NAŠ se kamion približio kontrolnoj točki na kojoj se nalazilo šezdesetak naoružanih muškaraca, žena i tinejdžera. Neki su bili u uniformi, a neki u civilnoj odjeći. Mnogi su imali automatsko oružje. Izgledalo je kao da nas čekaju. U tijeku su bili građanski nemiri.

Na putu smo bili već četiri dana. Prevozili smo deset tona biblijske literature. Pitali smo se hoće li nas pustiti da prođemo. Hoće li od nas tražiti novac? Koliko će nam trebati da ih uvjerimo da smo miroljubivi?

Neki čovjek koji je jedva dočekao razlog da zapuca ispalio je rafal u zrak kako bi nas podsjetio tko je tu glavni. Spazivši naše mobitele, naredio je da mu ih damo. Budući da smo oklijevali, prijetećom nam je gestom pokazao da ćemo ostati bez glave ako ga ne poslušamo. Predali smo mu mobitele.

Odjednom je i neka žena u uniformi zgrabila svoju pušku i prišla nam. Bila je to njihova “tajnica”, koja je smatrala da i ona treba nešto dobiti. Život je težak, pa je i mali “dar” dobrodošao. Nakon nje neki je vojnik otvorio naš spremnik za gorivo i napunio iz njega svoj kanistar. Ne obazirući se na naše negodovanje rekao je da samo izvršava naredbu. Znali smo da ne možemo ništa poduzeti. Jedino nam je preostalo nadati se da i drugi neće doći na istu ideju.

Konačno su barikade razmaknute i ponovno smo bili na putu. Moj suputnik i ja odahnuli smo. Bilo je napeto, ali već smo se navikli na takve mučne susrete na kontrolnim točkama. Od travnja 2002. do siječnja 2004. osamnaest smo puta putovali od Douale u Kamerunu do Banguija, glavnog grada Srednjoafričke Republike. To putovanje od 1 600 kilometara uvijek je puno rizika i iznenađenja. *

“Na tim smo putovanjima štošta naučili”, kažu Joseph i Emmanuel, vozači koji redovito  voze literaturu. “Uvidjeli smo da je mudro često se potiho pomoliti Jehovi i ostati miran. Psalmist je napisao: ‘U Boga se uzdam. Neću se bojati. Što mi može učiniti čovjek zemaljski?’ Mi nastojimo zadržati isti stav. Uvjereni smo da Jehova zna da je svrha našeg putovanja donijeti poruku nade onima kojima je ona silno potrebna” (Psalam 56:11).

Mnogi u ovom dijelu Afrike vole slušati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu. Literatura koju prevozimo tiska se kako bi se zadovoljile njihove duhovne potrebe (Matej 5:3; 24:14). Kamerunska podružnica Jehovinih svjedoka u Douali redovito literaturom snabdijeva više od 30 000 objavitelja te zainteresirane osobe koje žive u Kamerunu i četiri susjedne zemlje.

Prije nego što stigne do Kameruna, literatura već prijeđe velike udaljenosti. Većina te literature tiska se u Velikoj Britaniji, Finskoj, Njemačkoj, Italiji i Španjolskoj. Potom se šalje u Francusku, a odatle svaka dva tjedna brod s kontejnerom biblijske literature dolazi u luku u Douali.

Kontejner se kamionom preveze u podružnicu. Braća u odjelu za otpremu literature sortiraju je prema njenom odredištu. Odvesti literaturu do udaljenih mjesta u unutrašnjosti Afrike nije jednostavno. No i to je potrebno da bi dobra vijest stigla “sve do kraja zemlje” (Djela apostolska 1:8). Podružnica se uzda u samopožrtvovne volontere koji spremno kreću na ta opasna putovanja. Zahvaljujući tome milijuni ljudi u središnjem dijelu Afrike redovito dobivaju biblijsku literaturu.

Literatura za Kamerun, Čad, Ekvatorijalnu Gvineju, Gabon i Srednjoafričku Republiku  dostavlja se kamionima. Pridružimo se vozačima jednog kamiona na njihovom putovanju. Zamisli da sjediš zajedno s njima u kabini te se pripremi za uzbudljivo putovanje koje će trajati deset ili više dana.

Ovu rutu vozi šest vozača. Oni moraju biti snažni, sposobni, strpljivi i lijepo odjeveni. Odjeveni su u tipičnu afričku odjeću ili pak nose košulju i kravatu. Jednom su prilikom neki carinici rekli: “Pogledajte kako su im kamioni čisti, a vozači lijepo odjeveni! Baš kao na slikama u njihovoj literaturi!” Od njihovog izgleda još je važnija njihova spremnost da pođu kamo god je potrebno kako bi služili drugima (Psalam 110:3).

Iz Douale krećemo oko šest ujutro, kratko nakon izlaska sunca, kako bismo izbjegli prometnu gužvu ovog sve napučenijeg grada. Pošto smo prešli most u blizini podružnice i prošli kroz užurbani grad, krećemo prema istoku i našem prvom odredištu — Yaoundéu, glavnom gradu Kameruna.

