POSVUDA se čuje plač i jecanje. Ožalošćeni ljudi u crnini nariču i izbezumljeno se bacaju na tlo shrvani tugom. Neki plešu u snažnom ritmu muzike. Drugi jedu i slave uz glasan smijeh i veselje. Neki leže na tlu, pijani od palminog vina i piva koje se toči u neograničenim količinama. Kakva je to prigoda? U nekim dijelovima svijeta tako izgleda tipičan pogreb na kojem se okupljaju stotine ljudi da bi se oprostile od pokojnika.

U mnogim sredinama Jehovini svjedoci žive među rodbinom i susjedima koji su jako praznovjerni i boje se mrtvih. Milijuni ljudi vjeruju da nakon smrti osoba prelazi u svijet duhova predaka i može pomoći ili nauditi živima. S tim su vjerovanjem blisko povezani i mnogi pogrebni običaji. Naravno, sasvim je prirodno tugovati kad netko umre. U nekim su prilikama Isus i njegovi učenici žalovali zbog smrti voljenih osoba (Ivan 11:33-35, 38; Djela 8:2; 9:39). No nikad nisu pribjegavali ekstremnim izrazima tugovanja kakvi su bili uobičajeni u njihovo doba (Luka 23:27, 28; 1. Sol. 4:13). Zašto nisu? Jedan od razloga je to što su znali istinu o smrti.

Biblija jasno kaže: “Živi su svjesni toga da će umrijeti, a mrtvi nisu svjesni ničega. (...) I ljubavi njihove i mržnje njihove i ljubomore njihove nestalo je. (...) Nema rada ni razmišljanja ni znanja ni mudrosti u grobu, u koji ideš” (Prop. 9:5, 6, 10). Ovi nadahnuti biblijski reci jasno pokazuju da onaj tko je umro više nije ničega svjestan. On više ne može razmišljati ni komunicirati, više ništa ne osjeća niti išta razumije. Kako razumijevanje te važne biblijske istine utječe na način održavanja kršćanskih pogreba?

Svi Jehovini svjedoci, bez obzira na svoje nacionalno ili kulturno porijeklo, strogo se klone svih običaja povezanih s vjerovanjem da mrtvi i dalje negdje žive i da mogu utjecati na žive ljude. Bdjenje uz mrtvaca, pogrebne svečanosti, obilježavanje godišnjice sahrane, prinošenje žrtava za mrtve i udovički obredi žalovanja — svi su ti običaji nečisti i odbojni Bogu jer su povezani s nebiblijskim, demonskim učenjem da duša odnosno duh ne umire (Ezek. 18:4). Pravi kršćani ne mogu “jesti sa ‘stola Jehovina’ i sa stola demonskoga”, pa stoga ne drže te običaje (1. Kor. 10:21). Oni su poslušni zapovijedi: “Odvojite se (...) i ne dotičite više ništa nečisto” (2. Kor. 6:17). No nije uvijek lako zauzeti takav stav.

U Africi i drugim dijelovima svijeta uvriježeno je vjerovanje da se trebaju držati određeni običaji jer će se inače duhovi predaka naljutiti. Nepridržavanje tih običaja smatra se ozbiljnim prijestupom koji bi mogao dovesti do toga da se na cijelo selo navuče prokletstvo ili zla kob. Budući da ne žele sudjelovati u nebiblijskim pogrebnim obredima, mnogi Jehovini sluge izvrgnuti su osudama i uvredama, a seljani i rodbina prema njima se ponašaju kao prema izopćenicima iz društva. Ponekad ih se smatra čudacima i optužuje da ne poštuju mrtve. Zna se dogoditi i da osobe koje nisu naša braća na silu preuzmu na sebe organizaciju pogreba nekog Jehovinog svjedoka. Stoga se javlja  pitanje: Kako možemo izbjeći sukobe s onima koji uporno zahtijevaju da se držimo pogrebnih običaja koji su Bogu odbojni? Još je važnije pitanje: Što možemo učiniti kako ne bismo sudjelovali u nečistim obredima i postupcima koji mogu narušiti naš odnos s Jehovom?

U nekim dijelovima svijeta običaj je da plemenski starješine i rodbina sudjeluju u odlučivanju o tome kako će se pokojnika sahraniti. Stoga vjerni kršćanin treba jasno dati na znanje da će pogreb organizirati i održati Jehovini svjedoci u skladu s biblijskim načelima (2. Kor. 6:14-16). Na kršćanskom pogrebu ne bi smjelo biti ničega što bi uznemirilo savjest drugih kršćana ili navelo na spoticanje druge ljude koji su upoznati s onim što mi vjerujemo i naučavamo o smrti.

