NAKON što je Bog ljudima u Babelu pomiješao jezike, nastala su različita pisma. Ljudi koji su živjeli u Mezopotamiji, primjerice Sumerani i Babilonci, koristili su klinasto pismo. Njegov naziv potječe od trokutastog, odnosno klinastog, oblika njegovih znakova koji su se šiljkom urezivali u svježu glinu.

Arheolozi su pronašli tekstove pisane klinastim pismom koji govore o ljudima i događajima spomenutim u Bibliji. Što znamo o tom drevnom pismu? Kako ti tekstovi svjedoče o vjerodostojnosti Biblije?

Znanstvenici smatraju da se u Mezopotamiji isprva koristilo piktografsko pismo, u kojem su simbol ili slika označavali riječ ili misao. Naprimjer, znak za vola isprva je izgledao poput volove glave. Klinasto pismo nastalo je kao izraz potrebe za sve većim brojem pisanih dokumenata. “Znakovi su sada mogli predstavljati ne samo riječi nego i slogove, a kombinacija više znakova zapravo je predstavljala slogove neke riječi”, objašnjava NIV Archaeological Study Bible. Kasnije je klinasto pismo imalo otprilike 200 znakova koji su omogućavali da se njime “točno zapiše govor ma koliko bili složeni njegov vokabular i gramatika”.

U Abrahamovo vrijeme, oko 2 000 pr. n. e., klinasto pismo bilo je visoko razvijeno. Tijekom narednih 2 000 godina tim se pismom koristilo oko 15 jezika. Više od 99 posto pronađenih klinopisnih tekstova napisano je na glinenim pločicama. Zadnjih 150 godina jako velik broj tih pločica pronađen je u Uru, Uruku, Babilonu, Nimrudu, Nipuru, Ašuru, Ninivi, Mariju, Ebli, Ugaritu i Amarni. U časopisu Archaeology Odyssey stoji: “Stručnjaci procjenjuju da je dosad pronađeno između jednog i dva milijuna pločica s natpisima na klinastom pismu, a svake se godine pronađe još otprilike 25 000.”

Pred stručnjacima diljem svijeta leži zahtjevan posao prevođenja tih tekstova. Procijenjeno je da je “od svih postojećih klinopisnih tekstova samo jedna desetina onih koje su stručnjaci u suvremeno doba barem jednom pročitali”.

Pronalazak klinopisnih tekstova koji su usporedno pisani na dva ili tri jezika bio je ključ za dešifriranje tog pisma. Stručnjaci su utvrdili da ti zapisi sadrže isti klinopisni tekst na više jezika. U dešifriranju zapisa pomoglo im je to što su shvatili da se imena, titule, rodoslovlja vladara, pa čak i riječi samohvale često ponavljaju.

Stručnjaci su 1850-ih uspjeli pročitati klinopisne zapise na akadskom, odnosno asirsko-babilonskom jeziku, jeziku kojim su se međusobno sporazumijevali stari narodi Bliskog Istoka. Encyclopaedia Britannica kaže: “Nakon što je dešifriran akadski, znanstvenici su dokučili osnove tog pisma, što im je poslužilo kao temelj za tumačenje klinopisnih tekstova na drugim jezicima.” U kakvoj su vezi ti zapisi s Biblijom?

U Bibliji piše da su Jeruzalemom vladali kanaanski kraljevi sve dok ga otprilike 1070. pr. n. e. nije osvojio David (Još. 10:1; 2. Sam. 5:4-9). No neki su stručnjaci sumnjali u to. A onda je 1887. jedna seljanka pronašla glinenu pločicu u Amarni, u Egiptu. S vremenom je ondje pronađeno 380 tekstova diplomatske prepiske između egipatskih vladara (Amenhotepa III i Ehnatona) i kanaanskih kraljevstava. Među njima je bilo i šest pisama ‘Abdi-Hebe, jeruzalemskog vladara.

