MOJA majka Emilia Pederson rodila se 1878. Bila je učiteljica, ali životna joj je želja bila pomagati ljudima da se približe Bogu. O tome je svjedočio veliki kovčeg što ga je držala u našoj kući u gradiću Jasperu (Minnesota, SAD). Nabavila ga je kako bi u njega spakirala svoje stvari i jednog dana otputovala u Kinu, gdje je željela služiti kao misionar. No, kad joj je umrla majka, morala se odreći svojih planova i ostati kod kuće kako bi se brinula za svoje mlađe sestre i brata. Godine 1907. udala se za Theodorea Holiena. Ja sam se rodila 2. prosinca 1925, kao posljednje od sedmero djece.

Majka je imala neka pitanja o Bibliji i jako je željela saznati odgovor na njih. Jedno se pitanje odnosilo na učenje da zli odlaze u pakao i muče se u vatri. Upitala je gostujućeg nadzornika Luteranske crkve gdje u Bibliji može naći potvrdu za to učenje. Ukratko rečeno, on joj je odgovorio da nije važno što kaže Biblija — mučenje u paklu mora se naučavati.

Ubrzo nakon 1900, majčina sestra Emma otišla je u Northfield i ondje pohađala glazbenu školu. Stanovala je kod svog učitelja Miliusa Christiansona, a njegova je žena bila Istraživač Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali. Emma joj je spomenula da njena sestra jako voli čitati Bibliju. Ubrzo nakon toga gospođa Christianson napisala je mojoj majci pismo u kojem je odgovorila na njena biblijska pitanja.

U Jasper je jednog dana vlakom iz Sioux Fallsa (Južna Dakota) došla Istraživačica Biblije Lora Oathout kako bi ondje propovijedala. Mama je proučavala biblijsku literaturu koju je dobila, a 1915. počela je drugima govoriti o istini iz Biblije i dijeliti literaturu koju joj je Lora dala.

Godine 1916. mama je čula da će Charles Taze Russell biti na kongresu u Sioux Cityu u saveznoj državi Iowi. Stoga je htjela doći na taj kongres. Tada je imala petero djece, a najmlađi Marvin imao je samo pet mjeseci. Unatoč tome, vlakom je sa svima njima otputovala u Sioux City, udaljen otprilike 160 kilometara, i došla na kongres. Ondje je čula predavanja brata Russella, vidjela “Foto-dramu stvaranja” i krstila se. Kad se vratila kući, napisala je članak o tom kongresu koji je objavio list Jasper Journal.

Godine 1922. mama je bila na kongresu u Cedar Pointu u Ohiu kojemu je prisustvovalo oko 18 000 ljudi. Nakon tog kongresa nikada nije prestala objavljivati Božje Kraljevstvo. Zapravo, i nas je poticala da poslušamo savjet: “To je put, idite njime!” (Iza. 30:21).

Početkom 1920-ih moji su se roditelji preselili u kuću u okolici Jaspera. Tati je posao dobro išao, a imao je veliku obitelj koju je morao uzdržavati. On nije toliko proučavao Bibliju kao mama, ali je svim srcem podupirao propovijedanje i uvijek je ukazivao gostoprimstvo putujućim nadglednicima. Kad bi netko od njih držao predavanje u našoj kući, često bi se okupilo stotinjak ljudi, koji bi se nagurali u naš dnevni boravak, blagovaonicu i spavaću sobu.

Kad sam imala oko sedam godina, nazvala je moja tetka Lettie i rekla da njeni susjedi, Ed Larson i njegova žena, žele proučavati Bibliju. Oni su brzo prihvatili biblijska učenja, a kasnije su pozvali još jednu susjedu, Marthu Van Daalen, koja je imala osmero djece, da se pridruži biblijskom tečaju. Martha i svi članovi njene obitelji također su postali Istraživači Biblije. *

Nekako u to vrijeme za tatu je počeo raditi Gordon Kammerud, mladić koji je živio nekoliko kilometara od nas. Gordona su upozorili: “Čuvaj se šefovih kćeri. One su u nekoj čudnoj vjeri.” No Gordon je počeo proučavati Bibliju i uskoro se uvjerio da je pronašao istinu. Krstio se nakon tri mjeseca. I njegovi su roditelji postali Jehovini svjedoci, pa su naše tri obitelji — Holieni, Kammerudi i Van Daaleni — postale bliski prijatelji.

