1, 2. (a) Što mnogi čine jer im je stalo do drugih ljudi? (b) Navedi biblijske primjere koji pokazuju kako su neki pomogli drugim ljudima.

ČEKAJUĆI metro, dvadesetogodišnji mladić dobio je epileptički napadaj i pao s perona na tračnice. Kad je to vidio jedan čovjek, pustio je iz ruku svoje dvije kćerkice i skočio za njim. Povukao je mladića u jarak između tračnica i legao na njega kako bi ga zaštitio od vlaka koji se uz škripu kočnica zaustavio nad njima. Neki bi za tog čovjeka rekli da je heroj, no on je rekao: “Čovjek treba postupiti ispravno. Učinio sam to jer sam želio pomoći, a ne da bih stekao priznanje ili slavu.”

² Možda i ti poznaješ nekoga tko se izložio opasnosti da bi drugima pružio pomoć. Mnogi su to činili tijekom Drugog svjetskog rata tako što su skrivali ljude koje nisu ni poznavali. Osim toga, sjeti se što su doživjeli apostol Pavao i 275 drugih putnika kad se njihov brod nasukao na otoku Malti, blizu Sicilije. Mještani su priskočili u pomoć tim nepoznatim osobama, “iskazujući nesvakidašnju ljubaznost” (Djela apostolska 27:27–28:2). Sjeti se i male Izraelke, koja je također učinila dobro djelo. Iako time možda nije ugrozila svoj život, pokazala je brigu za zdravlje Sirijca, jednog od ljudi koji su je zarobili (2. Kraljevima 5:1-4). Prisjetimo se i Isusove poznate usporedbe o milosrdnom Samarićaninu. Dok svećenik i levit nisu marili za svog polumrtvog sunarodnjaka, Samarićanin nije štedio truda kako bi pomogao tom Židovu. Tijekom stoljeća ta je usporedba utjecala na srca ljudi iz različitih kultura (Luka 10:29-37).

3, 4. Što nesebičnost koju mnogi pokazuju govori o teoriji o evoluciji?

³ Istina, u ovim “naročito teškim vremenima” mnogi su ljudi “okrutni, bez ljubavi prema dobroti” (2. Timoteju 3:1-3). Pa ipak, sigurno smo uočili dobra djela nekih osoba, a možda smo i sami imali korist od njih. Pomaganje drugima, čak i na svoju štetu, toliko je svojstveno ljudima da se ta osobina ponekad naziva “humanost” ili “čovječnost”.

⁴ Takva spremnost da se pomaže drugima čak i na svoju štetu vidljiva je među ljudima svih rasa i kultura. Ona opovrgava tvrdnju da se čovjek razvio u skladu sa “zakonom džungle”, odnosno po principu “preživljavanja najprilagođenijih”. Francis Collins, genetičar kojemu je vlada Sjedinjenih Država povjerila projekt dešifriranja ljudskog genoma (DNK), rekao je: “Nesebičnost predstavlja veliki problem evolucionistima. (...) Ona se ne može objasniti nagonom pojedinih sebičnih gena da opstanu.” Također je rekao: “Neki ljudi požrtvovno pomažu onima koji ne pripadaju njihovoj grupi [obitelji, rasi, društvu i religiji] i s kojima nemaju ništa zajedničko. (...) Čini se da Darwinova teorija to ne može objasniti.”

5. Što često možemo vidjeti kod ljudi?

⁵ Dr. Collins ukazao je na jedan od aspekata ljudske nesebičnosti: “Glas savjesti govori nam da pomažemo drugima čak i ako  ništa nećemo dobiti zauzvrat.” * Ta njegova izjava o savjesti možda nas podsjeća na činjenicu koju je istaknuo apostol Pavao, kad je rekao: “Kad se god neznabošci, koji nemaju zakona, po prirodi drže onoga što je u zakonu, oni su sami sebi zakon, premda nemaju zakona. Oni pokazuju da je ono što nalaže zakon zapisano u njihovim srcima, a o tome svjedoči i njihova savjest te u svojim mislima bivaju optuženi ili pak opravdani” (Rimljanima 2:14, 15).

