NAS 18 ležalo je na zemljanom podu. Drhteći od hladnoće u svojim vrećama za spavanje, slušali smo kako kiša pljušti po valovitom limenom krovu iznad nas. Promatrajući trošnu kolibicu u kojoj smo se nalazili, pitali smo se jesmo li mi prvi ljudi koji borave pod njezinim krovom.

Zašto smo došli u taj kraj? Zato što smo željeli poslušati Isusovu zapovijed da propovijedamo dobru vijest “sve do kraja zemlje” (Djela 1:8; Mat. 24:14). Krenuli smo propovijedati na jedno udaljeno područje u bolivijskim Andama.

Prvi problem bio je kako uopće doći u Ande. Saznali smo da se javni prijevoz u takve zabačene krajeve ne odvija po ustaljenom redu vožnje. Kad je naš autobus stigao, vidjeli smo da je manji nego što bi trebao biti, pa su neki od nas morali stajati. No na koncu smo svi stigli na odredište.

Cilj nam je bio propovijedati u selima koja su smještena visoko u bolivijskim Andama. Nakon vožnje autobusom, natovareni potrebnim stvarima krenuli smo penjati se strmim planinskim stazama, hodajući pažljivo jedan za drugim.

Iako nam se činilo da su sela mala, kuće su bile jako raštrkane, pa nam je trebalo puno vremena da obradimo svako selo. Koliko god bismo daleko otišli, u daljini bi nas čekala još jedna kuća. Staze koje su  vodile kroz polja bile su toliko isprepletene da smo se često znali izgubiti.

Jedna žena bila je toliko zadivljena što smo tako puno hodali da nam je na raspolaganje stavila svoju kuhinju i dala nam drva za vatru kako bismo si mogli skuhati ručak. Kad je jedan čovjek saznao što Biblija uči o stanju mrtvih, rekao je: “Gdje ste dosad bili!” Bio je toliko zainteresiran da je išao s nama kad smo napuštali njegovo selo kako bi nam putem mogao postavljati još pitanja. Jedan drugi čovjek nikada nije čuo za Jehovine svjedoke i jako mu se svidjela naša literatura. Silno nam se zahvaljivao što smo došli i dao nam je ključ jedne kolibice u kojoj smo tu noć prespavali.

Jedne noći bilo je tako mračno da smo šatore slučajno postavili usred kolonije velikih crnih mrava. Brzo su nam pokazali koliko im smetamo tako što su nas počeli gristi. Bili smo preumorni za premještanje šatora, no na svu sreću, mravi su se uskoro prestali obazirati na nas.

U početku su nas boljela leđa i rebra jer smo spavali na zemlji, ali tijekom noći smo se navikli na to. Svaku bol i muku zaboravili smo kad smo ujutro ugledali netaknutu prirodu — doline okružene oblacima koji su se lijeno pomicali te veličanstvene planinske vrhove prekrivene snijegom koji su se uzdizali u daljini. Tišinu je narušavao samo žubor potoka i pjev ptica.

 Nakon što smo se oprali u potoku, zajedno smo razmotrili dnevni citat, doručkovali i polako krenuli uzbrdo do novih zabačenih sela. Penjanje se itekako isplatilo. Naišli smo na jednu ostarjelu ženu koja je zaplakala kad je čula da u Bibliji piše da se Bog zove Jehova. Bila je presretna. Sada se u svojim molitvama mogla obraćati Bogu po imenu!

Jedan ostarjeli čovjek rekao je da ga se Bog sigurno sjetio i odjednom je počeo pjevati pjesmu o tome da su nas poslali anđeli. Jedan drugi čovjek, koji je bio jako bolestan i nije mogao izlaziti iz kuće, rekao nam je da se nitko iz njegovog sela nije potrudio obići ga. Nije mogao vjerovati kad je čuo da smo mi došli čak iz La Paza. A jednog drugog čovjeka oduševilo je to što Jehovini svjedoci posjećuju ljude u njihovim domovima, dok ih druge religije samo pozivaju zvonjavom crkvenih zvona.

Nitko u tom kraju nema struje, pa ljudi idu spavati kad padne mrak, a ustaju čim svane dan. Da bismo ljude našli kod kuće, morali smo početi propovijedati u šest ujutro jer bi inače većina njih već otišla raditi u polje. Kasnije su neki koji su već započeli s radom bili voljni uzeti pauzu i poslušati poruku iz Božje Riječi koju smo im prenosili, a za to bi vrijeme i volovima dobro došao odmor od oranja. Mnogi ljudi koje smo našli kod kuće stavili bi nam ovčju kožu na pod da sjednemo i pozvali cijelu obitelj da nas sasluša. Neki su nam seljaci dali velike vreće kukuruza iz zahvalnosti što smo im ostavili biblijsku literaturu.

Naravno, da bi ljudi bolje upoznali Bibliju, treba ih posjetiti više puta. Mnogi su nas molili da ponovno dođemo kako bismo im svjedočili. Zbog toga smo nekoliko puta posjetili taj dio Bolivije.

Na jednom od narednih putovanja jedna ostarjela žena bila je presretna što nas ponovno vidi te je rekla: “Vi ste mi poput djece. Niste me zaboravili.” Jedan čovjek nam je zahvalio na našem trudu i pozvao nas da budemo njegovi gosti kad sljedeći put dođemo. Mogli bismo reći da smo najveću nagradu za svoj trud dobili kad smo čuli da se jedna žena kojoj smo svjedočili preselila u grad i sada propovijeda dobru vijest.

Kad smo prvi put došli u Ande, zadnji dan nam je nestalo kerozina za malo prenosivo kuhalo, a i hrana nam je bila pri kraju. Skupili smo drva za vatru, skuhali zadnje što smo imali i pješice krenuli kući. Bili smo kilometrima udaljeni od grada iz kojeg je vozio autobus. Kad smo stigli do njega, bila je noć.

Povratak nije prošao glatko jer nam se autobus pokvario. Nakon nekog vremena našli smo prijevoz. Vozili smo se u stražnjem dijelu kamiona nakrcanog ljudima. Tako smo dobili priliku propovijedati tim ljudima koje je zanimalo zašto smo došli u taj kraj. Iako su tamošnji ljudi po prirodi povučeni, uglavnom su srdačni i prijateljski raspoloženi.

Nakon devet sati vožnje u kamionu stigli smo kući — mokri i promrzli. No vožnja nije bila uzaludna. Uspjeli smo putem dogovoriti biblijski tečaj s jednom ženom koja živi u gradu.

Bilo je doista divno iskustvo prenositi dobru vijesti ljudima u takvim udaljenim područjima. Propovijedali smo u četiri sela i brojnim zaseocima. Nismo mogli, a da se ne sjetimo riječi: “Kako su krasne na gorama noge onoga koji vijest dobru donosi, koji mir objavljuje, koji donosi vijest dobru o nečemu boljem, koji spasenje objavljuje” (Iza. 52:7; Rim. 10:15).