RIJETKO je koji pisac toliko utjecao na svijet oko sebe kao engleski pisac John Milton, autor epa Izgubljeni raj. Prema riječima jednog biografa, Miltona su “mnogi voljeli, neki mrzili, a samo je rijetkima bio nepoznat”. Milton je doista dao značajan doprinos engleskoj književnosti i kulturi.

Čime je John Milton toliko značajno utjecao na svijet oko sebe? Zbog čega je njegovo posljednje djelo — O kršćanskom nauku — bilo toliko kontroverzno da je 150 godina ostalo neobjavljeno?

John Milton rodio se 1608. Njegova dobrostojeća obitelj živjela je u Londonu. “Otac me od ranog djetinjstva pripremao za studij književnosti, što me toliko zanimalo da sam od dvanaeste godine rijetko kad prestajao učiti i lijegao prije ponoći”, rekao je Milton. On je bio izvrstan učenik te je 1632. magistrirao na Cambridgeu. I nakon toga je nastavio čitati o povijesti i klasičnu književnost.

Milton je želio postati pjesnik, no u Engleskoj je u njegovo vrijeme bjesnjela revolucija. Parlament je, predvođen Oliverom Cromwellom, osnovao sud koji je 1649. pogubio kralja Karla I. Milton je uvjerljivim tekstovima branio taj postupak te postao glasnogovornik Cromwellove vlade. Ustvari, i prije nego što se proslavio kao pjesnik, već je bio poznat po svojim pamfletima o politici i moralu.

Nakon što je 1660. krunidbom Karla II u Engleskoj ponovno uspostavljena monarhija, Milton se zbog ranijeg pružanja podrške Cromwellu našao u životnoj opasnosti. Morao se skrivati, a smrt je izbjegao samo zbog pomoći utjecajnih prijatelja. Unatoč svim tim zbivanjima, nije izgubio veliki interes za duhovne stvari.

Opisujući svoj rani interes za duhovne stvari, Milton je napisao: “Još kao dječak počeo sam s velikim zanimanjem proučavati Stari i Novi zavjet na izvornim jezicima.” Milton je Sveto pismo počeo smatrati jedinim sigurnim vodičem u moralnim i duhovnim pitanjima. No proučavajući priznata teološka djela svog vremena, jako se razočarao. “Uvidio sam da svoja vjerovanja i nadu u spasenje ne mogu temeljiti na tim djelima”, kasnije je napisao. Odlučivši da mu isključivo “Biblija bude mjerilo” za ono što će vjerovati, Milton je počeo po temama ispisivati ključne biblijske retke te ih je zatim citirao s tih svojih popisa.

Danas je John Milton naročito poznat po svom djelu Izgubljeni raj, spjevu koji se temelji na biblijskom izvještaju o tome kako je čovjek izgubio savršenstvo (1. Mojsijeva, 3. poglavlje). Milton je, naročito među engleskim čitateljstvom, postao slavan ponajviše zahvaljujući tom djelu objavljenom 1667.  Kasnije je objavio i nastavak tog spjeva pod nazivom Ponovno stečeni raj. Ta dva spjeva opisuju Božji prvobitni naum s čovjekom — savršeni život u zemaljskom raju — te ukazuju na to da će Bog putem Krista ponovno uspostaviti raj na Zemlji. Naprimjer, u spjevu Izgubljeni raj arhanđeo Mihael proriče vrijeme kada će Krist “nagraditi svoje vjerne, primiti ih u blaženstvo, bilo na nebu bilo na Zemlji, jer tada će Zemlja sva raj biti, mjesto daleko radosnije no Eden ovaj što je, u dane mnogo sretnije”.

Milton je godinama želio napisati opsežnu raspravu o kršćanskom životu i učenjima. Iako je 1652. potpuno oslijepio, uz pomoć svojih pisara nastavio je raditi na tome sve do svoje smrti 1674. To svoje posljednje djelo nazvao je Rasprava o kršćanskom nauku utemeljena isključivo na Svetom pismu (A Treatise on Christian Doctrine Compiled From the Holy Scriptures Alone). U predgovoru tog djela napisao je: “Većina autora koji su pisali o ovoj temi (...) samo je u marginalnim bilješkama spominjala biblijski tekst, ukazujući ukratko na poglavlja i retke, premda sva njihova učenja u potpunosti ovise o njemu. Ja sam se pak trudio ispuniti, pa i prepuniti, svoje stranice citatima iz svih dijelova Biblije.” I doista, Milton u Kršćanskom nauku više od 9 000 puta ukazuje na Bibliju ili je citira.

Iako je Milton prije otvoreno iznosio svoje stavove, ovo se djelo ustručavao objaviti. Zbog čega? Kao prvo, znao je da se njegova tumačenja Biblije jako razlikuju od općeprihvaćenih crkvenih učenja. Osim toga, otkako je u Engleskoj bila obnovljena monarhija, više nije imao naklonost vlasti. Stoga je moguće da je čekao neka bolja vremena kako bi objavio to djelo. U svakom slučaju, nakon Miltonove smrti njegov je pisar odnio latinski rukopis izdavaču, no on ga je odbio tiskati. Jedan britanski ministar potom ga je konfiscirao i arhivirao. Miltonova je rasprava izašla na svjetlo dana tek 150 godina kasnije.