Kad se nekoga iz kršćanske skupštine zamoli da održi pogreb, starješine mogu ožalošćenima dati dobre savjete i pružiti duhovnu pomoć kako bi sve što se zbiva na pogrebu bilo u skladu s biblijskim smjernicama. Ako oni koji nisu Jehovini svjedoci žele da se pogreb obavi u skladu s običajima koji su s Božjeg gledišta nečisti, prijeko je potrebno ostati čvrst i objasniti naš kršćanski stav odvažno, ali ljubazno i s poštovanjem (1. Petr. 3:15). No što ako rodbina koja nije u istini inzistira na nečistim obredima? Možda će članovi pokojnikove obitelji koji su u istini odlučiti da ne žele imati nikakve veze s pogrebom (1. Kor. 10:20). U tom slučaju može se u dvorani ili na nekom drugom prikladnom mjestu održati pogrebni govor kako bi se onima koji su iskreno ožalošćeni zbog smrti voljene osobe pružila “utjeha iz Pisama” (Rim. 15:4). Premda ondje nema pokojnikovog tijela, takav je ispraćaj dostojanstven i potpuno prihvatljiv (5. Mojs. 34:5, 6, 8). Grubo uplitanje svjetskih osoba u način održavanja pogreba može pojačati stres i tugu koja prati takvu prigodu. No utješno je znati da će Bog sigurno zapaziti da se nepokolebljivo držimo ispravnih načela i dati nam “iznimnu snagu” (2. Kor. 4:7).

Kad osoba sastavi pismene upute o tome kakav pogreb želi, mnogo je lakše dogovoriti se s članovima obitelji koji nisu u istini, jer će oni vjerojatno poštovati pokojnikove želje. Važno je napisati kako pogreb treba izgledati, gdje ga treba održati i tko ga jedini ima pravo organizirati i održati (1. Mojs. 50:5). Najbolje je da taj dokument bude potpisan, i to pred svjedocima. Oni koji dalekovidno i mudro razmišljaju o budućnosti uzimajući u obzir biblijska načela znaju da ne trebaju čekati da jako ostare ili nasmrt obole, pa da tek onda učine taj korak (Izr. 22:3; Prop. 9:12).

 Nekima nije ugodno pisati upute o vlastitoj sahrani. Međutim onaj tko to učini pokazat će kršćansku zrelost i obzirnost prema drugima (Filip. 2:4). Daleko je bolje da se svatko sam pobrine za to nego da odlučivanje prepusti ožalošćenim članovima obitelji, na koje će drugi možda vršiti pritisak da prihvate nečiste običaje kojih se on za svog života nije htio držati niti ih je odobravao.

U mnogim dijelovima Afrike uvriježeno je vjerovanje da pokojniku treba prirediti velik i raskošan pogreb kako se ne bi razgnjevili duhovi predaka. Drugi u pogrebima vide priliku za “isticanje svog imetka”, to jest svog društvenog i ekonomskog položaja (1. Ivan. 2:16). Mnogo vremena, truda i novca troši se na to da se pokojniku priredi “pristojna” sahrana. Kako bi na pogreb došlo što više ljudi, na raznim mjestima postavljaju se velike slike pokojnika, čime se javno oglašava poziv na pogreb. Izrađuju se i dijele majice sa slikom pokojnika koje će nositi oni koji dođu na pogreb. Kupuju se raskošni, skupocjeni lijesovi kako bi se ostavilo što bolji dojam na prisutne. U jednoj afričkoj zemlji neki čak izrađuju lijesove koji nalikuju automobilima, avionima, brodovima ili nekim drugim stvarima kojima mogu istaknuti svoje bogatstvo, sjaj i raskoš. Tijelo preminuloga ponekad se izvadi iz lijesa i izloži na posebno uređenom odru. Preminulu ženu znaju obući u bijelu vjenčanicu, ukrasiti s mnogo raznovrsnog nakita i obilno našminkati. Bi li prihvaćanje takvih običaja bilo prikladno za Božjeg slugu?

