BIBLIJSKA knjiga Djela apostolska sadrži mnoge pojedinosti o povijesti osnivanja kršćanske skupštine i njenom kasnijem širenju. Djela apostolska napisao je liječnik Luka, a obuhvaćaju zanimljiv izvještaj o aktivnostima kršćana tijekom perioda od 28 godina — od 33. n. e. do 61. n. e.

Prvi dio Djela apostolskih ponajviše govori o djelovanju apostola Petra, a drugi o djelovanju apostola Pavla. Luka je o nekim događajima pisao u prvom licu množine, što pokazuje da im je prisustvovao. Razmatranje Djela apostolskih pomoći će nam da još više pokažemo cijenjenje prema Božjem svetom duhu i njegovoj pisanoj Riječi koja vrši snažan utjecaj na ljude (Hebr. 4:12). Isto tako, potaknut će nas da budemo samopožrtvovni i pomoći će nam da sačuvamo svoju vjeru i nadu u Kraljevstvo.

Nakon što su dobili sveti duh, apostoli su odvažno svjedočili. Petar je upotrijebio prvi “ključ kraljevstva nebeskog” kako bi Židovima i obraćenicima na židovsku vjeru koji su “prihvatili ono što je govorio” omogućio da upoznaju Boga i dobiju priliku da dođu u to Kraljevstvo (Mat. 16:19; Djela 2:5, 41). Zbog velikog progona učenici su se rasijali po raznim krajevima, pa se i propovijedalo u većim razmjerima.

Kad su čuli da je Samarija prihvatila riječ Božju, apostoli iz Jeruzalema poslali su onamo Petra i Ivana. Petar je upotrijebio drugi ključ kad je Samarićanima pružio priliku da dođu u Kraljevstvo (Djela 8:14-17). Unutar otprilike godinu dana od Isusovog uskrsnuća Savao iz Tarza na zadivljujuć se način obratio na kršćanstvo. Godine 36. n. e. Petar je upotrijebio treći ključ kad je dar svetog duha bio izliven na neobrezane neznabošce (Djela 10:45).

Odgovori na biblijska pitanja:

2:44-47; 4:34, 35 — Zašto su vjernici prodavali svoje posjede i dijelili prihod drugima? Mnogi koji su postali vjernici došli su izdaleka i nisu imali dovoljno hrane da bi duže ostali u Jeruzalemu. Međutim, željeli su još ostati ondje kako bi saznali više o svojoj novoj vjeri i svjedočili drugima. Da bi im pomogli, neki su kršćani prodali svoju imovinu i novac podijelili onima kojima je bio potreban.

4:13 — Jesu li Petar i Ivan bili nepismeni ili neobrazovani? Nisu. Nazvani su “neukima  i običnima” zato što nisu pohađali rabinske škole u kojima se pružala vjerska pouka.

5:34-39 — Kako je Luka mogao znati što je Gamalijel rekao na zatvorenom sastanku Sudbenog vijeća? Postoje barem tri mogućnosti za to: (1) Luki je tu informaciju prenio Pavao, koji je prije bio Gamalijelov učenik; (2) Luka je razgovarao s nekim prijateljski raspoloženim članom Sudbenog vijeća poput Nikodema; (3) Luka je putem nadahnuća tu informaciju dobio od Boga.

7:59 — Da li se Stjepan molio Isusu? Nije. Mi smijemo obožavati samo Jehovu Boga, a samim tim i moliti se samo njemu (Luka 4:8; 6:12). U normalnim okolnostima Stjepan bi se pomolio Jehovi u Isusovo ime (Ivan 15:16). No ovom je prilikom u viziji vidio “Sina čovječjeg kako stoji zdesna Bogu” (Djela 7:56). Budući da je znao da je Isus dobio moć da uskrsava umrle, Stjepan se obratio izravno Isusu i tražio je od njega da čuva njegov duh, odnosno da ga se sjeti prilikom uskrsnuća, ali nije mu se molio (Ivan 5:27-29).

Pouke za nas:

1:8 Jehovini sluge ne bi mogli svjedočiti diljem svijeta da im u tome ne pomaže sveti duh.

4:36–5:11 Josipa s Cipra apostoli su prozvali Barnaba, što znači “sin utjehe”. To su mu ime dali vjerojatno zato što je bio srdačan, dobar i spreman pomoći drugima. I mi bismo trebali biti takvi, a ne poput Ananije i Safire koji su bili licemjerni, podli i neiskreni.

9:23-25 Ako pobjegnemo pred svojim neprijateljima da bismo mogli nastaviti propovijedati, to ne znači da smo kukavice.

9:28-30 Ako bi svjedočenje u nekim kvartovima ili nekim osobama za nas bilo opasno u fizičkom, moralnom ili duhovnom pogledu, moramo biti oprezni i pažljivo odlučiti gdje i kada ćemo propovijedati.

9:31 Trebamo proučavati i razmišljati o onome što učimo te tako jačati svoju vjeru dok traje razdoblje prilično povoljnih uvjeta. To će nam pomoći da hodimo u strahu Jehovinom tako da primjenjujemo ono što učimo i budemo revni u službi.