Godine 1823. neki je činovnik naišao na umotani rukopis tog poznatog pjesnika. Ondašnji kralj Engleske, George IV, naredio je da se to djelo prevede s latinskog i objavi. Kad je nakon dvije godine objavljeno na engleskom, izazvalo je velike polemike u teološkim i književnim krugovima. Jedan biskup odmah ga je proglasio krivotvorinom te nije želio povjerovati da bi Milton — kojeg mnogi  smatraju najvećim engleskim piscem vjerske poezije — tako otvoreno pobijao tradicionalne crkvene doktrine. Pretpostavivši da će do toga doći, a i kako bi dokazao da je autor tog djela doista Milton, prevoditelj je u objavljeno izdanje dodao iscrpne bilješke u kojima je naveo 500 paralela između Kršćanskog nauka i Izgubljenog raja. *

U Miltonovo vrijeme Engleska je već prihvatila protestantsku reformaciju i prekinula svoje veze s Rimokatoličkom crkvom. Protestanti su uglavnom smatrali da isključivo Sveto pismo treba biti autoritet u pitanjima vjere i morala, a ne papa. No Milton je u Kršćanskom nauku pokazao da ni mnoga protestantska učenja i običaji nisu u skladu s onim što stoji u Bibliji. Navodeći biblijske razloge odbacio je kalvinističku doktrinu o predodređenju i zagovarao učenje da čovjek ima slobodnu volju. U svojim je spisima s poštovanjem i često koristio Božje ime, Jehova.

Milton je na temelju Biblije dokazao da ljudska duša umire. U vezi s 1. Mojsijevom 2:7 napisao je: “Nakon što je čovjek bio stvoren, Biblija kaže: I čovjek je postao živa duša. (...) Čovjek nije dvojno biće koje se može razdvojiti. On nije, kao što se obično smatra, nastao spajanjem dva različita, zasebna dijela — duše i tijela — niti se od njih sastoji. Baš naprotiv, kompletan je čovjek duša, a duša je čovjek.” Milton zatim postavlja pitanje: “Umire li cijeli čovjek ili samo njegovo tijelo?” Nakon što citira mnoge biblijske retke koji pokazuju da cijeli čovjek umire, on dodaje: “No najuvjerljivije objašnjenje koje mogu navesti u prilog tome da duša umire jest Božje, zapisano u Ezekijelu 18:20: Ona duša koja griješi, ta će i umrijeti.” Isto tako, Milton je citirao retke kao što su Luka 20:37 i Ivan 11:25 kako bi pokazao da nada čovječanstva, koje je podložno smrti, leži u budućem uskrsnuću iz smrtnog sna.

Što je izazvalo najžešće reakcije na njegov Kršćanski nauk? Bio je to Miltonov jednostavan, ali snažan biblijski dokaz da je Krist, Božji Sin, podređen Bogu, svom Ocu. Nakon što je citirao Ivana 17:3 i 20:17, Milton je postavio pitanje: “Ako je Otac Kristov Bog i naš Bog te ako postoji samo jedan Bog, tko može biti taj Bog ako ne sam Otac?”

Nadalje, Milton kaže: “Sam Sin i njegovi apostoli uvijek su u govoru i svojim spisima ukazivali na to da je Otac u svakom pogledu veći od Sina” (Ivan 14:28). “Doista, sam Krist u Mateju 26:39 kaže: Oče moj, ako je moguće, neka me mimoiđe ova čaša! Ali ne kako ja hoću, nego kako ti hoćeš. (...) Ako je Isus doista Bog, zašto se moli samo Ocu, a ne sebi? Ako je on i čovjek i vrhovni Bog, zašto se uopće moli za nešto što sam može učiniti? (...) Sin je uvijek štovao i obožavao samo Oca, a i nas uči da činimo to isto.”

John Milton tragao je za istinom. No, kao nesavršen čovjek, došao je i do nekih pogrešnih zaključaka, koji su možda nastali pod utjecajem nekih loših životnih iskustava. Naprimjer, ubrzo nakon što se oženio, njegova supruga, mlada kći nekog rojalističkog vlastelina, napustila ga je i vratila se svojoj obitelji na otprilike tri godine. U tom je periodu Milton napisao traktate koji su opravdavali razvod braka, i to ne samo zbog bračne nevjere — jedinog razloga za razvod koji je naveo Isus — već i zbog neslaganja (Matej 19:9). Milton je isto gledište zagovarao i u Kršćanskom nauku.

Unatoč nekim Miltonovim pogrešnim zaključcima, Kršćanski nauk na dojmljiv način otkriva biblijsko gledište o mnogim važnim učenjima. Ta rasprava i dan-danas potiče svoje čitatelje da preispitaju svoja vjerovanja pomoću nepogrešivog “mjerila” — Biblije.