“JEHOVA ispituje srca” (Mudre izreke 17:3). Ta bi misao na sve nas trebala djelovati jako utješno. Zašto? Zato što, za razliku od ljudi koji druge prosuđuju samo po onome što vide, naš nebeski Otac “gleda što je u srcu” (1. Samuelova 16:7).

Mi ne možemo najobjektivnije prosuditi čak ni svoje najdublje motive i sklonosti. Zašto? Jer je naše ‘srce varljivije od svega i na sve je spremno. Tko može proniknuti u njega?’ No Bog zna što je u srcu čovjeka, jer on sam kaže: “Ja, Jehova, istražujem srce i ispitujem bubrege” (Jeremija 17:9, 10). Da, Jehova dobro zna što je u našem ‘srcu’ — dakle zna i kakvi su naši poticaji — a zna što je i u našim ‘bubrezima’, odnosno poznaje naše najdublje misli i osjećaje.

Dakle, sasvim je razumljivo to što je kralj David rekao Bogu: “Ispitaj me, Jehova, i iskušaj me, pročisti bubrege moje i srce moje!” (Psalam 26:2). Jesu li Davidovi postupci i govor uvijek bili potpuno čisti, tako da se nije imao čega bojati ako bi ga Jehova iskušao? Naravno da nisu! David je, kao i svi mi, bio nesavršen i nije mogao savršeno udovoljiti Božjim zahtjevima. Zbog svojih slabosti David je počinio nekoliko teških grijeha, ali je unatoč tome Jehovi ‘služio čista srca’ (1. Kraljevima 9:4). Kako je to bilo moguće? Tako što je uvijek prihvaćao ukor i ispravljao svoje postupanje. Time je pokazao da istinski ljubi Jehovu. Bio je potpuno odan Bogu.

Kako je s nama danas? Jehova zna da smo nesavršeni i da griješimo i u govoru i u postupanju. Iako može znati sve što nosi budućnost, Jehova tu svoju sposobnost ne koristi kako bi odredio što ćemo mi u budućnosti napraviti. Stvorio nas je sa slobodnom voljom i poštuje taj dar koji nam je velikodušno dao.

Pa ipak, Jehova ponekad u određenom smislu iskušava našu osobnost i motive. Ponekad može dozvoliti da se nađemo u određenim okolnostima ili problemima kako bismo pokazali što nam je u srcu ili kako bi se otkrile naše najdublje sklonosti. To nam daje priliku da Jehovi pokažemo koliko smo mu vjerni i odani. Takve kušnje koje Jehova dozvoljava mogu pokazati koliko je naša vjera čvrsta te jesmo li “savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka” (Jakov 1:2-4).

Kušnje kojima se ispituju naša vjera i motivi nisu ništa novo Jehovinim slugama. Razmotrimo što se desilo patrijarhu Abrahamu. “Pravi je Bog iskušao Abrahama” (1. Mojsijeva 22:1). Abrahamova vjera u Boga već je bila iskušana davno prije tog događaja. Mnogo godina prije toga Jehova je od Abrahama tražio da se iz bogatog grada Ura sa svojom obitelji preseli u nepoznatu zemlju (1. Mojsijeva 11:31; Djela apostolska 7:2-4). Abraham, koji je u Uru možda posjedovao kuću, u Kanaanu nije kupio neki posjed gdje bi se nastanio, iako je ondje proveo  oko sto godina (Hebrejima 11:9). Abraham je živio nomadskim životom, zbog čega je sebe i svoju obitelj u određenoj mjeri doveo u opasnost da budu gladni, da ih napadnu naoružani razbojnici ili bezbožni vladari tih područja. Tijekom cijelog tog razdoblja Abraham je pokazao izuzetno čvrstu vjeru.

Jehova je zatim iskušao Abrahama u još većoj mjeri. “Uzmi, molim te, sina svojega, jedinca svojega Izaka kojeg toliko ljubiš (...) te ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu” (1. Mojsijeva 22:2). Izak Abrahamu nije bio običan sin. On je bio jedino dijete Abrahama i njegove žene Sare. Izak je bio obećani sin, Abrahamova jedina nada da će njegovo “potomstvo” naslijediti kanaansku zemlju i postati blagoslov mnogim narodima, kako je Bog i obećao. Ustvari, baš je Izak bio sin kojeg je Abraham dugo očekivao i koji se rodio nakon što je Bog učinio čudo (1. Mojsijeva 15:2-4, 7).

Možeš li zamisliti kako je Abrahamu bilo teško shvatiti tu zapovijed? Zašto je Jehova tražio da mu se žrtvuje čovjeka? Zašto je dozvolio Abrahamu da osjeti radost što je u poodmakloj dobi dobio sina, a onda tražio da istog tog sina žrtvuje? *

Premda mu nije bilo jasno zašto se to od njega traži, Abraham je bez odlaganja poslušao Boga. Tri dana mu je trebalo da dođe do planine na kojoj je trebao prinijeti žrtvu. Tamo je podigao žrtvenik i na njega stavio drva za oganj. Došao je vrhunac kušnje. Abraham je uzeo nož, ali baš kad je htio ubiti svog sina, Jehova je poslao anđela da ga zaustavi i kaže mu: “Sada znam da se bojiš Boga kad mi nisi uskratio sina svojega, jedinca svojega!” (1. Mojsijeva 22:3, 11, 12). Zamisli koliko je Abrahamu značilo to što je čuo te riječi! Jehova je ranije dobro procijenio njegovu vjeru (1. Mojsijeva 15:5, 6).  Nakon toga Abraham je umjesto Izaka na žrtvu prinio ovna. Tada je Jehova potvrdio savez kojim je Abrahamu obećao potomstvo. Sasvim je jasno zašto je Abraham nazvan Jehovinim prijateljem (1. Mojsijeva 22:13-18; Jakov 2:21-23).

