PRETKRAJ 19. stoljeća jedna je 15-godišnja Šveđanka imigrirala u Sjedinjene Države. U prihvatilištu za doseljenike u New Yorku upoznala se s mornarem iz Švedske. Zaljubili su se, vjenčali i dobili sina — mene. Bilo je to za vrijeme Prvog svjetskog rata, 1916. u njujorškoj četvrti Bronxu.

Kratko nakon toga preselili smo se u Brooklyn, samo par ulica dalje od Brooklyn Heightsa. Otac mi je kasnije ispričao kako smo on i ja puštali maketu broda u blizini Bruklinskog mosta, kraj kojeg se nalazi glavno sjedište Jehovinih svjedoka. Tada još nisam znao kako će ono što se tamo radilo utjecati na moj život.

Godine 1918. završio je Prvi svjetski rat, a besmisleno krvoproliće u Europi na neko se vrijeme prekinulo. Vojnici su se vratili svojim domovima i tamo se suočili s novim neprijateljem — nezaposlenošću i siromaštvom. Moj je otac zaključio da je najbolje  da se vratimo u Švedsku, što smo i učinili 1923. Nastanili smo se u Erikstadu, malom mjestu uz željezničku stanicu u pokrajini Dalsland. Tamo je otac otvorio radionicu za popravak raznih strojeva, a ja sam ondje odrastao i pohađao školu.

Očev posao nije donosio veliku zaradu, pa se početkom 1930-ih ponovno vratio moru. Majka i ja ostali smo sami. Ona je bila opterećena mnogim brigama, a ja sam morao voditi tatinu radionicu. Jednog dana majka je posjetila svog šogora, strica Johana. Zabrinuta zbog svjetskih događaja, upitala je: “Johane, hoće li stanje u svijetu zauvijek biti ovakvo?”

“Neće, Ruth”, odgovorio je. Potom joj je rekao za Božje obećanje da će prekinuti zlo i putem Kraljevstva u kojem će Isus Krist biti Kralj uspostaviti pravednu vlast nad Zemljom (Izaija 9:6, 7; Danijel 2:44). Objasnio joj je da je Kraljevstvo, za koje nas je Isus učio moliti se, pravedna vlast koja će Zemlju pretvoriti u raj (Matej 6:9, 10; Otkrivenje 21:3, 4).

Ta biblijska obećanja ostavila su dubok utisak na majku. Dok je išla kući, neprestano je zahvaljivala Bogu za ono što je saznala. No ni otac ni ja nismo bili oduševljeni time što je postala religiozna. Otprilike u to vrijeme, sredinom 1930-ih, preselio sam se u Trollhättan u zapadnom dijelu Švedske, gdje sam se zaposlio u jednoj velikoj radionici. Ubrzo su se i majka i otac, koji se kratko prije toga vratio kući, doselili u isti grad. Tako je naša obitelj ponovno bila na okupu.

Da bi zadovoljila svoju duhovnu glad, majka je potražila Jehovine svjedoke. Oni su se u to vrijeme sastajali u svojim kućama, baš kao i prvi kršćani (Filemonu 1, 2). Jednog dana došao je red da se sastanak održi kod majke. Ona je bojažljivo upitala oca može li k nama pozvati svoje prijatelje. On joj je odgovorio: “Tvoji prijatelji su i moji prijatelji.”

Tako su Jehovinim svjedocima bila otvorena vrata našeg doma. Kad su se oni počeli sakupljati, ja sam otišao. No uskoro sam i ja počeo ostajati kod kuće kad bi se kod nas održavali sastanci. Srdačnost koja je vladala među Jehovinim svjedocima te njihov realan i jednostavan način razmišljanja raspršili su sve predrasude koje sam dotad imao. Sjeme posijano u mom srcu počelo je rasti te sam počeo gajiti nadu u bolju budućnost.

Od oca sam vjerojatno naslijedio mornarski duh jer sam i sam postao moreplovac. No ujedno sam sve više osjećao duhovne potrebe. Kad bismo pristali u neku luku, uvijek sam pokušao pronaći Jehovine svjedoke. U Amsterdamu (Nizozemska) otišao sam u poštu da pitam gdje mogu pronaći Jehovine svjedoke. Nakon kraćih pregovora dobio sam jednu adresu. Odmah sam se zaputio tamo. Vrata je otvorila desetogodišnja djevojčica i veselo me pozdravila. Premda se nismo poznavali, odmah sam osjetio bliskost prema toj djevojčici i njenoj obitelji te sam uvidio koliko je divno biti dio tog međunarodnog bratstva!

 Iako nismo govorili isti jezik, kad je obitelj donijela kalendar, raspored vožnje vlakova i počela mi crtati kartu, shvatio sam da će se u obližnjem gradu Haarlemu održati kongres. Otišao sam na kongres i, premda nisam razumio ni riječi, uživao sam u njemu. Promatrajući kako Jehovini svjedoci dijele pozivnice za javno predavanje koje se trebalo održati u nedjelju, osjetio sam snažnu želju da i ja to činim. Zato sam skupio pozivnice koje su ljudi bacili i počeo ih ponovno dijeliti.

