Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Nismo se bojali — Jehova je bio uz nas

Nismo se bojali — Jehova je bio uz nas

Godine 1972. Jehovini svjedoci s cijelog Cipra okupili su se u Nikoziji kako bi čuli poseban govor Nathana Knorra, koji je dugo vremena predvodio djelovanje Jehovinih svjedoka. Odmah me prepoznao, pa me je, prije nego što sam mu uopće stigla reći tko sam, upitao: “Imaš li kakvih vijesti iz Egipta?” Brata Knorra srela sam 20 godina ranije u Egiptu, u svom rodnom gradu Aleksandriji.

RODILA sam se 23. siječnja 1914. u Aleksandriji i bila sam najstarije dijete u obitelji. Nas četvero djece odrasli smo uz samu obalu mora. Aleksandrija je u to vrijeme bila prelijep grad u kojem su živjeli ljudi brojnih nacionalnosti i bila je poznata po svojoj arhitekturi i povijesti. Budući da su Europljani i Arapi živjeli skupa, mi djeca znali smo arapski, engleski, francuski, talijanski i grčki, jezik kojim je govorila naša obitelj.

Kad sam završila školu, zaposlila sam se u jednoj francuskoj modnoj kući i uživala sam u kreiranju i šivanju otmjenih večernjih haljina za bogate dame. Bila sam i jako religiozna i voljela sam čitati Bibliju iako sam je slabo razumjela.

Nekako u to vrijeme — sredinom 1930-ih — upoznala sam Theodotosa Petridesa, jako dobrog mladića koji je bio porijeklom s Cipra. Bio je izvrstan hrvač, a po zanimanju je bio slastičar i radio je u jednoj poznatoj slastičarnici. Theodotos se zaljubio u mene, sitnu crnku. Često bi mi pod prozorom pjevao romantične grčke serenade. Vjenčali smo se 30. lipnja 1940. Bila su to lijepa vremena. Živjeli smo u stanu ispod stana moje majke. Prvog sina, Johna, dobili smo 1941.

Upoznajemo biblijsku istinu

Theodotos već duže vrijeme nije bio zadovoljan našom religijom i tražio je odgovore na biblijska pitanja. Tako je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, a da ja to nisam ni znala. Jednog dana, dok sam bila kod kuće s našim sinom, na vrata je pokucala jedna žena i uručila mi papir na kojem je bila napisana biblijska poruka. Iz pristojnosti sam je pročitala, a ona mi je potom ponudila biblijsku literaturu. Bile su to iste one knjige koje je Theodotos donio kući!

“Pa ja već imam te knjige”, rekla sam i pozvala je da uđe. Tu sam sestru, Elene Nikolaou, istog trena obasula pitanjima. Ona mi je na njih strpljivo odgovarala na temelju Biblije. To mi se jako svidjelo. Odjednom sam počela shvaćati biblijsku poruku. Kad smo nakratko prestali razgovarati, Elene je na jednoj fotografiji prepoznala mog supruga. “Poznam tog gospodina!” rekla je. Tako sam saznala s kim se Theodotos povezao. Ostala sam zatečena. Išao je na kršćanske sastanke bez mene, i to mi je čak prešutio! Kad je tog dana došao kući, rekla sam mu: “Ovaj tjedan i ja idem s tobom na taj sastanak na koji si išao prošlu nedjelju!”

Na prvom sastanku kojem sam prisustvovala desetak osoba komentiralo je biblijsku knjigu proroka Miheja. Upijala sam svaku njihovu riječ! Otada su George i Katerine Petrake svakog petka navečer dolazili k nama na biblijski tečaj. Moj otac te dva brata protivili su se tome što proučavamo s Jehovinim svjedocima, no moja je sestra bila tolerantnija, iako nikada nije postala Jehovin svjedok. Međutim, moja majka prihvatila je biblijsku istinu. Godine 1942. ona, Theodotos i ja krstili smo se u moru u Aleksandriji i tako smo potvrdili svoje predanje Jehovi.

Nove životne okolnosti

Godine 1939. počeo je Drugi svjetski rat i ubrzo se razbuktao. Početkom 1940-ih njemački general Erwin Rommel i njegova tenkovska divizija stigli su u obližnji grad El Alamein, a Aleksandrija je bila puna britanskih vojnika. Pripremili smo zalihe suhe hrane. Theodotosa su tada zamolili da u Port Taufiqu, blizu Sueza, vodi novu slastičarnicu svog šefa, pa smo se preselili tamo. Jedan bračni par Jehovinih svjedoka koji su govorili grčki počeo nas je tražiti po Port Taufiqu. Nisu znali našu adresu, pa su propovijedali od kuće do kuće sve dok nas nisu pronašli.

Dok smo živjeli u tom gradu, proučavali smo Bibliju sa Staurosom i Gioulom Kupraios te s njihovom djecom, Totosom i Georgijom. Oni su nam postali bliski prijatelji. Stauros je toliko volio proučavati Bibliju da je znao sve satove u kući vratiti sat unatrag kako bismo zakasnili na zadnji vlak i duže ostali kod njih. Naši su razgovori trajali do dugo u noć.

U Port Taufiqu živjeli smo godinu i pol, nakon čega smo se vratili u Aleksandriju jer se moja majka razboljela. Umrla je 1947, a ostala je vjerna Jehovi sve do svoje smrti. I tada smo osjetili kako nas Jehova jača i hrabri putem društva zrele braće i sestara. Imali smo priliku ugostiti misionare koji su putujući brodom na svoja područja znali nakratko pristati u Aleksandriju.