6. Zašto su svi ljudi odgovorni Stvoritelju?

⁶ Pavao je u poslanici Rimljanima rekao da su ljudi odgovorni Bogu jer su njegovo postojanje i svojstva jasno vidljivi, i to “još od stvaranja svijeta” (Rimljanima 1:18-20; Psalam 19:1-4). Istina, mnogi odbacuju Stvoritelja i vode moralno iskvaren život. Unatoč tome, Bog želi da ljudi uvide njegovu pravednost i pokaju se zbog svojih loših postupaka (Rimljanima 1:22–2:6). Židovi su imali izuzetno snažan razlog da to učine jer im je Bog preko Mojsija dao svoj zakon. No čak su i narodi koji nisu imali “svete objave Božje” trebali priznati da Bog postoji (Rimljanima 2:8-13; 3:2).

7, 8. Koliko je među ljudima uobičajen osjećaj za pravdu i na što to ukazuje?

⁷ Uvjerljiv dokaz koji bi sve trebao potaknuti da priznaju postojanje Boga i postupaju u skladu s njegovim zakonima jest njihov unutarnji osjećaj za dobro i zlo. Naš osjećaj za pravdu dokaz je da imamo savjest. Zamisli sljedeću situaciju. Nekoliko djece čeka u redu za tobogan. Međutim, jedno dijete dođe i stane prvo u red, ne obazirući se na ostalu djecu koja čekaju, našto većina njih kaže: ‘To nije pošteno!’ A sada se upitaj: ‘Kako to da čak i mnoga djeca spontano pokažu da imaju osjećaj za pravdu?’ To je dokaz da imaju urođeni osjećaj za ispravno i neispravno. Pavao je napisao: “Kad se god neznabošci, koji nemaju zakona, po prirodi drže onoga što je u zakonu.” On nije rekao: “Ako se ikada drže”, što bi značilo da se to rijetko događa. Rekao je “kad god”, pokazujući da se to često događa. Dakle, ljudi se “po prirodi drže onoga što je u zakonu”, što znači da ih njihov unutarnji osjećaj za dobro i zlo potiče da postupaju u skladu s onim što stoji u Božjem pisanom zakonu.

⁸ To da ljudi znaju razlikovati dobro i zlo vidljivo je u mnogim zemljama. Jedan profesor s Cambridgea rekao je da su društvene norme Babilonaca, Egipćana i Grka te australskih Aboridžina i američkih Indijanaca uključivale “osuđivanje ugnjetavanja, ubojstava, izdaje i laži te su imale jednake odredbe o pomaganju ostarjelima, djeci i nejakima”. I dr. Collins je napisao: “Izgleda da su pojmovi dobra i zla jednaki među svim pripadnicima ljudskog roda.” Ne podsjeća li te to na misao zapisanu u Rimljanima 2:14?

9. Što je savjest i kako ti može pomoći prije nego što nešto učiniš?

⁹ Biblija pokazuje da je savjest unutarnji osjećaj koji čovjeku omogućava da ispita i ocijeni vlastita djela. To je kao da u sebi čujemo glas koji nam govori je li neki naš postupak ispravan ili nije. Pavao je o glasu savjesti rekao: “Moja savjest svjedoči sa mnom u svetom duhu” (Rimljanima 9:1). Naprimjer, glas savjesti možeš čuti prije nego što doneseš odluku o tome je li nešto ispravno ili nije. Savjest ti može pomoći da odvagneš neki budući postupak i zaključiš kako bi se osjećao nakon što tako postupiš.

10. Kako savjest često djeluje?

¹⁰ No češće se događa da savjest počne djelovati nakon što se nešto učini. Kad je bježao  pred kraljem Šaulom, Davidu se ukazala prilika da učini nešto što nije bilo dolično učiniti Božjem pomazanom kralju, i on ju je iskoristio. Nakon toga “Davida je osuđivalo srce njegovo” (1. Samuelova 24:1-5; Psalam 32:3, 5). Iako se u tom izvještaju ne spominje riječ “savjest”, David je osjetio upravo to — reakciju svoje savjesti. Slično tome, svi smo mi osjetili grižnju savjesti. Učinili smo nešto, a onda nas je taj naš postupak mučio i uznemiravao. Neki koji nisu platili porez osjetili su toliku grižnju savjesti da su kasnije podmirili svoje dugove. Druge je savjest potaknula da priznaju svom bračnom drugu da su sagriješili i učinili preljub (Hebrejima 13:4). A kad netko posluša glas svoje savjesti, može osjetiti zadovoljstvo i mir.