Mamu je kongres u Cedar Pointu toliko ohrabrio da je odlučila da ubuduće neće propustiti nijedan kongres. Zato su moje uspomene na djetinjstvo vezane za duga putovanja na te skupove. Kongres u Columbusu u Ohiu, koji se održao 1931, bio je posebno značajan jer je na njemu usvojeno ime “Jehovini svjedoci” (Iza. 43:10-12). Dobro se sjećam i kongresa u Washingtonu, održanog 1935, kada je u jednom važnom predavanju bilo objašnjeno na koga se točno odnosi izraz “veliko mnoštvo” iz Otkrivenja (Otkr. 7:9). Tom se prilikom krstilo više od 800 osoba, a među njima su bile i moje sestre Lilian i Eunice.

Naša je obitelj išla na kongrese u Columbusu (Ohio) 1937, u Seattleu (Washington) 1938. i u New Yorku 1939. S nama su, uz ostale, putovale i obitelji Van Daalen i Kammerud, a putem smo spavali na otvorenome. Eunice se 1940. udala za Lea Van Daalena i oboje su počeli služiti kao pioniri. Iste se godine Lilian udala za Gordona Kammeruda te su i oni započeli s pionirskom službom.

Kongres koji se 1941. održao u St. Louisu (Missouri) bio je poseban. Na njemu su tisuće mladih dobile knjigu Djeca. Taj je kongres za mene bio prekretnica. Ubrzo nakon toga, 1. rujna 1941, moj brat Marvin, njegova žena  Joyce i ja postali smo pioniri. Tada sam imala 15 godina.

U našem poljoprivrednom kraju nisu sva braća mogla odlaziti na kongrese budući da su se oni često održavali u vrijeme žetve. Zato su se u našem dvorištu nakon kongresa održavala ponavljanja kongresnog programa za one koji mu nisu mogli prisustvovati. To su bila radosna okupljanja.

U veljači 1943. osnovana je škola Gilead sa svrhom da se pionire osposobi za misionarsku službu. U prvom razredu bilo je šest članova obitelji Van Daalen — braća Emil, Arthur, Homer i Leo, njihov bratić Donald te Leova žena, moja sestra Eunice. Pozdravili smo se osjećajući pritom i radost i tugu, budući da nismo znali kada ćemo ih ponovno vidjeti. Nakon završetka škole svih šestero poslano je na Portoriko, gdje je u to vrijeme bilo manje od 10 Jehovinih svjedoka.

Godinu dana kasnije Lilian i Gordon te Marvin i Joyce završili su treći razred Gileada. I oni su bili poslani na Portoriko. U rujnu 1944, kad sam imala 18 godina, i ja sam krenula u Gilead, u četvrti razred. Nakon što sam u veljači 1945. završila tu školu, pridružila sam se svome bratu i sestrama na Portoriku. Preda mnom su se otvorili novi horizonti. Iako nije bilo lako naučiti španjolski jezik, neki od nas uskoro su vodili više od 20 biblijskih tečajeva. Jehova je blagoslovio trud svojih slugu. Danas na Portoriku ima oko 25 000 Jehovinih svjedoka!