Jednom smo pristali u Buenos Airesu (Argentina), gdje sam pronašao podružnicu Jehovinih svjedoka. Sastojala se od jednog ureda i skladišta. Za stolom je sjedila neka žena i plela, a pored nje se mala djevojčica, vjerojatno njena kći, igrala lutkom. Bilo je kasno uveče. Tu je bio i neki muškarac koji je s polica skidao knjige, između ostalog i knjigu Stvaranje na švedskom. Promatrajući njihova vesela, prijazna lica, shvatio sam da želim postati dio tog naroda.

Na povratku kući na naš se brod ukrcala posada kanadskog vojnog aviona koji se srušio blizu obale Newfoundlanda. Nekoliko dana kasnije u blizini Škotske zaustavio nas je engleski vojni brod te smo pod njihovom pratnjom prisilno odvedeni u Kirkwall na otočju Orkney kako bi nas ispitali. U rujnu 1939. Hitlerove nacističke trupe napale su Poljsku, čime je započeo Drugi svjetski rat. Nakon nekoliko dana bili smo pušteni te smo se bez daljnjih problema vratili u Švedsku.

Kad smo stigli, doista sam se osjećao kao kod kuće — i u doslovnom i u duhovnom pogledu. Sada sam istinski želio postati dio Božjeg naroda te sam odlučio da neću propuštati sastanke koje su održavali (Hebrejima 10:24, 25). Raduje me što sam kao moreplovac uvijek svjedočio drugim mornarima. Za jednog od njih čak znam da je kasnije postao Jehovin svjedok.

Početkom 1940. posjetio sam podružnicu Jehovinih svjedoka u Stockholmu. Tamo sam razgovarao s Johanom Enerothom, koji je u to vrijeme nadgledao propovjedničku aktivnost u Švedskoj. Kad sam mu rekao da bih se volio u potpunosti posvetiti propovijedanju i služiti kao pionir, ozbiljno me pogledao i upitao: “Vjeruješ li da je ovo Božja organizacija?”

“Vjerujem”, odgovorio sam. Tako sam se 22. lipnja 1940. krstio te sam počeo služiti u tom lijepom okruženju u podružnici, zajedno s divnim suradnicima. Vikende smo provodili u službi propovijedanja. Ljeti smo često biciklima odlazili na udaljena područja i po cijele dane propovijedali, a spavali smo na stogovima sijena.

No najčešće smo propovijedali od kuće do kuće u Stockholmu i okolici. Jednom sam zapazio čovjeka koji je u podrumu nervozno popravljao bojler iz kojeg je curila voda. Zasukao sam rukave i prišao kako bih mu pomogao. Kad smo zaustavili vodu, čovjek me zahvalno pogledao i rekao: “Pretpostavljam da ste došli zbog nečeg drugog. Pođimo gore, oprat ćemo ruke i popiti kavu.” Tako je i bilo, a dok smo pili kavu, ja sam mu svjedočio. Kasnije je taj čovjek postao naš brat.

Iako je Švedska službeno bila neutralna u ratu, Šveđani su itekako osjećali njegove posljedice. Sve veći broj ljudi bio je pozivan u vojnu službu, pa tako i ja. Kad sam odbio otići na vojne vježbe, više su me puta na kraće periode slali u zatvor. Kasnije su me poslali u radni logor. Mladi Jehovini svjedoci često su bili pozivani na sud, gdje smo imali priliku svjedočiti o Božjem Kraljevstvu. Time se na nama ispunilo sljedeće Isusovo proročanstvo: “Zbog mene će vas voditi pred upravitelje i kraljeve, za svjedočanstvo njima i neznabošcima” (Matej 10:18).

Godine 1945. u Europi je prestao rat. Kasnije te godine iz Brooklyna su nam u posjet  došli Nathan Knorr, koji je u to vrijeme predvodio našu svjetsku aktivnost, i njegov tajnik Milton Henschel. Njihov posjet bio je veoma značajan za Švedsku jer je započelo reorganiziranje naše propovjedničke aktivnosti, ali bio je značajan i za mene osobno. Kad sam saznao za mogućnost pohađanja Gileada, misionarske škole Jehovinih svjedoka, odmah sam predao molbu.

Sljedeće godine bio sam jedan od polaznika te škole, koja se tada nalazila pored South Lansinga u državi New York. Pouka koju sam primio tokom tog petomjesečnog tečaja produbila je moje cijenjenje za Bibliju i za Božju organizaciju. Zapazio sam kako su oni koji predvode našu propovjedničku aktivnost pristupačni i obazrivi. Naporno su radili zajedno s nama ostalima (Matej 24:14). Premda me to nije iznenadilo, bilo mi je drago što sam se osobno u to uvjerio.

