RODIO sam se 1913. u Swanseau, obalnom gradu u Novom Južnom Walesu (Australija). Moji su roditelji imali četiri sina, a ja sam bio treći. Kad sam imao pet godina, cijela se obitelj zarazila zloglasnom španjolskom gripom, koja je širom svijeta odnijela milijune života. Srećom, svi smo preživjeli. No 1933. zadesila nas je velika tragedija kad je u dobi od 47 godina umrla naša majka. Ona je bila pobožna žena, a prije svoje smrti dobila je dvosveščanu knjigu Svjetlost, * koju su Jehovini svjedoci izdali kao pomoćno sredstvo za proučavanje Biblije.

Ja sam u to vrijeme radio u ugljenokopu. Budući da je moj posao bio takav da sam na mahove imao strašno puno posla, a potom vrlo malo, nosio sam te knjige na posao i čitao ih pod svjetlošću lampe na svojoj kacigi. Ubrzo sam shvatio da sam pronašao istinu. Također sam počeo slušati biblijske govore Jehovinih svjedoka koji su se emitirali na radiju. Moju radost dodatno je povećalo to što su se moj tata i braća počeli zanimati za biblijsku istinu.

Godine 1935. snašla nas je još jedna tragedija. Moj mlađi brat Billy dobio je upalu pluća i umro. Imao je samo 16 godina. No ovaj je put našu obitelj tješila nada u uskrsnuće (Djela apostolska  24:15). S vremenom su otac i moja dva starija brata, Verner i Harold, te njihove supruge predali svoj život Bogu. Od moje bliže obitelji još sam samo ja na životu. No Vernerova druga supruga, Marjorie, i Haroldova supruga Elizabeth također još uvijek služe Jehovi.

S Jehovinim svjedocima prvi sam se put osobno susreo nešto kasnije 1935, kad je jedna Ukrajinka na biciklu došla na naša vrata. Sljedeće nedjelje prvi sam put došao na kršćanski sastanak, a tjedan dana kasnije pridružio sam se grupi Jehovinih svjedoka u službi propovijedanja. Brat koji je vodio sastanak za službu propovijedanja dao mi je par brošura i — na moje veliko iznenađenje — na područje me poslao samog! Na prvim sam vratima bio toliko napet da sam poželio da se zemlja otvori i proguta me! No čovjek koji je otvorio vrata bio je vrlo ugodan i čak je uzeo literaturu.

Duboko su me se dojmili biblijski reci kao što su Propovjednik 12:1 i Matej 28:19, 20, te sam želio postati pionir, propovjednik koji puno vremena posvećuje propovijedanju. Otac me podupro u tome. Premda još nisam bio ni kršten, odlučio sam da ću s pionirskom službom započeti 15. srpnja 1936. Tog sam dana otišao u podružnicu Jehovinih svjedoka u Sydneyu, kamo sam bio pozvan kako bih s grupom od 12 pionira propovijedao u predgrađu Sydneya, Dulwich Hillu. Oni su mi pokazali kako se koristi ručni mlinac za pšenicu, pomoću kojeg su pioniri u to vrijeme izrađivali brašno kako bi smanjili troškove prehrane.

Nakon što sam se nešto kasnije te godine krstio, poslan sam u središnji dio Queenslanda zajedno s još dvojicom pionira — Aubreyem Willsom i Cliveom Shadeom. Naša se oprema sastojala od Aubreyevog kombija, nekoliko bicikala, prenosivog gramofona na kojem smo puštali snimke biblijskih govora, šatora koji nam je pune tri godine služio kao dom, tri ležaja, stola i lonca u kojem smo kuhali. Jedne večeri kad sam bio na redu za kuhanje, odlučio sam pripremiti nešto “posebno” — jelo od povrća i žitarica. No nitko od nas nije ga mogao jesti. U blizini se našao neki konj, pa sam jelo dao njemu. On ga je ponjušio, zatresao glavom i otišao! To je bio kraj mojih kulinarskih eksperimenata.