Godine 44. n. e. Agab je došao u Antiohiju, gdje su Barnaba i Savao poučavali ljude “cijelu godinu”. Prorekao je “veliku glad”, koja je zavladala nakon dvije godine (Djela 11:26-28). Nakon što su Barnaba i Savao “isporučili pomoć u Jeruzalemu”, vratili su se u Antiohiju (Djela 12:25). Godine 47. n. e. — oko 12 godina nakon Savlovog obraćenja — sveti duh ih je poslao na misionarsko putovanje (Djela 13:1-4). Godine 48. n. e. vratili su se u Antiohiju, “povjereni Božjoj nezasluženoj dobroti” (Djela 14:26).

Za otprilike devet mjeseci Pavao (koji se zvao i Savao) izabrao je Silu za svog suradnika te je otišao s njim na drugo misionarsko putovanje (Djela 15:40). Putem su mu se pridružili Timotej i Luka. Luka je ostao u Filipima, a Pavao je otišao do Atene, pa potom do Korinta, gdje je upoznao Akvilu i Priscilu  te je ostao ondje godinu i pol (Djela 18:11). Potom je Timoteja i Silu ostavio u Korintu te je početkom 52. n. e. otplovio prema Siriji zajedno s Akvilom i Priscilom (Djela 18:18). Akvila i Priscila išli su s njim sve do Efeza, gdje su i ostali.

Nakon što je neko vrijeme bio u sirijskoj Antiohiji, Pavao je 52. n. e. krenuo na svoje treće misionarsko putovanje (Djela 18:23). U Efezu je “riječ Jehovina silno rasla i jačala” (Djela 19:20). Pavao je ostao u tom gradu oko tri godine (Djela 20:31). Stigao je u Jeruzalem do Pedesetnice 56. n. e. Nakon što je bio uhapšen, dao je neustrašivo svjedočanstvo pred vlastima. U Rimu je bio u kućnom pritvoru dvije godine (otprilike 59-61. n. e.), ali je i tada pronašao načina kako propovijedati o Kraljevstvu i “naučavati o Gospodinu Isusu Kristu” (Djela 28:30, 31).

Odgovori na biblijska pitanja:

14:8-13 — Zašto su ljudi u Listri “Barnabu nazvali Zeusom, a Pavla Hermesom”? Zeus je bio vrhovni Bog u grčkoj mitologiji, a njegov sin Hermes bio je poznat po svojoj rječitosti. Budući da je Pavao vodio riječ, njega su nazvali Hermesom, a Barnabu Zeusom.

16:6, 7 — Zašto je sveti duh zabranio Pavlu i njegovim suradnicima da propovijedaju u Aziji i Bitiniji? Budući da je bilo malo propovjednika, sveti duh ih je vodio u plodnija područja.

18:12-17 — Zašto prokonzul Galion nije nešto poduzeo kad su promatrači počeli tući Sostena? Galion je možda mislio da je on vođa svjetine koja je napala Pavla i da je dobio što je zaslužio. Međutim, taj je događaj po svemu sudeći imao dobar ishod jer se Sosten obratio na kršćanstvo. Pavao je kasnije za Sostena rekao da je “naš brat” (1. Kor. 1:1).

18:18 — Koji je zavjet dao Pavao? Neki bibličari pretpostavljaju da je Pavao bio pod nazirejskim zavjetom (4. Mojs. 6:1-21). Međutim, Biblija ne govori o kojem je zavjetu riječ. Osim toga, ona ne otkriva je li taj zavjet Pavao dao prije ili nakon svog obraćenja kao ni to je li ga tek počeo držati ili ga je već bio gotovo izvršio. Što god da je u bilo u pitanju, davanje takvog zavjeta nije bilo grijeh.

Pouke za nas:

12:5-11 Možemo se i trebamo moliti za svoju braću.

12:21-23; 14:14-18 Herod je brzo prihvatio slavu koja je pripadala isključivo Bogu. S druge strane, kad su ljudi Pavlu i Barnabi htjeli pridati slavu i čast koje im nisu pripadale, oni su to odmah odlučno odbili. Što god da postižemo u Jehovinoj službi, mi ne smijemo čeznuti za slavom.

14:5-7 Razboritost će nam pomoći da ostanemo aktivni u službi (Mat. 10:23).

14:22 Kršćani očekuju nevolje. Oni ih ne pokušavaju izbjeći odstupajući od svoje vjere (2. Tim. 3:12).

16:1, 2 Mladi kršćani trebaju duhovno napredovati i tražiti Jehovinu pomoć kako bi došli na dobar glas.

16:3 Trebamo učiniti sve što možemo kako bismo dobru vijest učinili prihvatljivom, ne kršeći pritom biblijska načela (1. Kor. 9:19-23).

20:20, 21 Svjedočenje od kuće do kuće važan je aspekt službe propovijedanja.

20:24; 21:13 Važnije je ostati vjeran Bogu nego sačuvati svoj život.

21:21-26 Dobre savjete trebamo spremno prihvaćati.

25:8-12 Današnji kršćani mogu i trebaju poduzeti sve što im zakon dopušta kako bi “obranili i zakonski potvrđivali pravo na propovijedanje dobre vijesti” (Filip. 1:7).

26:24, 25 Trebamo govoriti “riječi istine i zdravog razuma” čak i ako one “tjelesnom čovjeku” zvuče kao ludost (1. Kor. 2:14).