11. Zašto može biti opasno oslanjati se samo na svoju savjest? Navedi primjer.

¹¹ No možemo li se u svemu voditi isključivo svojom savjesti? Iako je dobro slušati svoju savjest, ona nas može odvesti u krivom pravcu. Da, glas našeg “unutarnjeg čovjeka” može nas prevariti (2. Korinćanima 4:16). Razmotrimo jedan primjer. Biblija govori o Stjepanu, Kristovom revnom sljedbeniku, koji je bio “pun dobrote i sile”. Neki Židovi izbacili su ga iz Jeruzalema i kamenovali ga. Savao (koji je kasnije postao apostol Pavao) stajao je u blizini i “odobravao je njegovo ubojstvo”. Ti su Židovi očito bili toliko uvjereni da čine ispravnu stvar da ih savjest nije uznemiravala. Zacijelo je to bio slučaj i sa Savlom, jer je nakon toga “još uvijek odisao prijetnjom i snažnom željom da pobije Gospodinove učenike”. Dakle, njegova savjest tada nije bila dobar vodič (Djela apostolska 6:8; 7:57–8:1; 9:1).

12. Što može utjecati na našu savjest?

¹² Što je možda utjecalo na Savlovu savjest? Jednim dijelom njegovo prisno druženje s drugim Židovima. Sigurno su mnogi od nas preko telefona razgovarali s nekim tko zvuči slično svom ocu. Boja sinovog glasa može u određenoj mjeri biti naslijeđena, no na nju je mogao utjecati i očev način govorenja. Slično tome, na Savla je možda utjecalo blisko druženje sa Židovima koji su mrzili Isusa i protivili se njegovim učenjima (Ivan 11:47-50; 18:14; Djela apostolska 5:27, 28, 33). Da, moguće je da su Savlovi prijatelji utjecali na glas njegove savjesti.

13. Kako na nečiju savjest može utjecati sredina u kojoj živi?

¹³ Osim toga, na našu savjest mogu utjecati društvo ili sredina u kojoj živimo, baš kao što okolina u kojoj netko živi utječe na njegov naglasak ili narječje kojim govori (Matej 26:73). To se izgleda dogodilo starim Asircima. Bili su poznati po ratovanju, a njihovi izrezbareni reljefi prikazuju ih kako muče zarobljenike (Nahum 2:11, 12; 3:1). Ninivljani iz Joninog vremena opisani su kao ljudi koji nisu znali “što je desno, a što lijevo”, odnosno nisu imali pouzdano mjerilo na temelju kojeg bi mogli razlučiti što je dobro, a što zlo s Božjeg gledišta. Zamisli kako je ta sredina mogla utjecati na savjest nekoga tko je odrastao u Ninivi! (Jona 3:4, 5; 4:11). Slično tome, i danas na savjest neke osobe može utjecati stav ljudi oko nje.

14. Kako naša savjest potvrđuje istinitost riječi iz 1. Mojsijeve 1:27?

¹⁴ Jehova je Adama i Evu stvorio sa savjesti, tako da je i mi imamo. U 1. Mojsijevoj 1:27 piše da su ljudi stvoreni na Božju sliku. To ne znači da izgledom nalikuju Bogu jer on je duh, a mi smo stvorenja od krvi i mesa. Umjesto toga, mi smo stvoreni na Božju sliku u tom smislu što imamo njegova svojstva, pa tako i sposobnost razlikovanja dobra i zla koja dolazi do izražaja putem naše savjesti. Ta nam činjenica otkriva jedan od načina kako možemo izoštriti svoju savjest  i učiniti je pouzdanijom. Ona pokazuje da trebamo bolje upoznati Stvoritelja i približiti mu se.

15. Zašto je dobro da upoznamo svog Oca?

¹⁵ Biblija kaže da je Jehova Otac svima nama (Izaija 64:8). Vjerni kršćani, bez obzira na to nadaju li se životu na nebu ili u raju na Zemlji, mogu se obraćati Bogu kao svom Ocu (Matej 6:9). Trebali bismo razvijati sve prisniji odnos s našim Ocem i tako upoznati njegova gledišta i mjerila (Jakov 4:8). Mnogima uopće nije stalo do toga. Oni su poput Židova kojima je Isus rekao: “Vi nikada niste čuli glas njegov niti ste vidjeli lik njegov, a niti riječ njegova ostaje u vama” (Ivan 5:37, 38). Mi nismo doslovno čuli Božji glas, no ‘riječ njegova može ostati u nama’ ako ga upoznajemo putem njegove Riječi te potom razmišljamo kao on i postajemo mu sve sličniji.

