Jednostavan odgovor mogao bi biti da je Šaul zaboravio tko je David jer je njihov prvi susret bio kratak. Međutim, vjerojatno nije bilo tako jer izvještaj iz 1. Samuelove 16:18-23 pokazuje da je kralj Šaul poslao svoje sluge baš po Davida, kojeg je jako zavolio i postavio za štitonošu. Prema tome, mora da je Šaul dobro poznavao Davida.

Neki bibličari smatraju da su izvještaji iz 1. Samuelove 17:12-31 i 17:55–18:5 kasnije dodani jer ih nema u nekim primjercima grčke Septuaginte, prijevoda hebrejskog dijela Biblije dovršenog u drugom stoljeću prije naše ere. No nije baš mudro donijeti takav zaključak samo na temelju tih primjeraka Septuaginte jer se ti izvještaji nalaze u drugim mjerodavnim rukopisima hebrejskog dijela Biblije. *

Postavivši gornje pitanje Abneru, a zatim i samom Davidu, Šaul očigledno nije samo želio saznati ime Davidovog oca. Šaul je Davida nakon pobjede nad Golijatom vidio u posve novom svjetlu, kao osobu koja ima veliku vjeru i hrabrost, te je želio saznati nešto više o ocu koji je odgojio takvog mladića. Šaul je možda razmišljao o tome da Davidovog oca Jišaja ili druge članove njegove obitelji uzme u svoju vojsku jer su možda i oni hrabri i neustrašivi poput Davida.

Iako 1. Samuelova 17:58 sadrži samo kratak Davidov odgovor: “Ja sam sin sluge tvojega Jišaja iz Betlehema”, iz narednog retka moglo bi se zaključiti da su njih dvojica tom prilikom vodili poduži razgovor. Bibličari Carl Keil i Franz Delitzsch o tome kažu: “Riječi ‘kad je završio razgovor sa Šaulom’ [iz 1. Samuelove 18:1] sasvim jasno pokazuju da je Šaul duže vrijeme razgovarao s njim o njegovoj obitelji jer ukazuju na vođenje opširnijeg razgovora.”

Na temelju svega toga možemo zaključiti da Šaul pitanjem: “Čiji si ti sin, mladiću?” nije želio saznati Davidov identitet, koji mu je već bio poznat, nego kakav je odgoj imao i iz kakve obitelji potječe.