Nakon nekog vremena odlučili smo brže obrađivati područje, pa smo ga podijelili na tri dijela kako bi svatko radio svoj dio. Na kraju dana često sam bio predaleko od mjesta gdje smo se utaborili, pa sam ponekad znao prenoćiti kod gostoljubivih ljudi. Jednom sam prilikom spavao u udobnom krevetu u gostinskoj sobi nekog stočarskog ranča, a iduće sam noći spavao na zemljanom podu u kolibici lovca na klokane, okružen hrpom smrdljivih koža. Često sam spavao i na otvorenom. Jednom su me okružili divlji psi, dingosi. Premda ih nisam mogao vidjeti, njihovo je sablasno zavijanje odjekivalo u tami. Nakon besane noći otkrio sam da ih zapravo nisam zanimao ja, već otpaci mesa koje je netko bacio u blizini.

Za objavljivanje Božjeg Kraljevstva koristili smo i automobile sa zvučnicima. U Townsvilleu, gradu u sjevernom Queenslandu, policija nam je dozvolila da auto parkiramo u centru i ondje puštamo snimke govora. No ti su govori naljutili neke članove Vojske spasa, te su nam rekli da odemo. Nismo to učinili, pa je njih pet počelo tresti naš automobil. Ja sam u tom trenutku baš bio u automobilu i puštao snimke. Uvidjeli smo da ne bi bilo pametno inzistirati na svojim pravima, pa smo napustili to područje kad su se ti ljudi maknuli.

U Bundabergu nam je jedan zainteresirani čovjek posudio svoj brod kako bismo snimke mogli puštati s rijeke Burnett, koja prolazi kroz grad. Aubrey i Clive uzeli su tonsku opremu i otišli s brodom, a ja sam ostao u dvorani koju smo unajmili. Te je večeri snažan glas Josepha Rutherforda, koji je služio u glavnom sjedištu Jehovinih svjedoka, preko zvučnika odjeknuo Bundabergom, objavljujući važnu biblijsku poruku. To su doista bila uzbudljiva vremena tokom kojih su Božjem narodu bile potrebne hrabrost i vjera.

Kratko nakon što je u rujnu 1939. započeo Drugi svjetski rat, Kula stražara od 1. studenoga govorila je o neutralnosti kršćana s obzirom na politiku i rat. Kasnije mi je puno koristilo to što sam proučavao to pravovremeno gradivo. Nakon što smo Aubrey, Clive i ja zajedno proveli tri godine, dobio sam zadatak zbog kojeg smo se morali rastati. Bio sam imenovan da služim kao putujući nadglednik u sjevernom Queenslandu. Na tom se zadatku moje pouzdanje u Jehovu često našlo na ispitu.

U kolovozu 1940. služio sam u skupštini u Townsvilleu, u kojoj je služilo i četvero pionira — Percy i Ilma Iszlaub * te tjelesni brat i sestra Norman i Beatrice Bellotti. Šest godina kasnije Beatrice je postala moja supruga. Jedne subote uvečer nakon što smo završili sa svjedočenjem na ulici zbio se napad koji sam spomenuo na početku. No ta me nepravda samo potakla da još revnije služim Jehovi.

Dvije pionirke, Una i Merle Kilpatrick, revno su propovijedale na sjeveru Australije. Nakon što smo proveli prekrasan dan u službi propovijedanja, zamolile su me da ih čamcem prevezem preko rijeke, gdje je živjela jedna zainteresirana obitelj. Da bih to učinio, najprije sam morao otplivati do čamca koji se nalazio s druge strane rijeke, vratiti se njime po sestre i prebaciti ih natrag. No kad sam došao do čamca, u njemu nije bilo vesala. Kasnije smo saznali da ih je sakrio jedan naš protivnik. To nas nije zaustavilo. Budući da sam puno godina radio kao spasilac na plaži, još sam uvijek bio dobar plivač. Stoga sam konop kojim je čamac bio privezan zavezao oko pasa, odvukao čamac do sestara i potom ih odvukao na drugu stranu rijeke.  Jehova je blagoslovio naš trud jer su članovi te obitelji kasnije postali naša braća.

