U PRVOM stoljeću n. e. u Maloj Aziji (današnjoj Turskoj) bilo je mnogo kršćanskih skupština. Mnogo Židova i ne-Židova prihvaćalo je kršćansku poruku. Jedan biblijski rječnik navodi sljedeće: “Osim u Siriji i Palestini kršćanski pokret niknuo je najranije i imao najveći porast baš u Maloj Aziji.”

Ako sakupimo informacije iz različitih izvora, dobit ćemo potpuniju sliku o širenju kršćanstva na ovom području. Pogledajmo što možemo saznati iz informacija do kojih možemo doći.

Prvi značajan događaj za dolazak kršćanstva u Malu Aziju zbio se na Pedesetnicu 33. n. e., kad se u Jeruzalemu sakupilo mnoštvo ljudi koji su govorili različitim jezicima. Među njima su bili i Židovi koji su živjeli izvan svoje zemlje te obraćenici na židovsku vjeru. Isusovi apostoli propovijedali su dobru vijest tim ljudima. Povijesni izvještaj kaže da su mnogi došli iz Kapadocije, Ponta, Azije, * Frigije i Pamfilije — a to su područja koja su se nalazila u Maloj Aziji. Oko 3 000 ljudi prihvatilo je kršćansku poruku i krstilo se. Sa sobom su kući odnijeli i svoju novu vjeru (Djela apostolska 2:5-11, 41).

Sljedeću informaciju nalazimo u biblijskom izvještaju o Pavlovim misionarskim putovanjima po Maloj Aziji. Tijekom svog prvog putovanja (otprilike od 47. do 48. n. e.) Pavao se sa svojim suradnicima uputio s Cipra u Malu Aziju, a pristao je u Pergi, koja se nalazila u Pamfiliji. Zatim su otišli u unutrašnjost, a njihov propovjednički uspjeh u pizidijskoj Antiohiji izazvao je ljubomoru i protivljenje Židova. Potom se Pavao uputio na jugoistok u Ikonij, gdje su Židovi skovali zavjeru da ga napadnu. Oduševljeno mnoštvo u obližnjoj Listri isprva je Pavla proglasilo bogom. Ali nakon što su protivnički nastrojeni Židovi iz Antiohije i Ikonija stigli u Listru, tamošnje je stanovništvo kamenovalo Pavla i ostavilo ga, misleći da je mrtav. Nakon toga Pavao  i Barnaba produžili su u Derbu u rimskoj provinciji Galaciji, na područje gdje se govorio likaonski jezik. Osnivali su skupštine i imenovali starješine. Iz ovoga se jasno vidi da se u razdoblju od oko 15 godina nakon Pedesetnice 33. n. e. kršćanstvo proširilo u Maloj Aziji (Djela apostolska 13:13–14:26).

Tijekom svog drugog putovanja (otprilike od 49. do 52. n. e.) Pavao je sa svojim suradnicima najprije otputovao u unutrašnjost u Listru, a put ga je vjerojatno vodio preko njegovog rodnog grada Tarza, koji se nalazio u Ciliciji. Nakon što je drugi put posjetio braću u Listri i pošao na sjever, Pavao je pokušao ‘propovijedati riječ’ u provincijama Bitiniji i Aziji. Međutim, sveti duh mu to nije dozvolio. Još nije bilo vrijeme da se propovijeda u tim područjima. Umjesto toga, Bog je Pavla vodio sjeverozapadom Male Azije do Troade koja se nalazila na obali. Tamo je Pavao imao viziju koja ga je uputila da ide propovijedati dobru vijest u Europi (Djela apostolska 16:1-12; 22:3).

 Za vrijeme svog trećeg misionarskog putovanja (otprilike od 52. do 56. n. e.) Pavao je opet putovao Malom Azijom, ovoga puta sve do Efeza, važne azijske luke. U tom se gradu zaustavio i kad se vraćao sa svog drugog putovanja. U tom je gradu djelovala kršćanska skupština, a Pavao i njegovi suradnici proveli su s njima oko tri godine. Taj je boravak bio obilježen mnogim teškoćama i opasnostima, a jedna od njih bila je i buna koju su podigli efeški srebrari želeći zaštititi svoju unosnu trgovinu vjerskim predmetima (Djela apostolska 18:19-26; 19:1, 8-41; 20:31).