Zreli kršćani uviđaju koliko je mudro izbjegavati krajnosti u koje upadaju ljudi koji niti poznaju Božja načela niti mare za njih. Mi dobro znamo da razmetljivi i nebiblijski običaji i postupci ‘ne potječu od Oca, nego potječu od svijeta koji prolazi’ (1. Ivan. 2:15-17). Moramo biti jako oprezni kako nas ne bi ponio nekršćanski natjecateljski duh i stvorio u nama želju da nadmašimo druge (Gal. 5:26). Iskustva pokazuju da su u kulturama i zajednicama u kojima je izražen strah od mrtvih pogrebi često veliki i  da ih je teško nadgledati, pa stoga brzo mogu izmaknuti kontroli. Snažni osjećaji štovanja mrtvih mogu svjetske ljude lako navesti na nečisto vladanje. Na takvim pogrebima ljudi mogu glasno i neobuzdano naricati, grliti tijelo pokojnika, izravno mu se obraćati kao da je živ te uz njega stavljati novac i druge predmete. Kada bi se takvo što događalo na kršćanskom pogrebu, time bi se nanijela velika sramota Jehovinom imenu i njegovom narodu (1. Petr. 1:14-16).

Poznavanje istine o stanju mrtvih svakako nam treba dati hrabrost da se klonimo svih pogrebnih običaja u kojima postoji i najmanji trag svjetskog duha (Efež. 4:17-19). Premda je Isus bio najveći i najvažniji čovjek koji je ikada živio, sahranjen je na nerazmetljiv i jednostavan način (Ivan 19:40-42). Oni koji imaju “Kristov um” takav pogreb ne smatraju sramotom (1. Kor. 2:16). Dakle kršćanski pogrebi trebaju biti jednostavni i nerazmetljivi. Tako se najlakše može izbjeći sve što je s biblijskog gledišta nečisto i osigurati da pogreb protekne u miru i dostojanstvu te da sve što se zbiva bude umjesno i onako kako priliči onima koji ljube Boga.

U nekim zemljama običaj je da se nakon sahrane brojna rodbina, susjedi i drugi okupljaju na gozbi na kojoj se pleše uz glasnu muziku. Na takvim pogrebnim svečanostima ljudi se često opijaju i nemoralno vladaju. Neki kažu da takvo veselje pomaže ožalošćenima odagnati tugu. Drugi smatraju da je to naprosto dio njihove kulture. Međutim mnogi vjeruju da je takva razuzdana gozba obred prelaska iz života u smrt koji se mora izvršiti kako bi se odalo čast i slavu mrtvima te oslobodilo pokojnikovu dušu koja se treba pridružiti svojim precima.

Pravi kršćani uviđaju koliko su mudre biblijske riječi: “Bolja je tjeskoba nego smijeh, jer od zabrinuta lica srce postaje bolje” (Prop. 7:3). Osim toga oni znaju da je dobro u miru razmišljati o kratkoći života i nadi u uskrsnuće. Ustvari, oni koji imaju prisan osobni odnos s Jehovom smatraju da je “dan smrti bolji je nego dan rođenja” (Prop. 7:1). Budući da su pogrebne zabave povezane sa spiritizmom i nemoralnim ponašanjem, krajnje je neprimjereno da pravi kršćani organiziraju, pa čak i samo prisustvuju takvim svečanostima. Kad bi na njima bili u društvu ljudi koji se razuzdano ponašaju, pokazali bi nepoštovanje prema Bogu i prema savjesti drugih Jehovinih slugu.

Kako smo samo sretni što ne robujemo bolesnom strahu od mrtvih, uobičajenom među onima koji su u duhovnoj tami! (Ivan 8:32). Budući da smo “djeca svjetla”, tugu i potresenost izražavamo na način koji pokazuje da smo duhovno prosvijetljeni — nerazmetljivo, dostojanstveno i sa sigurnom nadom u uskrsnuće (Efež. 5:8; Ivan 5:28, 29). Zbog te nade nećemo se prepustiti neutješnom žalovanju koje se često vidi kod onih “koji nemaju nade” (1. Sol. 4:13). Ona će nam dati snagu da odvažno zastupamo čist način obožavanja Boga i da ne podlegnemo strahu od čovjeka (1. Petr. 3:13, 14).

Budemo li se vjerno držali biblijskih načela, ljudi će moći vidjeti “razliku između onoga tko služi Bogu i onoga tko mu ne služi” (Mal. 3:18). Dolazi vrijeme kada više neće biti smrti (Otkr. 21:4). Dok čekamo ostvarenje tog veličanstvenog obećanja, učinimo sve što možemo da nas Jehova nađe neuprljane, neokaljane i potpuno odijeljene od ovog zlog svijeta i njegovih bogohulnih običaja (2. Petr. 3:14).