“TKO je uporan ostvaruje cilj.” To je geslo João Ferreira de Almeida stavio na naslovnu stranicu vjerskog pamfleta koji je napisao u 17. stoljeću. Vjerojatno ne postoje prikladnije riječi kojima bi se opisao čovjek koji je svoj život posvetio prevođenju i izdavanju Biblije na portugalskom.

Almeida je rođen 1628. u Torre de Tavaresu, selu u sjevernom Portugalu. Budući da je kao mali ostao bez roditelja, odrastao je u Lisabonu, glavnom gradu Portugala, kod svog strica, koji je bio redovnik. Smatra se da je Almeida dobio izvrsnu naobrazbu dok se pripremao za svećeničku službu. Zahvaljujući tome je već kao vrlo mlad iznimno dobro poznavao strane jezike.

Međutim, teško da bi Almeida svoje znanje iskoristio za prevođenje Biblije da je ostao u Portugalu. Dok se sjevernom i srednjom Europom širila reformacija, a Biblija se prevodila na narodne jezike, katolička inkvizicija i dalje je vršila snažan utjecaj na Portugal. Čak je i samo posjedovanje Biblije na narodnom jeziku bilo dovoljan razlog da se nekoga izvede pred inkvizicijski sud. *

Možda je to navelo Almeidu da s 14 godina iz tog represivnog društva pobjegne u Nizozemsku. Ubrzo nakon toga krenuo je za Aziju preko Batavije (današnje Jakarte, Indonezija), koja je u to vrijeme bila upravno središte nizozemske Istočnoindijske kompanije u jugoistočnoj Aziji.

Pri kraju njegovog putovanja u Aziju dogodilo se nešto što je označilo  prekretnicu u Almeidinom životu. Ploveći od Batavije do Malacce (današnje Melake, zapadna Malezija), našao je protestantski letak napisan na španjolskom s naslovom Diferencias de la Cristiandad (Razlike u kršćanstvu). Osim što je letak osuđivao lažna vjerska učenja, u njemu se nalazila rečenica koja se mladog Almeide naročito dojmila: “Govoriti nepoznatim jezikom u crkvi, čak ako je to i na slavu Božju, nimalo ne koristi slušateljima koji ga ne znaju” (1. Korinćanima 14:9).

Almeida je shvatio bit: Ako svi budu razumjeli Bibliju, vjerske zablude bit će razotkrivene. Kad je stigao u Malaccu, promijenio je svoju religiju i postao član Nizozemske reformirane crkve te je dijelove Evanđelja odmah počeo prevoditi sa španjolskog na portugalski i dijeliti ih “onima koji su pokazali iskrenu želju da saznaju istinu”. *

Nakon dvije godine Almeida je bio spreman za još zahtjevniji pothvat — prevođenje cijelog Novog zavjeta (grčkog dijela Biblije), pri čemu se služio latinskim tekstom Vulgate. Bio je gotov za manje od godinu dana, što je doista zapanjujuć uspjeh za šesnaestogodišnjaka! Hrabro je poslao primjerak svog prijevoda nizozemskom generalnom guverneru u Bataviji da ga objavi. Po svemu sudeći, Reformirana crkva u Bataviji proslijedila je njegov rukopis u Amsterdam, no ostarjeli pastor koji ga je trebao isporučiti umro je, a Almeidin rukopis je nestao.

Kad se 1651. od njega tražilo da svoj prijevod prepiše i tekst da pastvi Reformirane crkve na Cejlonu (današnjoj Šri Lanki), Almeida je otkrio da je izvornik nestao iz crkvene arhive. Ali to ga nije obeshrabrilo. Nekako je uspio pronaći jedan primjerak svog prijevoda — možda jednu od prvih verzija — i za godinu dana dovršio je reviziju prijevoda Evanđeljâ i Djela apostolskih. Konzistorij * u Bataviji nagradio ga je s 30 guldena. Bila je to “beznačajna svota za golemi posao koji je napravio”, napisao je jedan od Almeidinih kolega.