Ubrzo je došao veliki dan, 9. veljače 1947, kad je održana promocija osmog razreda škole Gilead. Brat Knorr objavio je u kojim će zemljama služiti polaznici razreda. Kad je došao red na mene, rekao je: “Brat Pramberg vraća se u Švedsku, kako bi tamo služio svojoj braći.” Moram priznati da se baš i nisam oduševio kad sam saznao da se vraćam u svoju domovinu.

Po povratku u Švedsku saznao sam da se u mnogim zemljama širom svijeta uvodi nova služba. Bila je to oblasna služba. Ja sam imenovan za prvog oblasnog nadglednika u Švedskoj, a nadgledao sam čitavu zemlju. Zadatak mi je bio organizirati i nadgledati pokrajinske sastanke, kako ih danas nazivamo, koji su se održavali u gradovima širom Švedske. Budući da je to bilo nešto sasvim novo, nisam dobio puno uputa. Brat Eneroth i ja sjeli smo i sastavili plan najbolje što smo znali. Pribojavao sam se tog zadatka i jako često sam se u vezi s tim molio Jehovi. Kao oblasni nadglednik služio sam 15 godina.

U to je vrijeme bilo teško pronaći odgovarajuće mjesto za održavanje sastanaka. Morali smo se sastajati u plesnim dvoranama i na sličnim mjestima, koja često nisu imala odgovarajuće grijanje, a ponekad su bila i u jako lošem stanju. Primjerice, pokrajinski sastanak u Rökiöu (Finska) održan je u jednom starom društvenom domu koji je u to vrijeme bio napušten. Vani je bila snježna oluja, a temperatura je iznosila 20 Celzijevih stupnjeva ispod nule. U dvije velike peći načinjene od bačvi za ulje naložili smo vatru, ali nismo znali da su ptice u dimnjaku napravile gnijezda. Čitava se prostorija ispunila dimom! Premda smo sjedili u kaputima i pekle su nas oči, svi smo ostali na svojim mjestima. Zahvaljujući tom događaju taj nam se pokrajinski sastanak samo dublje urezao u sjećanje.

U uputama za organiziranje tih trodnevnih pokrajinskih sastanaka pisalo je da trebamo za braću pripremiti hranu. U početku nismo  za to imali ni potrebnu opremu ni iskustvo. No imali smo divnu braću i sestre koji su se radosno prihvatili tog zadatka. Dan prije početka programa sjedili bi kraj velikog lonca, gulili krumpire, pričali iskustva i uživali u međusobnom druženju. U takvim su se prilikama među tom braćom i sestrama razvila mnoga dugotrajna prijateljstva.

Još jedan zadatak povezan s organizacijom pokrajinskih sastanaka bio je i oglašavanje tih sastanaka plakatima. Noseći plakate u povorkama smo obilazili razna mjesta i pozivali ljude na javno predavanje. Oni su najčešće reagirali ljubazno i s poštovanjem. Jednom smo u gradu Finspångu prolazili ulicom baš kad su se radnici u velikom broju vraćali kući iz tvornice. Iznenada je jedan od njih povikao: “Hej, dečki! Evo ljudi koje Hitler nije uspio slomiti!”

Moj se život promijenio kad sam upoznao divnu mladu ženu, Karin. Oboje smo bili pozvani na međunarodni kongres, koji je u srpnju 1953. održan na stadionu Yankee u New Yorku. Tamo nas je u ponedjeljak 20. srpnja brat Milton Henschel vjenčao u pauzi kongresnog programa. Bilo je to neobično vjenčanje, budući da je održano na tom poznatom bejzbolskom stadionu. Nakon što smo zajedno bili u putujućoj službi sve do 1962, Karin i ja pozvani smo da se pridružimo švedskoj betelskoj obitelji. Ja sam najprije radio u Odjelu za časopise. Potom sam, budući da sam prije radio kao mehaničar, dobio zadatak da održavam tiskarske i druge strojeve u podružnici. Karin je nekoliko godina radila u praonici rublja. Sada već mnogo godina služi kao korektor.

Kao bračni par Jehovi služimo već 54 doista uzbudljive, ispunjene i radosne godine! Jehova uistinu obilato blagoslivlja svoju organizaciju divnih, marljivih slugu. Kad sam 1940. počeo služiti u podružnici, u Švedskoj je bilo samo 1 500 Jehovinih svjedoka. Danas nas ima više od 22 000. Porast je u drugim dijelovima svijeta još i veći, tako da nas širom Zemlje ima preko šest i pol milijuna.

Našu aktivnost podupire Jehovin duh, koji kao da stalno puše u naša jedra. Premda je čovječanstvo poput uzburkanog mora, mi se ne uznemiravamo zbog toga jer očima vjere gledamo u budućnost. Pred sobom jasno vidimo svoj cilj, Božji novi svijet. Karin i ja zahvalni smo Bogu za svu njegovu dobrotu i svakodnevno se molimo za snagu da mu ostanemo vjerni i da konačno ostvarimo svoj cilj — steknemo njegovo priznanje i vječni život! (Matej 24:13).