Propovijedanje u Efezu očito je imalo dalekosežan učinak. U Djelima apostolskim 19:10 stoji: ‘Svi koji su živjeli u Aziji, i Židovi i Grci, čuli su riječ Gospodinovu.’

Pretkraj svog boravka u Efezu Pavao je Korinćanima napisao: “Pozdravljaju vas azijske skupštine” (1. Korinćanima 16:19). Na koje je skupštine Pavao mislio? Vjerojatno na one u Kolosima, Laodiceji i Hijerapolu (Kološanima 4:12-16). U knjizi Paul—His Story stoji: “Logično je zaključiti da su zahvaljujući misionarskom djelu koje je započelo u Efezu osnovane zajednice u Smirni, Pergamu, Sardu i Filadelfiji. (...) Sve su bile u krugu od dvjestotinjak kilometara od Efeza, a povezivale su ih izvrsne ceste.”

Dakle, dvadesetak godina nakon Pedesetnice 33. n. e. na jugu i zapadu Male Azije bilo je kršćanskih skupština. Što se događalo u drugim dijelovima tog područja?

Apostol Petar svoje je prvo nadahnuto pismo napisao nekoliko godina kasnije, između 62. i 64. n. e. Uputio ga je kršćanima u Pontu, Galaciji, Kapadociji, Aziji i Bitiniji. Petrovo pismo ukazuje na postojanje kršćanskih skupština u tom području jer je skupštinske starješine potaknuo da ‘pasu  Božje stado’. Kad su te skupštine bile osnovane? (1. Petrova 1:1; 5:1-3).

U nekima od tih područja gdje su postojale skupštine kojima je Petar pisao, naprimjer u Aziji i Galaciji, ranije je propovijedao Pavao. Međutim, on nije došao do Kapadocije i Bitinije. Biblija nam ne otkriva kako se kršćanstvo proširilo u ta područja, ali dobru su vijest možda donijeli Židovi ili obraćenici na židovsku vjeru koji su na Pedesetnicu 33. n. e. bili u Jeruzalemu i poslije se vratili kući. Bilo kako bilo, tridesetak godina nakon Pedesetnice, kad je Petar pisao svoja pisma, izgleda da je skupština bilo ‘posvuda po Maloj Aziji’, kako kaže jedan stručnjak.

Židovska pobuna protiv Rimljana izazvala je uništenje Jeruzalema 70. n. e. Možda su se neki judejski kršćani preselili u Malu Aziju. *

Pretkraj prvog stoljeća n. e. Isus Krist je preko apostola Ivana uputio pisma u sedam skupština u Maloj Aziji. Ta pisma, upućena skupštinama u Efezu, Smirni, Pergamu, Tijatiri, Sardu, Filadelfiji i Laodiceji, otkrivaju da su se kršćani koji su živjeli u tom dijelu Male Azije suočavali s raznim problemima, kao što su nemoral, sektaštvo i otpadništvo (Otkrivenje 1:9, 11; 2:14, 15, 20).

Sasvim je sigurno da je u Djelima apostolskim zapisan samo dio priče o širenju kršćanstva u prvom stoljeću. U toj se knjizi opisuje ono što su doživjeli dobro poznati apostoli Petar i Pavao, ali i mnogi kršćani o kojima ništa ne znamo propovijedali su na raznim područjima. Zbivanja u Maloj Aziji pokazuju da su prvi kršćani ozbiljno shvatili Isusovu zapovijed: “Idite i načinite učenike od ljudi iz svih naroda” (Matej 28:19, 20).

Slično je i danas. Poznato nam je samo relativno malo onoga što doživljavaju naša vjerna braća po cijelom svijetu. Kao što nam je većina vjernih kršćana koji su propovijedali u Maloj Aziji zapravo nepoznata, tako malo toga znamo i o većini današnjih propovjednika dobre vijesti. No, i oni imaju mnogo posla, žive sretno i osjećaju duboku radost jer znaju da poslušno vrše službu kojom mogu spasiti druge (1. Timoteju 2:3-6).