Svi mi znamo da današnji Božji sluge ne mogu izbjeći kušnje. No u našem slučaju one su češće posljedica onoga što Jehova dozvoljava da nam se dogodi, a ne onoga što od nas traži da učinimo.

Apostol Pavao je napisao: “Svi koji žele živjeti odano Bogu u zajedništvu s Kristom Isusom, bit će progonjeni” (2. Timoteju 3:12). Takvo proganjanje možemo doživjeti od školskih kolega, poznanika, rodbine, susjeda ili krivo informiranih vlasti. Ono može uključivati verbalno i fizičko zlostavljanje te prepreke koje kršćanima otežavaju zarađivanje za život. Osim toga, pravi kršćani doživljavaju probleme koje doživljavaju i drugi ljudi — bolesti, razočaranja i nepravdu. Sve su to kušnje koje ispituju našu vjeru.

Apostol Petar istaknuo je koristi od iskušavanja vjere kad je rekao: ‘Sada se možda morate žalostiti zbog raznih kušnji da bi vam prokušanost vaše vjere, koja je mnogo vrednija od zlata koje propada, iako se kuša vatrom, donijela hvalu i slavu i čast kad se pojavi Isus Krist’ (1. Petrova 1:6, 7). Da, posljedice kušnji uspoređene su s čišćenjem zlata vatrom. Postupak čišćenja otkriva ono što je čisto i uklanja nečistoću. Nešto slično događa se s našom vjerom kad doživljavamo kušnje.

Naprimjer, nakon neke nesreće ili prirodne katastrofe mogu uslijediti mnogi problemi. Ali oni koji uistinu vjeruju Bogu neće pokleknuti zbog prevelike zabrinutosti. Njih tješi Jehovino jamstvo: “Nikada te neću ostaviti i nikada te neću napustiti” (Hebrejima 13:5). I dalje prednost daju duhovnim aktivnostima, čvrsto uvjereni u to da će Jehova Bog blagosloviti njihove napore i dati im ono što im je uistinu potrebno. Vjera im pomaže da izdrže u teškim trenucima te da ne otežavaju svoj život nepotrebnom zabrinutošću.

Kušnje mogu otkriti slabe strane naše vjere. To nam može pomoći da uvidimo koje promjene trebamo poduzeti da bismo ojačali svoju vjeru. Dobro je pitati se: ‘Kako mogu ojačati svoju vjeru? Trebam li se više moliti i više razmišljati o Božjoj Riječi? Jesam li uvijek prisutan na sastancima na kojima imam priliku družiti se sa suvjernicima? Oslanjam li se na sebe onda kad bih svoje brige u molitvi trebao povjeriti Jehovi Bogu?’ Ipak, takvo samoispitivanje samo je početak.

Da bismo ojačali svoju vjeru, ponekad trebamo popraviti svoj duhovni apetit, odnosno razvijati “želju za čistim mlijekom riječi Božje” (1. Petrova 2:2; Hebrejima 5:12-14). Trebamo uložiti trud kako bismo bili poput čovjeka kojega je psalmist opisao sljedećim riječima: “Uživa u zakonu Jehovinom i pažljivo čita zakon njegov dan i noć” (Psalam 1:2).

To ne znači samo čitati Bibliju. Važno je razmišljati o onome što nam Božja Riječ kaže i primjenjivati njene savjete (Jakov 1:22-25). Zbog toga će naša ljubav prema Bogu rasti, naše će molitve biti konkretnije i osobnije, a vjera u njega bit će jača.

Svjesnost toga da je vjera neophodna kako bismo imali Božju milost snažan je poticaj da je jačamo. Biblija nas opominje: “Bez vjere je nemoguće ugoditi Bogu, jer onaj tko mu pristupa mora vjerovati da on postoji i da nagrađuje one koji ga revno traže” (Hebrejima 11:6). Dakle, trebamo osjećati isto što je osjećao i čovjek koji je Isusa preklinjao: “Pomozi mi da imam više vjere!” (Marko 9:24).

Kušnje kojima se ispituje naša vjera mogu koristiti i drugima. Naprimjer, kad nekom kršćaninu umre netko koga je volio, njegova snažna vjera u Božje obećanje o uskrsnuću daje mu snagu da izdrži. On je žalostan, ali ‘ne tuguje kao drugi, koji nemaju nade’ (1. Solunjanima 4:13, 14). Ljudi koji promatraju snagu kršćanske vjere mogu shvatiti da taj kršćanin ima nešto uistinu vrijedno. U srcu im se može javiti želja da izgrade takvu vjeru, a ta ih želja može potaknuti da uče o Božjoj Riječi i postanu učenici Isusa Krista.

Jehova zna da prokušana vjera ima veliku vrijednost. Osim toga, kušnje kojima se ispituje vjera pomažu nam da vidimo je li ona dovoljno čvrsta i može li nam dati snagu da izdržimo. One će nam pomoći da prepoznamo slabosti svoje vjere, a to će nam dati priliku da je ojačamo. Konačno, ostane li naša vjera čvrsta unatoč kušnjama, možemo pomoći i drugima da postanu Isusovi učenici. Zato dajmo sve od sebe kako bismo sačuvali čvrstu vjeru, onu vjeru koja će nam nakon kušnji ‘donijeti hvalu i slavu i čast kad se bude pojavio Isus Krist’ (1. Petrova 1:7).