16. Kako izvještaj o Josipu pokazuje da je važno oblikovati i slušati svoju savjest?

¹⁶ To potvrđuje izvještaj o Josipu i Potifarovoj ženi, koja ga je pokušavala zavesti. Iako je Josip živio u vrijeme kada niti jedna biblijska knjiga još nije bila napisana, a Jehova još nije dao Deset zapovijedi, rekao joj je: “Kako bih mogao učiniti to veliko zlo i zgriješiti samome Bogu?” (1. Mojsijeva 39:9). Budući da je njegova obitelj živjela jako daleko, on nije zbog njih tako postupio. Josip je prvenstveno želio ugoditi Bogu. Poznavao je Božje mjerilo za brak — jedan muškarac i jedna žena postaju “jedno tijelo”. Osim toga, vjerojatno je čuo što je Abimelek zaključio kad je saznao da je Rebeka udata — da bi bilo neispravno leći s njom i da bi time navukao krivnju na svoj narod. Jehova je bio zadovoljan ishodom te situacije, što je potvrdio svojim blagoslovom, a time je ujedno pokazao svoje gledište prema preljubu. Sve to što je Josip znao vjerojatno je dodatno  ojačalo upozorenja njegove urođene savjesti, potičući ga da se kloni spolnog nemorala (1. Mojsijeva 2:24; 12:17-19; 20:1-18; 26:7-14).

17. Zašto je nama lakše oponašati našeg Oca nego što je to bilo Josipu?

¹⁷ Dakako, mi smo u boljoj situaciji od Josipa. Imamo cijelu Bibliju na temelju koje možemo upoznati način razmišljanja i osjećaje našeg Oca te također saznati što on odobrava, a što zabranjuje. Što bolje poznajemo Bibliju, to možemo biti prisniji s Bogom i još ga bolje oponašati. Dok to činimo, reakcije naše savjesti vjerojatno će sve više odražavati način razmišljanja našeg Oca i bit će sve više u skladu s njegovom voljom (Efežanima 5:1-5).

18. Kako nam savjest može postati pouzdan vodič unatoč negativnim utjecajima iz prošlosti?

¹⁸ No što je s utjecajem okoline na našu savjest? Možda su na nas utjecali razmišljanje i postupci naše rodbine i sredina u kojoj smo odrasli. Zbog toga je možda naša savjest otupjela ili postala iskrivljena. Poprimila je “naglasak” kakav koriste ljudi koji nas okružuju. Istina, mi ne možemo promijeniti svoju prošlost, no možemo odabrati društvo i sredinu koji će pozitivno utjecati na našu savjest. Važno je da redovito provodimo vrijeme s predanim kršćanima koji se već dugo trude biti poput svog Oca. Skupštinski sastanci, kao i druženje prije i nakon njih, izvrsna su prilika za to. Na njima možemo vidjeti kako naši sukršćani vođeni biblijskim načelima razmišljaju i reagiraju u određenim situacijama te koliko su spremni slušati svoju savjest koju su oblikovali u skladu s Božjim gledištem i postupcima. To nam može pomoći da s vremenom i naša savjest bude oblikovana u skladu s biblijskim načelima, a tako ćemo postati sličniji Bogu. Kad svoju savjest uskladimo s načelima našeg Oca i kad oponašamo dobar primjer sukršćana, moći ćemo se uzdati u nju i spremnije ćemo je slušati (Izaija 30:21).

19. Što ćemo još saznati o savjesti u sljedećem članku?

¹⁹ Pa ipak, neki svakodnevno moraju ulagati veliki trud da bi postupali u skladu sa svojom savjesti. Sljedeći članak govorit će o situacijama u kojima su se našli neki kršćani. Na temelju toga možemo jasnije razumjeti koja je uloga savjesti, zašto svačija savjest ne mora jednako reagirati i kako možemo još više slušati svoju savjest (Hebrejima 6:11, 12).