TU SMO obavijest moja žena i ja dobili od bruklinskog Betela krajem 1954. Ranije te godine završili smo 23. razred škole Gilead, koja se održavala u američkoj državi New Yorku. Ta nas je vijest zatekla u Indianapolisu, u državi Indiani, gdje smo privremeno služili.

Moja žena Liz i ja poznavali smo se još iz srednje škole. Vjenčali smo se 1948. Ona je voljela punovremenu službu, ali bilo ju je pomalo strah otići iz Sjedinjenih Država i služiti u nekoj stranoj zemlji. Što ju je navelo da promijeni mišljenje?

Liz je pristala otići sa mnom na sastanak za one koji su zainteresirani za misionarsku službu. Taj je sastanak bio organiziran tijekom međunarodnog kongresa, koji se održao u ljeto 1953. na njujorškom stadionu Yankee. Nakon tog poticajnog sastanka predali smo molbe za Gilead. Bili smo jako iznenađeni kad smo dobili poziv već za sljedeći razred, koji je s nastavom trebao započeti u veljači 1954.

Bili smo poslani u Koreju premda je u ljeto 1953. tek bio završio trogodišnji rat, koji je opustošio zemlju. Kao što se vidi iz pisma u uvodu, najprije smo otišli u Japan. Onamo smo stigli u siječnju 1955, nakon što smo putovali brodom punih 20 dana. S nama je bilo još šest misionara koji su također trebali služiti u Koreji. U luci nas je u šest ujutro dočekao Lloyd Barry, koji je tada služio kao nadglednik japanske podružnice. Odmah smo otišli u misionarski dom u Yokohami. Već smo istog dana bili u službi propovijedanja.

Nakon nekog vremena dobili smo vize za ulazak u Republiku Koreju. Sedmog ožujka 1955. uzletjeli smo iz tokijske međunarodne zračne luke Haneda i nakon trosatnog leta sletjeli u seulsku zračnu luku Yoido. Dočekalo nas je više od 200 Jehovinih svjedoka iz Koreje. Plakali smo od radosti. U to je vrijeme u cijeloj Koreji bilo samo tisuću Jehovinih svjedoka. Poput mnogih zapadnjaka, i mi smo mislili da svi ljudi s Dalekog istoka slično izgledaju i slično se ponašaju, bez obzira na to iz koje su zemlje. No ubrzo smo shvatili da nije tako. Korejci imaju svoj jezik i pismo, svoju kuhinju, karakteristična  tjelesna obilježja, način odijevanja te još mnogo toga što je svojstveno samo njima, naprimjer arhitekturu.

Prva velika prepreka koju smo trebali svladati bila je učenje jezika. Nismo imali nikakvih knjiga za učenje korejskog. Ubrzo smo shvatili da korejske riječi ne možemo ispravno izgovoriti koristimo li samo glasove iz engleskog jezika. Točan izgovor moguće je naučiti jedino ako se nauči korejsko pismo.

Naravno, često smo griješili. Naprimjer, jednom je Liz htjela upitati jednu ženu ima li Bibliju. Žena ju je čudno pogledala, a zatim ušla u kuću i vratila se s kutijom šibica. Naime, Liz ju je pitala ima li sungnyang (šibice) umjesto da je pita ima li sungkyung, što je korejska riječ za Bibliju.

Nakon nekoliko mjeseci dobili smo zadatak da organiziramo misionarski dom u Pusanu, lučkom gradu na jugu zemlje. Uspjeli smo unajmiti tri male sobe za nas dvoje i još dvije sestre koje su služile s nama. Ni u sobama ni u zahodu nismo imali tekuće vode. Jedino je noću pritisak vode bio dovoljno jak da voda kroz crijevo dođe do prvog kata. Zato smo se naizmjence budili u cik zore i skupljali vodu u posude. Vodu smo prokuhavali ili je klorirali kako bismo je mogli piti.

Imali smo i drugih poteškoća. Zbog loše opskrbe strujom nismo mogli koristiti stroj za pranje rublja ni peglu. “Kuhinja” nam je bila u hodniku, a jedini “kućanski aparat” bila je peć na loživo ulje. Uskoro smo svi naučili kuhati u tim uvjetima i svaki smo se dan izmjenjivali u pripremanju obroka. Tri godine nakon našeg dolaska Liz i ja oboljeli smo od hepatitisa. U to je vrijeme većina misionara obolijevala od te bolesti. Oporavljali smo se mjesecima, a usto smo imali i drugih zdravstvenih problema.

Posljednjih 55 godina korejski poluotok jedno je od politički najnestabilnijih područja u Aziji. Razvojačena zona dijeli poluotok na dva dijela, odnosno na dvije države. Ta se zona nalazi 55 kilometara sjeverno od Seula, glavnog grada Republike Koreje. Godine 1971. posjetio nas je Frederick Franz iz glavnog sjedišta Jehovinih svjedoka. Odveo sam ga u razvojačenu zonu, najčuvaniju granicu na svijetu. Tijekom godina dužnosnici Ujedinjenih naroda ondje su se sastajali s predstavnicima vlasti dviju korejskih država.