Sigurnosne mjere zahtijevale su da vojska pred gradom Innisfailom postavi barikade. Budući da sam živio na tom području, mogao sam dobiti dozvolu za ulazak, što se pokazalo veoma korisnim kad bi nas posjetila braća iz podružnice Jehovinih svjedoka. Kad bismo prolazili barikade, sakrio bih braću u tajni prostor pod stražnjim sjedištem automobila.

U to je vrijeme vladala nestašica benzina, pa su mnogi automobili imali uređaj za proizvodnju plina. Pomoću tih je uređaja nastajao plin koji je pokretao motor, a izdvajao se prilikom izgaranja ugljena. Braću sam prevozio noću, a na sjedište pod kojim bih sakrio nekog brata naslagao bih vreće ugljena. Kad bismo se zaustavili pred barikadama, stražarima bih odvraćao pažnju snažno dodajući gas kako bi spremnik u kojem se nalazio vrući ugljen bio što užareniji. Jedne sam noći doviknuo stražarima: “Ako ugasim automobil, pokvarit će se omjer plina i zraka, pa ga neću moći ponovno upaliti.” Vrućina, buka i čađa odvratile su ih od temeljitog pretraživanja automobila, pa su ga samo letimice pogledali i rekli mi da prođem.

U to sam vrijeme dobio zadatak da u Townsvilleu organiziram kongres za tamošnje Jehovine svjedoke. Budući da se hrana mogla nabaviti samo u ograničenim količinama, da bismo je kupili dovoljno, trebali smo odobrenje člana gradske uprave. U tom se periodu našu braću zatvaralo zbog neutralnosti. Stoga sam prije sastanka s tim službenikom razmišljao: ‘Je li ovo mudar potez ili ću samo izazvati probleme?’ No otišao sam na taj razgovor, kao što sam dobio uputu.

Sjedeći za velikim stolom, službenik mi je rekao da sjednem. Kad sam mu rekao zašto sam došao, ukočio se i ozbiljno me pogledao. Potom se opustio i rekao: “Koliko vam hrane treba?” Predao sam mu popis s najminimalnijim količinama hrane. Pogledao ga je i rekao: “To vam neće biti dovoljno. Najbolje da sve to udvostručimo.” Otišao sam iz njegovog ureda duboko zahvalan Jehovi, koji mi je ponovno pokazao da se uvijek trebam oslanjati na njega.

U siječnju 1941. u Australiji je bila zabranjena aktivnost Jehovinih svjedoka. Mnogi ljudi postali su sumnjičavi prema nama i čak su nas optuživali da smo japanski špijuni. Jednom su prilikom na farmu Zajednice, koja se nalazila na Atherton Tablelandu, a koju smo kupili kako bismo uzgajali hranu, iznenada došla dva automobila policajaca i vojnika. Oni su tražili reflektore kojima smo navodno slali signale neprijatelju. Također su nas optužili da kukuruz sadimo po tajnom kodu koji se može čitati iz zraka! Dakako, sve su te optužbe bile lažne.

Zbog zabrane smo trebali biti pažljivi i domišljati pri isporuci literature. Naprimjer, kad je objavljena knjiga Djeca, * u Brisbaneu bih preuzeo kutiju tih knjiga, noću putovao vlakom na sjever i ostavljao knjige na stanicama u mjestima gdje su se nalazile skupštine. Da bih odvratio policiju i vojsku od toga da otvaraju kutije, na njih bih prije svake stanice privezao kružno sječivo motorne pile koje sam ponio sa sobom. Premda je ta taktika bila vrlo jednostavna, uvijek je upalila. Na veliko olakšanje Jehovinog naroda, zabrana — koju je sudac nazvao “samovoljnom, nedosljednom i protuzakonitom” — ukinuta je u lipnju 1943.

