RODILA sam se 27. srpnja 1907. u Alabami (SAD). Nedugo nakon toga moji su se roditelji zajedno sa mnom i još troje svoje djece preselili u Georgiju. Ubrzo smo se preselili u Tennessee, a zatim u blizinu Tampe, na Floridi. Ondje sam 1916. gledala “Foto-dramu stvaranja”, projekciju dijapozitiva sa zvučnom pozadinom. Filmska industrija bila je u povojima i svi su uživali u gledanju “Foto-drame”.

Moji su roditelji jako voljeli čitati Kulu stražaru i druge biblijske publikacije. Iako je otac volio čitati literaturu Istraživača Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, u to vrijeme nije bio jedan od njih. No majka je nas djecu vodila na njihove sastanke. Ustvari, nedugo nakon što smo se preselili u Niles, u državi Michigan, na sastanke smo redovito putovali petnaestak kilometara vlakom do South Benda u Indiani.

 S vremenom sam se predala Jehovi i svoje predanje potvrdila krštenjem 22. srpnja 1924. Ubrzo nakon toga majka je postala kolporter, kako su se u to vrijeme zvali Jehovini svjedoci koji su mnogo vremena posvećivali propovijedanju. Njen dobar primjer, a i primjer drugih kolportera, usadio je u mene želju da Jehovi služim na takav način.

Na velikom kongresu koji se 1925. održao u Indianapolisu (Indiana) upoznala sam Jamesa Stigersa iz Chicaga. Odmah mi se svidjela njegova revnost za služenje Jehovi. Živjela sam oko 160 kilometara od Chicaga, pa nam nije bilo jednostavno viđati se. U to je vrijeme u tom velikom gradu postojala samo jedna skupština, koja je sastanke održavala u jednoj unajmljenoj prostoriji. James mi je često pisao i hrabrio me u duhovnom pogledu. Vjenčali smo se u prosincu 1926, a oko godinu dana kasnije rodila sam našeg prvog sina, Eddija.

Nije prošlo dugo, a James i ja započeli smo zajedno služiti kao pioniri. Služili smo u osam saveznih država — Michiganu, Louisiani, Mississippiju, Južnoj Dakoti, Iowi, Nebraski, Kaliforniji i Illinoisu — i tako proveli najljepše godine svog života. No James se razbolio, što je pomutilo sreću naše obitelji.

Zbog ekonomskih poteškoća nastalih uslijed Jamesove bolesti, 1936. vratili smo se u Chicago i živjeli s Jamesovom majkom, koja je također bila Jehovin svjedok. Pretkraj Jamesovog života bila sam trudna s našim drugim djetetom i radila u restoranu za jedan dolar dnevno. Moja draga svekrva uvijek se brinula da imamo što jesti i nikad nije htjela da joj za to platimo. Jako se dobro brinula za nas.

James je oko dvije godine bolovao od encefalitisa, odnosno upale mozga, te je umro u srpnju 1938. Dok je bio bolestan, nije mogao voziti auto niti ići u službu propovijedanja od kuće do kuće, ali nikad nije propuštao prilike za svjedočenje. Prestala sam s punovremenom službom kako bih mogla uzdržavati obitelj. Povremeno bih pronašla neki posao i na svakom radila kratko vrijeme.

Naš sin Bobby rodio se 30. srpnja 1938, samo osam dana nakon što je James umro. Moja svekrva nije željela da odem u okružnu bolnicu. Naprotiv, učinila je sve da odem u bolju bolnicu i da o meni vodi brigu njen liječnik. Osim toga, platila je sve račune i ja sam joj jako zahvalna što je na takav način pokazala kršćansku ljubav.

Kod svekrve smo živjeli dok Bobby nije napunio dvije godine. Eddie je tada imao 12 godina. Mada sam se morala prilagoditi novim životnim okolnostima, još sam uvijek žarko željela Jehovi služiti kao pionir. Godine 1940. na kongresu u Detroitu, u državi Michigan, upoznala sam se s jednim bračnim parom koji je bio u pionirskoj službi. Oni su me potaknuli da se preselim u Južnu Karolinu i ondje služim kao pionir. Zato sam kupila rabljeni Pontiac za 150 dolara i pripremila se za selidbu. Kad su 1941. Sjedinjene Države ušle u Drugi svjetski rat, sa svoja dva sina preselila sam se na jug Sjedinjenih Država i ponovno započela s punovremenom službom.

 Kad smo se preselili u Južnu Karolinu, najprije smo živjeli u Camdenu, zatim u Little Riveru, a potom u Conwayu. U Conwayu smo živjeli u maloj prikolici. Vlasnik jedne benzinske stanice bio je jako ljubazan te nam je dozvolio da se parkiramo u blizini stanice, koristimo njegov plin i struju te čak i toalet koji se nalazio u sklopu stanice. Tijekom Drugog svjetskog rata mogla se dobiti samo ograničena količina benzina, pa nisam mogla nabaviti gorivo za auto. Zato sam kupila rabljeni bicikl. Kad je 1943. izgledalo da ću morati prekinuti s pionirskom službom jer više nismo uopće imali novaca, imenovana sam za specijalnog pionira, što znači da sam dobivala mjesečnu novčanu naknadu kako bih mogla pokriti osnovne troškove. Jehova mi je toliko pomagao svih tih godina!

