snop prvina od žetve ječma (3. Mojsijeva 23:10, 11).

Ječam je imao vrlo važnu ulogu u svakodnevnom životu većine Izraelaca. Budući da je bio jeftiniji od pšenice, mnogi, a naročito siromašni, koristili su ga za pripremu kruha (Ezekijel 4:12).

Vratimo se sada Abiji, koji je rano jednog jutra možda primijetio da na nebu nema oblaka te je shvatio da neko vrijeme više neće biti kiše. Biljke u ‘dobroj zemlji’ sada su ovisile o rosi (1. Mojsijeva 27:28; Zaharija 8:12). Izraelski poljodjelci znali su da mnoge kulture koje su donosile plod tokom najsunčanijih mjeseci u godini ovise u razdoblju do Pedesetnice o kombinaciji pogodnih vjetrova. Hladan, vlažan vjetar sa sjevera pogodovao je rastu žitarica, ali je štetio voćkama ukoliko su već bile procvale. Topao, suh vjetar s juga doprinosio je otvaranju i oprašivanju cvjetova (Mudre izreke 25:23; Pjesma nad pjesmama 4:16).

Jehova, gospodar atmosferskih prilika, stvorio je ekosustave i savršeno podesio njihove zakonitosti. U Abijino vrijeme Izrael je doista bio ‘zemlja pšenice, ječma, vinove loze, smokava i šipaka, zemlja maslina, što daju ulje, i meda’ (5. Mojsijeva 8:8). Abiji je djed možda pričao o tome kako je u vrijeme mudrog kralja Salamuna vladalo pravo blagostanje, što je bilo jasan dokaz Jehovinog blagoslova (1. Kraljevima 4:20).

Nakon žetve u kalendaru se spominje riječ za koju neki kažu da znači “mjerenje”. Ona se možda odnosi na mjerenje uroda kako bi vlasnik polja dobio svoj dio, radnici svoj, a možda i kako bi se odvojio dio za plaćanje poreza. No neki učenjaci smatraju da ta hebrejska riječ znači “svetkovanje” te da je aluzija na Blagdan tjedana, koji se slavio u mjesecu sivanu, koji je uključivao dio današnjeg svibnja i lipnja (2. Mojsijeva 34:22).

Abija zatim spominje dva mjeseca kad se čistila vinova loza. Možda je i on sudjelovao u uklanjanju suvišnog lišća s loze kako bi sunce lakše moglo doprijeti do grozdova (Izaija 18:5). Zatim je na red došla berba grožđa —  uzbudljivo vrijeme za ondašnjeg dječaka. Prvo grožđe bilo je veoma ukusno! Abija je vjerojatno čuo za 12 uhoda koje je Mojsije poslao u Obećanu zemlju. Oni su obišli tu zemlju u vrijeme prvoga grožđa kako bi se uvjerili u to koliko je plodna. Grozd koji su tom prilikom ponijeli sa sobom bio je toliko velik da su ga morala nositi dva čovjeka! (4. Mojsijeva 13:20, 23).

Abija u svom kalendaru na kraju spominje ljetno voće. U drevno doba na Bliskom istoku ratari su se ljeti uglavnom bavili voćem. Nakon Abijinog vremena Jehova je upotrijebio izraz ‘košara ljetnog voća’ kako bi pokazao da je ‘došao kraj narodu njegovom Izraelu’, koristeći pritom igru riječi s hebrejskim riječima za “ljetno voće” i “kraj” (Amos 8:2). To je nevjernog Izraela trebalo podsjetiti na to da je blizu njegov kraj i izvršenje Jehovine osude. Smokve su nesumnjivo bile među ljetnim voćem koje je Abija spomenuo. Njih se moglo isprešati kako bi ih se u grudama sačuvalo za jelo ili koristilo kao oblog za čireve (2. Kraljevima 20:7).

Mladi Abija vjerojatno je osobno sudjelovao u poljodjelskim radovima tokom godine. Mnogi su se Izraelci u ono vrijeme bavili poljodjelstvom. Čak i ako sam ne obrađuješ zemlju, podaci s ove pločice iz Gezera mogu ti pomoći da se više uživiš u čitanje Biblije, da je bolje razumiješ i dočaraš si ono što se u njoj opisuje.