Premda nije primio zasluženo priznanje, Almeida je nastavio s radom te je 1654. konzistoriju predao prerađeni prijevod cijelog Novog zavjeta. I taj se put govorilo o izdavanju njegovog prijevoda, no ništa se konkretno nije poduzelo osim što je napravljeno nekoliko prijepisa kako bi se koristili u nekim crkvama.

Narednih deset godina Almeida je revno služio kao pastor i misionar Reformirane crkve. Zaredio se 1656, a najprije je služio na Cejlonu, gdje ga je umalo zgazio slon. Kasnije je služio u Indiji i bio je jedan od prvih protestantskih misionara koji su došli u tu zemlju.

Almeida je bio protestantski obraćenik u službi strane zemlje. Zato su ga u portugalskim zajednicama koje je posjećivao mnogi smatrali otpadnikom i izdajnikom. Osim toga, često se sukobljavao s katoličkim misionarima jer je otvoreno osuđivao moralnu iskvarenost svećenstva i razotkrivao lažne  crkvene nauke. Ti su sukobi dosegli vrhunac 1661. kad je inkvizicijski sud u Goi (Indija) osudio Almeidu na smrt zbog krivovjerja. U njegovom odsustvu na lomači je spaljen njegov lik. Almeidin otvoren nastup često je izazivao prepirke, pa ga je možda baš zbog toga nizozemski generalni guverner ubrzo vratio u Bataviju.

Iako je bio revan misionar, Almeida nikada nije zaboravio da ljudi trebaju dobiti Bibliju na portugalskom. Ustvari, to što je vidio posljedice nepoznavanja Biblije — koje je jako često bilo očito i među svećenicima i među laicima — još je više ojačalo njegovu odlučnost da svoju zamisao sprovede u djelo. U predgovoru vjerskog pamfleta iz 1668. Almeida je obavijestio svoje čitaoce: “Nadam se (...) da ću vas uskoro počastiti cijelom Biblijom na vašem jeziku. Bit će to najveći dar i najdragocjenije blago koje vam je itko dosad dao.”

Godine 1676. Almeida je predao svoju posljednju verziju prijevoda Novog zavjeta crkvenom konzistoriju u Bataviji kako bi ga revidirali. Od samog početka između Almeide i odbora za reviziju vladali su zategnuti odnosi. Biograf Jan Lodewijk Swellengrebel objašnjava da je Almeidinim kolegama kojima je materinji jezik bio nizozemski, a ne portugalski, možda bilo teško razumjeti neke nijanse u značenju i stilu. Isto tako, vladale su nesuglasice i oko toga koji jezik koristiti. Treba li Bibliju prevesti na portugalski koji se koristio u svakodnevnom govoru ili na književni portugalski koji mnogi neće dobro razumjeti? Povrh toga, Almeida je toliko gorljivo želio da se posao privede kraju da je to stalno izazivalo trvenje između njega i odbora za reviziju.

Revizija je tekla vrlo sporo, vjerojatno zbog prepirki ili zato što revizori uopće nisu bili oduševljeni tim poslom. Nakon četiri godine oni su još uvijek raspravljali o uvodnim poglavljima Luke. Razočaran tim odugovlačenjem, Almeida je bez znanja revizora poslao jedan svoj rukopis u Nizozemsku da ga se tamo objavi.

Iako je konzistorij pokušao to spriječiti, njegov Novi zavjet tiskan je u Amsterdamu 1681, a sljedeće godine prvi primjerci stigli su u Bataviju. Zamisli koliko mora da je bio razočaran Almeida kad je vidio da su revizori u Nizozemskoj učinili neke izmjene u njegovom prijevodu! Budući da nisu dobro znali portugalski, Almeida je primijetio da su u prijevod unijeli “neprirodne i proturječne formulacije zbog kojih je nejasan smisao riječi zapisanih Svetim Duhom”.

I nizozemska vlast bila je nezadovoljna, pa je naredila da se cijela naklada uništi. Unatoč tome, Almeida je uspio uvjeriti pripadnike vlasti da sačuvaju nekoliko primjeraka pod uvjetom da se ručno isprave najveće greške u prijevodu. Te se primjerke koristilo dok nije izdan revidirani prijevod.