Godinu dana ranije Aubrey Wills, Norman Bellotti i ja bili smo pozvani u vojsku. Aubrey i Norman na sud su pozvani tjedan dana prije mene te su dobili šest mjeseci zatvora. U to su se vrijeme u pošti konfiscirale sve Kule stražare koje su bile poslane na adresu onih za koje se znalo da su Jehovini svjedoci, ali ne i one koje su bile poslane ostalim pretplatnicima. Stoga smo trebali pronaći nekoga od tih ljudi, umnožiti časopis te podijeliti kopije braći. Tako smo redovito dobivali duhovnu hranu.

 Kad mi je bilo dosuđeno očekivanih šest mjeseci zatvora, odmah sam uložio žalbu, kao što sam i dobio savjet od podružnice u Sydneyu. Cilj nam je bio odgoditi moj odlazak u zatvor dok se netko drugi ne osposobi za obavljanje mog posla. Iskoristio sam vrijeme dok sam bio na slobodi kako bih posjetio 21 Jehovinog svjedoka po zatvorima u sjevernom Queenslandu. Većina te braće nalazila se u jednom zatvoru, a njegov nas je upravitelj mrzio. Kad sam ga podsjetio na to da svećenici drugih religija smiju posjećivati svoje vjernike, razbjesnio se. “Da se mene pita”, vikao je, “sve bih Jehovine svjedoke stavio pred zid i strijeljao!” Stražari su me brzo izveli iz zatvora.

Kad sam došao na saslušanje povodom uložene žalbe, u skladu sa zakonskim propisima dobio sam pravnu pomoć. No branio sam se sam, što je značilo u potpunosti se osloniti na Jehovu. On me nije iznevjerio (Luka 12:11, 12; Filipljanima 4:6, 7). Za divno čudo, žalba je ispunila svoju svrhu jer su u optužnici pronađene neke administrativne greške te sam bio oslobođen!

Godine 1944. dobio sam zadatak da se brinem za veliku pokrajinu koja je uključivala čitavu južnu Australiju, sjevernu Victoriju i Sydney, koji se nalazi u Novom Južnom Walesu. Naredne godine u čitavom je svijetu prvi put održana serija javnih predavanja, a svaki je govornik trebao sastaviti predavanje na temelju predloška od jedne stranice. Održati jednosatno predavanje bio je novi izazov, no i u tome smo se u potpunosti oslonili na Jehovu, a on je blagoslovio naš trud.

U srpnju 1946. Beatrice Bellotti i ja vjenčali smo se te smo potom zajedno služili kao pioniri. Živjeli smo u auto-prikolici od šperploče. Naša jedinica Jannyce (Jann) rodila se u prosincu 1950. Kao pioniri služili smo u mnogim mjestima, između ostalog u gradu Kempseyu (Novi Južni Wales), gdje smo bili jedini Jehovini svjedoci. Svake nedjelje odlazili smo u društveni dom, gdje bih ja održao javno predavanje koje smo prethodno najavljivali lecima. Nekoliko mjeseci Beatrice i naša beba Jann bile su mi jedini slušatelji. No potom su nam se polako počeli priključivati i drugi. Danas u Kempseyu djeluju dvije revne skupštine.

Kad je Jann imala dvije godine, preselili smo se u Brisbane. Nakon što je završila školu, četiri smo godine kao pioniri služili u gradu Cessnocku u Novom Južnom Walesu. Potom smo se vratili u Brisbane kako bismo pomagali Beatricinoj bolesnoj majci. Ja danas služim kao starješina u skupštini Chermside.

Beatrice i ja zahvalni smo Jehovi za njegove bezbrojne blagoslove, između ostalog i za to što su ga uz našu pomoć upoznale 32 osobe. Ja sam mu zahvalan za svoju dragu suprugu, koja je, premda nježna i blaga, neustrašivi borac za biblijsku istinu. Ona istinski ljubi Boga, uzda se u njega te ima ‘jednostavno oko’. Zbog toga je doista divna supruga i majka (Matej 6:22, 23, bilješka; Mudre izreke 12:4). I ona i ja od sveg srca možemo reći: “Blagoslovljen bio čovjek koji se uzda u Jehovu” (Jeremija 17:7).