Kad su Leo i Eunice 1950. dobili sina Marka, ostali su na Portoriku. Godine 1952. planirali su otići na odmor kako bi posjetili rodbinu u Sjedinjenim Državama. Na put su krenuli 11. travnja. No dogodila se tragedija. Nedugo nakon polijetanja njihov se avion srušio u more. Leo i Eunice su poginuli. Netko od preživjelih putnika našao je dvogodišnjeg Marka kako pluta na površini mora i stavio ga u čamac za spašavanje. Dali su mu umjetno disanje i tako je Mark preživio. *

Pet godina nakon toga, 7. ožujka 1957, mami i tati pukla je guma dok su se vozili u dvoranu Jehovinih svjedoka. Dok je tata uz cestu mijenjao gumu, udario ga je automobil, pa je na mjestu ostao mrtav. Pogrebnom govoru prisustvovalo je oko 600 ljudi, jer su mnogi poštivali tatu, i tako su dobili dobro svjedočanstvo.

Kratko prije tatine smrti dobila sam zadatak da služim u Argentini. U kolovozu 1957. stigla sam u grad Mendozu, smješten u podnožju Anda. Godine 1958. u Argentinu je bio poslan George Pappas, misionar koji je završio 30. razred Gileada. On i ja postali smo dobri prijatelji, a u travnju 1960. smo se vjenčali. Godine 1961. mama je umrla u 84. godini života. Vjerno je hodila kršćanskim putem i pomogla je mnogima da i oni to čine.

George i ja deset smo godina zajedno s drugim misionarima služili u raznim misionarskim domovima. Zatim smo sedam godina  proveli u putujućoj službi. Godine 1975. vratili smo se u Sjedinjene Države kako bismo pomagali bolesnim članovima obitelji. Godine 1980. mog su muža pozvali da kao pokrajinski nadglednik služi u skupštinama koje djeluju na španjolskom jeziku. U to je vrijeme u Sjedinjenim Državama bilo oko 600 takvih skupština. U 26 godina posjetili smo mnoge od njih i vidjeli kako se njihov broj popeo na preko 3 000.

Mami je bilo jako drago što je vidjela kako mlađi članovi njene obitelji stupaju u punovremenu službu. Naprimjer, Carol, kći moje najstarije sestre Ester, započela je s pionirskom službom 1953. Udala se za Dennisa Trumborea i njih su dvoje još i danas u punovremenoj službi. Druga Esterina kći, Lois, udala se za Wendella Jensena. Oni su pohađali 41. razred Gileada, a zatim su 15 godina služili kao misionari u Nigeriji. Marka, kojem su roditelji poginuli u avionskoj nesreći, usvojili su i odgojili Leova sestra Ruth La Londe i njezin muž Curtiss. Mark i njegova žena Lavonne godinama su bili u pionirskoj službi i svoje su četvero djece odgojili da idu ‘pravim putem’ (Iza. 30:21).

Od moje braće i sestara danas je živ još samo Orlen, koji ima preko 90 godina. On još uvijek vjerno služi Jehovi. George i ja još smo uvijek u punovremenoj službi i ona nam donosi mnogo radosti.

Ja danas imam jednu od maminih najdražih stvari — njezin pisaći stol. Dobila ga je na poklon od mog oca kad su se vjenčali. U jednoj ladici nalazi se njen stari album u kojem je čuvala pisma i objavljene novinske članke što ih je ona napisala. Putem njih dala je izvrsno svjedočanstvo o Božjem Kraljevstvu. Neki od tih članaka i pisama napisani su početkom dvadesetog stoljeća. U stolu se nalaze i dragocjena pisma što ih je dobila od svoje djece koja su služila kao misionari. Velik mi je užitak čitati ta pisma i zato ih često čitam. Pisma koja je mama pisala nama uvijek su bila vrlo ohrabrujuća, puna pozitivnih misli. Mami se nikada nije ispunila želja da postane misionar. Međutim, jako je voljela misionarsku službu i svoj je žar prema njoj prenijela na mlađe naraštaje svoje obitelji. Jedva čekam da se naša velika obitelj, zajedno s mamom i tatom, ponovno okupi kad Zemlja bude pretvorena u raj! (Otkr. 21:3, 4).