 Naravno, mi smo neutralni s obzirom na politička pitanja, pa se ne miješamo ni u politička zbivanja na korejskom poluotoku (Ivan 17:14). Budući da se ne žele učiti ratovanju, više od 13 000 korejskih Jehovinih svjedoka dosad je u zatvoru provelo ukupno 26 000 godina (2. Kor. 10:3, 4). Sva mlada braća u toj zemlji znaju da će se suočiti s tom kušnjom, ali ne daju se time zaplašiti. Žalosno je što korejska vlast na kršćanske propovjednike gleda kao na “zločince”, premda je njihov jedini “zločin” to što ne žele pogaziti kršćansko uvjerenje o neutralnosti.

Godine 1944, tijekom Drugog svjetskog rata, i ja sam odbio ići u vojsku te sam zbog toga proveo dvije i pol godine u kaznionici u Lewisburgu, u američkoj državi Pennsylvaniji. Iako mlada braća u Koreji moraju podnositi teže uvjete u zatvoru, poznato mi je s čim se suočavaju. Mnoge od njih ohrabrilo je što su neki od misionara koji služe u Koreji doživjeli nešto slično (Iza. 2:4).

Godine 1977. pojavio se problem koji je stavio na kušnju i našu neutralnost. Vlasti su smatrale da mlada braća zbog našeg utjecaja odbijaju služiti vojsku i uzeti oružje. Zato su odlučile uskratiti dozvole za ponovni ulazak u Koreju svim misionarima koji iz bilo kojeg razloga napuste zemlju. Ta je odredba bila na snazi od 1977. do 1987. Da smo u tom razdoblju napustili Koreju, ne bismo se mogli vratiti. Zato svih tih godina nismo išli kući, čak ni u kratak posjet obitelji.

Mnogo smo se puta sastali s predstavnicima vlasti i objašnjavali im da smo politički neutralni zato što slijedimo Krista. S vremenom im je postalo jasno da nećemo ustuknuti pred zastrašivanjem, pa je nakon deset godina konačno bila ukinuta sporna odredba. Tijekom tih deset godina nekoliko je misionara moralo napustiti zemlju zbog zdravstvenih problema ili nekih drugih razloga, ali većina nas je ostala — i drago nam je zbog toga.

Sredinom 1980-ih oni koji su se protivili našem djelu lažno su optužili članove upravnog odbora naše korporacije, pravnog tijela kojim se služi naša Zajednica, da mladiće odvraćaju od služenja vojnog roka. Zbog toga je svatko od nas, članova odbora, bio pozvan na saslušanje. No 22. siječnja 1987. tužiteljstvo je odbacilo optužbe proglasivši ih neosnovanima. Ta je odluka omogućila da se opovrgnu kasnije slične optužbe.

U Koreji je zbog naše neutralnosti s godinama sve više raslo protivljenje našem djelu. Stoga nam je bilo sve teže naći prikladno mjesto za održavanje velikih skupova. Da bismo riješili taj problem, u Pusanu smo izgradili kongresnu dvoranu, prvu na Dalekom istoku. Petog travnja 1976. imao sam čast pred 1 300 prisutnih održati govor povodom svečanog otvorenja te dvorane.

Od 1950. deseci tisuća američkih vojnika bili su poslani u  Koreju. Mnogi su od njih nakon povratka u Sjedinjene Države postali Jehovini svjedoci. Još smo uvijek s njima u kontaktu. To što smo im pomogli upoznati istinu smatramo pravim blagoslovom.

Nažalost, moja voljena supruga Liz umrla je 26. rujna 2006. Strašno mi nedostaje. U Koreji smo proveli 51 godinu i sve to vrijeme ona je rado prihvaćala svaki zadatak i nikad se nije žalila. Nikad nije predložila da se vratimo u Sjedinjene Države, pa čak nije dala ni naslutiti da bi se voljela vratiti u zemlju za koju je mislila da je nikad neće moći napustiti.

Ja još uvijek služim u korejskom Betelu. Nekad mala betelska obitelj sada broji oko 250 članova. S još šestoricom braće služim u Odboru podružnice koji nadgleda aktivnost Jehovinih svjedoka u Koreji.

Kad smo stigli ovamo, Koreja je bila jako siromašna zemlja, no danas je jedna od najrazvijenijih u svijetu. Sada ovdje djeluje više od 95 000 Jehovinih svjedoka, a gotovo 40 posto njih stalni su ili pomoćni pioniri. Zbog svega toga jako sam sretan što ovdje služim i što imam priliku promatrati rast Božjeg naroda.