Radosti i problemi

Godine 1952. rodila sam našeg drugog sina, Jamesa. Uvidjeli smo koliko je važno odgajati naše sinove u zdravom duhovnom okruženju, pa su se u našem domu redovito održavali sastanci na kojima se proučavala Biblija i k nama su često dolazili punovremeni propovjednici. Tako je naš stariji sin John zavolio biblijsku istinu i već je s petnaestak godina počeo pionirsku službu. Kako bi stekao potrebnu naobrazbu, upisao je večernju školu.

Nedugo nakon toga liječnici su otkrili da Theodotos ima velikih problema sa srcem, pa su mu savjetovali da prestane raditi svoj posao. Naš sin James tada je imao samo četiri godine. Pitali smo se od čega ćemo živjeti. No zar Jehova nije obećao: “Ne boj se, jer ja sam s tobom”? (Iza. 41:10). Zamislite koliko smo bili iznenađeni i sretni kad smo 1956. pozvani da služimo kao pioniri u Ismailiji, blizu Sueskog kanala! Za Egipat je uskoro uslijedilo teško razdoblje i našoj je braći trebalo ohrabrenje.

Godine 1960. morali smo napustiti Egipat, a svatko je mogao ponijeti samo jedan kofer. Preselili smo se na Cipar, otok na kojem se rodio moj suprug. On je tada već bio jako bolestan i nije mogao raditi. Međutim, jedan naš brat i njegova žena bili su vrlo susretljivi te su nam ponudili smještaj na svom imanju. Nažalost, nakon dvije godine moj je suprug umro i ja sam ostala sama s malim Jamesom. John, koji je također došao na Cipar, oženio se i imao je vlastitu obitelj za koju se trebao brinuti.

Zbrinuti u teško vrijeme

Tada su nam Stavros i Dora Kaires ponudili da dođemo živjeti kod njih. Kleknula sam i zahvalila se Jehovi što je ponovno zadovoljio naše potrebe (Psal. 145:16). Kad su Stavros i Dora odlučili prodati svoju kuću i sagraditi novu s dvoranom za sastanke u prizemlju, nisu zaboravili na nas. U sklopu kuće napravili su i mali dvosobni stančić za Jamesa i mene.

James se kasnije oženio te je sa svojom suprugom služio kao pionir sve dok nisu dobili prvo od četvero djece. Godine 1974, dvije godine nakon onog nezaboravnog posjeta brata Knorra, na Cipru je izvršen državni udar. * Mnogi ljudi, pa tako i mnogi Jehovini svjedoci, morali su pobjeći iz svojih domova i negdje drugdje započeti novi život. To je čekalo i mog sina Johna, koji se sa svojom ženom i troje djece preselio u Kanadu. No i u to smo vrijeme bili radosni jer je na Cipru porastao broj objavitelja.

Osjetili smo kako nas Jehova jača i hrabri putem društva zrele braće i sestara

Kad sam počela primati mirovinu, mogla sam više sudjelovati u službi. No prije nekoliko godina doživjela sam blagi moždani udar, pa sam se morala preseliti k svom sinu Jamesu i njegovoj obitelji. Kasnije, kad mi se zdravlje još više pogoršalo, nekoliko sam tjedana provela u bolnici, a onda sam otišla živjeti u dom umirovljenika. Iako stalno osjećam bolove, svjedočim osoblju doma, stanarima i posjetiocima. Isto tako, mnogo vremena provodim u proučavanju, a uz brižnu pomoć moje duhovne braće uspijevam dolaziti na Skupštinsko razmatranje knjige koje se održava u blizini doma.

Utjeha u mojim poodmaklim godinama

Jako se ohrabrim kad čujem lijepe vijesti o osobama kojima smo Theodotos i ja pomagali da upoznaju istinu. Mnoga njihova djeca i unučad u punovremenoj su službi — neki služe u Australiji, Kanadi, Engleskoj, Grčkoj i Švicarskoj. Moj sin John i njegova žena žive u Kanadi sa svojim sinom. Njihova starija kćerka i njen muž služe kao pioniri. Njihova najmlađa kćerka i njen muž, Linda i Joshua Snape, pozvani su da pohađaju 124. razred Gileada.

Moj sin James i njegova žena sada žive u Njemačkoj. Dva njihova sina služe u Betelu — jedan je u Grčkoj, u Ateni, a drugi u Njemačkoj, u Seltersu. Njihov najmlađi sin te njihova kćerka i njen muž služe kao pioniri u Njemačkoj.

Doista ćemo mnogo toga moći ispričati mojoj majci i mom dragom Theodotosu kad uskrsnu! Bit će oduševljeni kad vide kakvo su divno nasljedstvo ostavili svojoj obitelji. *

^ odl. 21 Vidi Probudite se! od 22. listopada 1974, stranice 12-15 (engl.).

^ odl. 26 Dok je ovaj članak bio u pripremi za izdavanje, sestra Petridou umrla je u dobi od 93 godine.

[Karta na stranici 24]

(Vidi publikaciju)

CIPAR

NIKOZIJA

SREDOZEMNO MORE

EGIPAT

KAIRO

El Alamein

Aleksandrija

Ismailia

Suez

Port Taufiq

Sueski kanal

[Zahvala]

Na temelju slike NASA-e/Visible Earth imagery

[Slika na stranici 23]

Theodotos i ja 1938.

[Slika na stranici 25]

Moj sin James sa svojom suprugom

[Slika na stranici 25]

Moj sin John sa svojom suprugom