U to vrijeme u Conwayu nije bilo drugih Jehovinih svjedoka, pa smo djeca i ja u službu propovijedanja uvijek išli sami, što nije bilo lako. Zato sam u pismu zamolila da mi se dodijeli suradnik i 1944. dobila sam uistinu divnu suradnicu, Edith Walker! U pionirskoj službi zajedno smo provele 16 godina i služile smo na nekoliko područja. Nažalost, ona se zbog zdravstvenih problema morala vratiti u Ohio.

Godine su prolazile, a ja sam doživjela mnoge blagoslove. Nikad neću zaboraviti 13-godišnju Alberthu, koja je živjela u Conwayu i brinula se za nepokretnu baku i dva mlađa brata. Voljela je biblijske istine o kojima sam joj govorila i željela je pričati drugima o njima. Jako je cijenila pionirsku službu, te je 1950, nakon što je završila srednju školu, i sama postala pionir. Prošlo je 57 godina, a ona je još uvijek u punovremenoj službi!

Godine 1951. Edith i ja kratko vrijeme smo služile u Rock Hillu (Južna Karolina), gdje je živjelo tek nekoliko Jehovinih svjedoka. Zatim smo tri godine bile u Elbertonu (Georgia). Potom smo se vratile u Južnu Karolinu, gdje sam ja ostala od 1954. do 1962. U Walhalli sam srela Nettie, stariju ženu oštećena sluha. Živjela je sama na selu. Kad smo proučavale, ona bi pročitala odlomak u publikaciji, zatim bih joj ja prstom pokazala pitanje na dnu stranice, a ona bi mi pokazala odgovor u odlomku.

Kad nešto ne bi razumjela, napisala bi pitanje, a ja bih joj napisala odgovor. S vremenom je Nettie toliko zavoljela biblijsku istinu da je počela dolaziti na sastanke i ići u službu od kuće do kuće. Propovijedala je sama, ali ja sam uvijek bila negdje u blizini, obično s druge strane ceste, spremna da joj pomognem kad god bi joj zatrebalo.

U Walhalli se moj stari auto pokvario. Dobila sam priliku da kupim auto za 100 dolara, ali nisam imala novaca. Posudila sam 100 dolara od jednog Jehovinog svjedoka koji je imao svoju firmu. Nedugo zatim neočekivano sam dobila pismo od svoje sestre u kojem je pisalo da su ona i moja braća upravo saznali kako je otac nakon svoje smrti ostavio nešto novca u banci. Razgovarali su što da učine s tim novcem i dogovorili se da ga pošalju meni. Radilo se o točno 100 dolara!

Eddie i Bobby odmalena su stalno išli sa mnom u službu od vrata do vrata. U to doba tek su rijetki uzimali drogu, a ni nemoral nije  bio raširen. Budući da smo živjeli jednostavnim životom i usredotočili se na propovijedanje, izbjegla sam mnoge probleme s kojima se roditelji danas suočavaju dok odgajaju djecu da služe Jehovi.

Eddie je išao u školu u Camdenu dok nije završio osmi razred, a tada je želio ići u pionirsku službu sa mnom. Nekoliko godina proveli smo zajedno u pionirskoj službi. Tada si je on za cilj postavio službu u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka u Brooklynu (New York) i tamo je bio od 1947. do 1957. Godine 1958. oženio se Alberthom, s kojom sam ranije proučavala Bibliju, te su zajedno krenuli u pionirsku službu. Bili smo jako sretni što smo 2004. bili zajedno na Tečaju za pionire.

Sjećam se da se Bobby, prije mnogo godina dok je još bio mali, molio Jehovi da mi pomogne nabaviti dovoljno goriva kako bih mogla doći do ljudi s kojima sam proučavala Bibliju. Cijeloga života Bobby je volio službu propovijedanja i nekoliko je godina bio u pionirskoj službi. Nažalost, i on je doživio tragediju u obitelji. Godine 1970. izgubio je ženu nakon nepune dvije godine braka. Umrla je rađajući blizanke. Bobby i ja uvijek smo živjeli jedno blizu drugog i uvijek smo bili jako bliski.

Godine 1962. poslana sam u svoju sadašnju skupštinu u Lumbertonu (Sjeverna Karolina) i u njoj služim već 45 godina. Auto sam vozila i nakon svoje osamdesete godine. Sada me na skupštinske sastanke i u službu propovijedanja vozi jedna obitelj Jehovinih svjedoka koji stanuju blizu mene.

Imam hodalicu i invalidska kolica, ali ih ne koristim jer još uvijek mogu hodati sama. Zahvalna sam Jehovi što sam uvijek bila dobrog zdravlja, iako u zadnje vrijeme imam problema s vidom. Skupštinski sastanak propustim samo ako sam jako bolesna. Još uvijek služim kao stalni pionir, iako zbog svojih godina ne moram u službi provesti točno određeni broj sati.

U pionirskoj službi provela sam više od 70 godina i iskreno mogu reći da mi je Jehova stalno pomagao. * Nikad se nisam smatrala posebno pametnom ni sposobnom, ali Jehova zna što mogu, a što ne. Jako sam mu zahvalna što zna da se trudim i što me koristi u svojoj službi.

Mislim da je važno služiti Jehovi najviše što možemo jer njemu dugujemo sve što imamo. Voljela bih služiti kao pionir dok god to mogu. To je uistinu velika čast! Molim se Jehovi da mi ispuni želju da mu služim u cijelu vječnost.