Svih šest vozača kaže da je jako teško voziti kamion natovaren s deset tona knjiga. Prva tri dana vožnje po asfaltiranim cestama prolaze bez većih problema, premda moramo biti jako pažljivi i koncentrirani. Iznenada počinje snažan pljusak. Ceste ovdje više nisu asfaltirane. Vidljivost je sve lošija, cesta postaje skliska te zbog rupa moramo voziti polako. Pred sumrak se zaustavljamo kako bismo kupili nešto za jelo i pokušali odspavati s nogama podignutim na kontrolnu ploču. Tako je to na ovakvim putovanjima.

Rano ujutro nastavljamo putovanje. Jedan vozač pomaže tako što pažljivo motri cestu. Kad se previše približimo njenom rubu, odmah nas upozori. Svi vozači jako dobro znaju da će im ako skliznu u jarak možda trebati i nekoliko dana da se izvuku iz njega. Po prelasku granice i ulasku u Srednjoafričku Republiku ceste nisu ništa bolje. Narednih 650 kilometara vozimo se kroz prekrasan zeleni, brežuljkasti krajolik. Djeca, starci i majke s bebama na leđima mašu nam dok polako prolazimo kroz njihova sela. Zbog građanskih sukoba tim cestama rijetko prolaze automobili, pa nas svi znatiželjno promatraju.

Jedan od naših vozača, Janvier, kaže da se unatoč tome što imaju natrpani vremenski plan često zaustave u malim selima kako bi se malo odmorili i podijelili ljudima biblijsku literaturu. On priča: “U Baboui uvijek nastojimo popričati s bolničarem koji je pokazao  veliko zanimanje za poruku o Kraljevstvu te s njim kratko proučavamo Bibliju. Jednom smo prilikom s njim i njegovom obitelji čak pogledali videofilm o Noi. Pridružili su nam se i njihovi prijatelji i susjedi te im je kuća uskoro bila puna uzbuđenih promatrača. Svi su čuli za Nou, a sada su gledali i film o njemu. Bilo je dirljivo vidjeti koliko su zahvalni. Nakon toga su nam pripremili poseban obrok kako bi izrazili svoju zahvalnost te su inzistirali na tome da prenoćimo kod njih. Iako smo morali otići i nastaviti naše dugačko putovanje, bili smo sretni što smo mogli prenijeti dobru vijest tim poniznim ljudima.”

Drugi vozač, Israel, priča iskustvo s jednog prethodnog putovanja u naše odredište, Bangui. On kaže: “Što smo se više približavali Banguiju, to je na cestama bilo više barikada. Srećom, mnogi su vojnici bili prijateljski raspoloženi i sjećali su se našeg kamiona otprije. Pozvali su nas da sjednemo s njima i rado su uzeli biblijsku literaturu. Oni jako cijene knjige, pa u njih upišu svoje ime, datum kad su ih dobili i ime osobe koja im ih je dala. Nekim su vojnicima članovi obitelji Jehovini svjedoci, pa su i zbog toga bili susretljivi.”

Najiskusniji vozač, Joseph, kaže da je za njega dolazak na odredište vrhunac tih putovanja. Prisjetivši se jednog putovanja, rekao je: “Par kilometara prije Banguija nazvali smo braću i rekli im da uskoro stižemo. Ona su došla pred nas, vodila nas kroz grad i pomogla nam da obavimo zakonske formalnosti. Kad smo stigli u podružnicu, svi su izašli i srdačno nas izgrlili. Iz obližnjih skupština stigla su braća koja su nam pomogla oko istovara te su za nekoliko sati stotine kutija s Biblijama, knjigama, brošurama i časopisima bile iskrcane i spremljene u skladište.”

Joseph dodaje: “Ponekad smo dovozili i poklonjenu odjeću, obuću i stvari za djecu za susjednu Demokratsku Republiku Kongo. Bilo je pravo zadovoljstvo vidjeti osmijehe na licima zahvalne braće!”

Nakon jednog dana odmora pripremamo kamion za put i krećemo natrag. Na putu nas čekaju poteškoće, ali lijepo iskustvo koje je iza nas sve će ih nadoknaditi.

Velike udaljenosti, prolomi oblaka, vrlo loše ceste, probušene gume i kvarovi na kamionima znaju biti frustrirajući. Tu su i samovoljni vojnici koji vozačima uvijek mogu stvarati probleme. Usprkos svemu tome, našim vozačima ništa ne donosi toliko zadovoljstva kao prenošenje dobre vijesti o Kraljevstvu u udaljene dijelove Afrike te svjesnost toga kako ona utječe na živote onih koji je prihvate.

Naprimjer, zahvaljujući toj braći koja prevoze literaturu, stanovnik jednog udaljenog sela u Srednjoafričkoj Republici koje se nalazi blizu granice sa Sudanom sada čita suvremeni prijevod Biblije. Njegova žena proučava najnovije brojeve Kule stražare, a njihova djeca čitaju knjigu Uči od Velikog Učitelja. * Oni, kao i mnogi drugi stanovnici tih sela, dobivaju istu duhovnu hranu kao i njihova kršćanska braća u mnogim velikim gradovima. Ta spoznaja doista nam pričinjava veliku radost!