U časopisu Biblical Archaeology Review stoji: “Budući da pločice iz Amarne jasno govore o Jeruzalemu kao o gradu, a ne kao o posjedu, a ‘Abdi-Hebi pripisuju položaj (...) upravitelja koji je u Jeruzalemu imao dvor i posadu od 50 egipatskih vojnika, može se zaključiti da je Jeruzalem bio malo brdsko kraljevstvo.” U istom časopisu piše i sljedeće: “Na temelju pisama iz Amarne možemo biti sigurni da je ondje postojao grad koji je imao važnu ulogu u to vrijeme.”

Asirci, a kasnije i Babilonci, svoju su povijest zapisivali na glinenim pločicama, cilindrima, prizmama i spomenicima. Tako su stručnjaci, nakon što su dešifrirali akadski klinopis, otkrili da se u tekstovima spominju narodi o kojima govori i Biblija.

U knjizi The Bible in the British Museum piše: “Kad se dr. Samuel Birch 1870. obratio novoosnovanom Društvu za biblijsku arheologiju, rekao je da se u tekstovima pisanim klinastim pismom spominju hebrejski kraljevi Omri, Ahab, Jehu, Azarija (...), Menahem, Pekah, Hošea, Ezekija i Manaše, asirski kraljevi Tiglat-Pileser (...) [III], Sargon, Sanherib, Esar-Hadon i Ašurbanipal te sirijski Ben-Hadad, Hazael i Resin.”

U knjizi The Bible and Radiocarbon Dating uspoređena je biblijska povijest Izraela i Jude s drevnim klinopisnim tekstovima. I kakav je bio zaključak? “Sve u svemu, zapisi iz drugih zemalja toga doba spominju 15 ili 16 judejskih i izraelskih kraljeva, a njihova imena i vrijeme u kojem su živjeli u potpunosti se slažu s podacima iz [biblijske knjige] o kraljevima. U tim zapisima nijedan kralj nije izostavljen i ne spominje se nijedan koji nam već nije poznat iz knjige o kraljevima.”

Godine 1879. pronađen je Kirov cilindar, poznati klinopisni zapis u kojem stoji da je nakon zauzimanja Babilona 539. pr. n. e. Kir po svom običaju vratio zarobljenike u njihovu domovinu. Tako je učinio i sa Židovima (Ezra 1:1-4). U 19. stoljeću mnogi su stručnjaci dovodili u pitanje postojanje proglasa o kojem govori Biblija. No klinopisni tekstovi iz perzijskog razdoblja, pa tako i Kirov cilindar, uvjerljivo dokazuju točnost biblijskog izvještaja.

Godine 1883. u Nipuru, blizu Babilona, pronađena je zbirka od preko 700 klinopisnih tekstova. Od 2 500 navedenih imena oko 70 njih mogu se prepoznati kao židovska. Povjesničar Edwin Yamauchi kaže da se te osobe spominju “kao ugovorne stranke, posrednici, svjedoci, poreznici i kraljevski službenici”. Dokazi da su se Židovi u tom razdoblju u okolici Babilona bavili takvim poslovima doista su značajni. Oni potvrđuju biblijsko proročanstvo prema kojem se samo “ostatak” Izraelaca vratio u Judeju nakon izgnanstva u Asiriju i Babilon, dok mnogi drugi to nisu učinili (Iza. 10:21, 22).

Tijekom prvog tisućljeća pr. n. e. koristilo se i klinasto i alfabetsko pismo. No Asirci i Babilonci s vremenom su prestali koristiti klinasto pismo i u potpunosti su prešli na alfabetsko.

Stotine tisuća pločica pohranjenih u muzejima tek treba proučiti. Pločice koje su stručnjaci već protumačili uvjerljivo dokazuju da je Biblija vjerodostojna. Tko zna kakva sve svjedočanstva kriju tekstovi koji još nisu proučeni?