Revizori u Bataviji ponovno su se okupili kako bi nastavili s radom na grčkim biblijskim knjigama i na hebrejskim knjigama Biblije koje je Almeida postepeno dovršavao. Bojeći se da će Almeida izgubiti strpljenje, konzistorij je odlučio sačuvati potpisane stranice finalne verzije njegovog prijevoda u crkvenom sefu. Naravno, Almeida se suprotstavio toj odluci.

Desetljeća napornog rada i nepovoljni životni uvjeti u tropskoj klimi dotada su već bili uzeli svoj danak. Zbog sve lošijeg zdravlja Almeida se 1689. povukao iz crkvenih poslova i posvetio prevođenju hebrejskih biblijskih knjiga. Nažalost, umro je 1691. dok je prevodio zadnje poglavlje Ezekijela.

Drugo izdanje Novog zavjeta, dovršeno kratko prije njegove smrti, objavljeno je 1693. Čini se da su i taj put njegov prijevod izmijenili nekompetentni revizori. U svojoj knjizi A Biblia em Portugal (Biblija u Portugalu)  Guilherme Luis Santos Ferreira kaže: “Revizori (...) su učinili velike promjene na Almeidinom izvrsnom prijevodu, nagrđujući i iskvarujući i ono malo ljepote izvornog teksta što je bilo preostalo nakon revizije prvog izdanja.”

Kad je Almeida umro, u Bataviji se više nitko nije zalagao za reviziju i izdavanje Biblije na portugalskom. Treće izdanje Almeidinog Novog zavjeta 1711. financiralo je Društvo za promicanje znanja o kršćanstvu sa sjedištem u Londonu, i to na zahtjev danskih misionara koji su služili u Tranquebaru, u južnoj Indiji.

To je društvo odlučilo započeti tiskanje u gradu Tranquebaru. Međutim, na putu za Indiju brod koji je vozio materijal za tiskanje i Biblije na portugalskom zarobili su francuski gusari i na kraju ga ostavili u luci Rio de Janeiro, u Brazilu. Santos Ferreira piše: “Iz nekih neobjašnjivih razloga i slijedom okolnosti koje su mnogi smatrali čudom, kutije s materijalom za tiskanje nađene su netaknute na dnu spremišta za teret te su u istom brodu nastavile svoj put do Tranquebara.” Danski misionari pažljivo su revidirali i objavili Almeidin prijevod preostalih biblijskih knjiga. Zadnji svezak Biblije na portugalskom objavljen je 1751, gotovo 110 godina nakon što je Almeida započeo s prevođenjem Biblije.

Almeida je kao vrlo mlad shvatio koliko je važno prevesti Bibliju na portugalski da bi obični ljudi mogli upoznati istinu na materinjem jeziku. Cijeli je život uporno radio na ostvarivanju svog cilja, unatoč protivljenju Katoličke crkve, ravnodušnosti svojih kolega, gotovo beskrajnim problemima s revizijom i svom sve slabijem zdravlju. Njegova upornost bila je nagrađena.

Mnoga naselja u kojima se govorilo portugalski i u kojima je Almeida propovijedao polako su se smanjivala i nestajala, no njegova Biblija i dalje je postojala. Tijekom 19. stoljeća Britansko i inozemno biblijsko društvo te Američko biblijsko društvo razdijelili su tisuće primjeraka Almeidinog prijevoda Biblije u Portugalu i u gradovima uzduž obale Brazila. Tako su Biblije koje su nastale na temelju njegovog prijevoda do dan-danas najprihvaćenije i najraširenije u zemljama gdje se govori portugalski.

Nema sumnje da dugujemo veliku zahvalnost prvim prevoditeljima Biblije kao što je bio Almeida. No još više zahvalni trebamo biti Jehovi, Bogu koji nam je otkrio svoj naum i koji želi “da se sve vrste ljudi spase i da dobro upoznaju istinu” (1. Timoteju 2:3, 4). Uostalom, on je taj koji je sačuvao svoju Riječ i pobrinuo se da je dobijemo jer je znao da nam je potrebna. Uvijek cijenimo i proučavajmo to ‘najdragocjenije blago’ koje nam je dao naš nebeski Otac!