DVOJE se djece igra. Jedno od njih otme drugome svoju najdražu igračku i kaže: “To je moje!” Kod nesavršenih ljudi odmalena je vidljiva određena mjera sebičnosti (1. Mojs. 8:21; Rim. 3:23). I svijet promiče stav “prvo ja”. Da i mi ne bismo usvojili taj stav, moramo se snažno boriti protiv sebičnih sklonosti. U suprotnom bismo lako mogli navesti druge na spoticanje i narušiti svoj odnos s Jehovom (Rim. 7:21-23).

Potičući nas da razmišljamo kako naši postupci djeluju na druge, apostol Pavao je napisao: “Sve je dopušteno, ali nije sve korisno. Sve je dopušteno, ali sve ne izgrađuje.” Također je rekao: “Ne budite [drugima] na spoticanje” (1. Kor. 10:23, 32). Stoga kad je riječ o stvarima osobne prirode, dobro je pitati se: “Jesam li spreman odreći se nekih svojih prava ako bi se inzistiranjem na njima ugrozio mir skupštine? Hoću li se pridržavati biblijskih načela čak i kad mi to nije lako?”

Većina ljudi smatra da je odabir zaposlenja osobna odluka koja se drugih malo tiče  ili ih se uopće ne tiče. No razmotrimo primjer trgovca iz jednog južnoameričkog gradića koji je bio poznat kao kockar i pijanica. Nakon što je počeo proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima, duhovno je napredovao i promijenio je svoj način života (2. Kor. 7:1). Kad je izrazio želju da krene u službu propovijedanja sa skupštinom, jedan ga je starješina taktično potaknuo da razmisli o prirodi svog posla. Naime, on je u svom mjestu već neko vrijeme bio glavni dobavljač alkohola koji se dobiva iz trske. Taj se alkohol može koristiti u razne svrhe, no u tom kraju ljudi ga obično miješaju s bezalkoholnim pićima i piju samo zato da bi se opili.

Taj je čovjek shvatio da ne može propovijedati drugima i u isto vrijeme prodavati alkohol, jer bi time skupštinu doveo na loš glas i narušio svoj odnos s Bogom. Premda mora uzdržavati veliku obitelj, prestao je prodavati alkohol. Sada se bavi prodajom papirnih proizvoda. On, njegova žena i dvoje od njegove petero djece krstili su se te sada revno i čiste savjesti propovijedaju dobru vijest.

Je li druženje s onima koji ne dijele naša vjerska uvjerenja samo stvar osobnog odabira ili se tiče i nekih biblijskih načela? Jedna je sestra željela ići na zabavu s mladićem koji nije bio Jehovin svjedok. Iako su je drugi upozorili da je to opasno, smatrala je da ima pravo na to i zato je ipak otišla. Ubrzo nakon što je stigla popila je piće u kojemu je bio snažan sedativ. Probudila se nakon nekoliko sati i shvatila da ju je njen takozvani prijatelj silovao. (Usporedi 1. Mojsijevu 34:2.)

Iako druženje s onima koji nisu pravi kršćani ne mora uvijek imati tako strašne posljedice, Biblija upozorava: “Tko se druži s mudrima, postat će mudar, a tko ima posla s bezumnima, loše će proći” (Izr. 13:20). Nema nikakve sumnje — krećemo li se u lošem društvu, izlažemo se opasnostima! “Pametan čovjek vidi zlo i skloni se”, stoji u Mudrim izrekama 22:3, “a ludi idu dalje i trpe kaznu.” Naše društvo može loše utjecati na nas i na naš odnos s Bogom (1. Kor. 15:33; Jak. 4:4).

Stilovi odijevanja i moda mijenjaju se svake sezone. Međutim biblijska načela o odijevanju ostaju nepromijenjena. Pavao je potaknuo kršćanke da se “pristojno odijevaju i da pritom budu skromne i razborite” (1. Tim. 2:9). To se načelo u jednakoj mjeri  odnosi i na muškarce. Pavao nije želio reći da naša odjeća mora biti krajnje jednostavna niti da svi kršćani moraju imati isti ukus. A što je podrazumijevao pod “skromnošću”? Želio je reći da naš način odijevanja ne smije biti odraz taštine te da naša odjeća, govor i vladanje uvijek moraju biti primjereni kršćanima.

Trebali bismo se upitati: “Mogu li zaista reći da sam skroman ako inzistiram na svom pravu da se odijevam na način kojim privlačim preveliku pažnju na sebe? Stvaram li svojim načinom odijevanja pogrešnu sliku o tome tko sam i koja moralna načela zastupam?” Svojim odijevanjem “nećemo davati nikakva razloga za spoticanje” budemo li “gledali ne samo na vlastitu korist nego i na korist drugih” (2. Kor. 6:3; Filip. 2:4).

Kad su se u korintskoj skupštini pojavili ozbiljni problemi zbog nepravednih i prijevarnih poslovnih postupaka, Pavao je napisao: “Zašto radije ne pretrpite nepravdu? Zašto radije ne pregorite štetu?” Pavao je savjetovao kršćanima da budu spremni odreći se nečega na što imaju pravo umjesto da braću daju na sud (1. Kor. 6:1-7). Taj je savjet primijenio i jedan brat iz Sjedinjenih Država. S bratom za kojega je radio nije se mogao dogovoriti oko iznosa plaće koju mu on duguje. U skladu s biblijskim smjernicama ta su se dva brata više puta sastala kako bi riješila problem, ali uzalud. Na koncu su to “rekli skupštini”, odnosno kršćanskim starješinama kao njenim zastupnicima (Mat. 18:15-17).

Nažalost, taj se spor ni tada nije mogao riješiti. Brat koji je smatrao da mu njegov poslodavac duguje novac puno se molio i odlučio je odreći se većine novca. Zašto je donio takvu odluku? Kasnije je rekao: “Taj mi je problem oduzimao radost i dragocjeno vrijeme koje sam mogao iskoristiti za teokratske aktivnosti.” Nakon toga bratu se vratila radost i osjetio je da Jehova blagoslivlja njegovu službu.

Ako ni u malim stvarima ne inzistiramo na svojim pravima, i tada možemo doživjeti blagoslove. Prvog dana oblasnog kongresa jedan bračni par pionira došao je rano i zauzeo upravo ona mjesta koja je želio. Kad je program počeo, u dvoranu je žurno ušla obitelj s više djece. Pioniri su vidjeli da obitelj traži odgovarajuća mjesta, pa su im ustupili svoja dva. Tako je cijela obitelj mogla sjediti zajedno. Nekoliko dana nakon kongresa pioniri su dobili zahvalno pismo od te obitelji. Napisali su im da su bili jako žalosni što su zakasnili na kongres i da je taj osjećaj ubrzo zamijenila radost i zahvalnost jer su njih dvoje bili tako obzirni.

Kad god je to potrebno, budimo spremni odreći se svojih prava u korist drugih. Pokazujući ljubav koja “ne gleda svoju korist” promičemo mir u skupštini i u odnosima sa svojim bližnjima (1. Kor. 13:5). No što je najvažnije, time produbljujemo svoje prijateljstvo s Jehovom.