NEKI su takvo nešto već jednom doživjeli. No za većinu je to bio prvi — a i jedini — put da su hodali po tlu s kojega se voda netom povukla nakon što je Jehova učinio čudo. On je naime upravo bio zaustavio tok Jordana. Milijuni Izraelaca u dugoj i širokoj povorci hodali su po riječnom dnu i ulazili u Obećanu zemlju. Poput svojih predaka koji su na sličan način 40 godina prije toga prešli Crveno more, i mnogi koji su tada prelazili Jordan zasigurno su razmišljali: “Nikad neću zaboraviti ovo što je Jehova ovdje učinio” (Još. 3:13-17).

Međutim Jehova je znao da će neki Izraelci “brzo zaboraviti djela njegova” (Psal. 106:13). Zato je izraelskom vođi Jošui zapovjedio da se s dna rijeke uzme 12 kamenova i da od njih naprave spomenik na prvome mjestu na kojem se budu utaborili. Jošua je o tome rekao: “Ovo je kamenje trajan spomen sinovima Izraelovim” (Još. 4:1-8). Taj ih je spomenik trebao podsjećati na Jehovina moćna djela i na to da imaju razloga uvijek mu vjerno služiti.

Ima li taj izvještaj ikakvo značenje za današnji Božji narod? Naravno. I mi moramo paziti da ne zaboravimo Jehovu i moramo mu vjerno služiti. I druga upozorenja koja je dobio izraelski narod mogu koristiti i današnjim Jehovinim slugama. Uzmimo za primjer Mojsijeve riječi: “Čuvaj se da ne zaboraviš Jehovu, Boga svojega, i da ne zanemariš zapovijedi njegove, zakone njegove i odredbe njegove” (5. Mojs. 8:11). Taj redak povezuje zaboravljanje Jehove s namjernom neposlušnošću. Ta opasnost postoji i danas. Apostol Pavao upozorio je svoje sukršćane da ne “oponašaju takvu neposlušnost” kakvu su Izraelci pokazali u pustinji (Hebr. 4:8-11).

Osvrnimo se na neke događaje iz izraelske povijesti koji naglašavaju zašto ne smijemo zaboraviti Boga. Osvrnut ćemo se i na dvojicu Izraelaca koji su vjerno služili Jehovi kako bismo izvukli pouke koje nam mogu pomoći da mu i mi služimo s ustrajnošću i zahvalnošću.

Jehova nije zaboravio Izraelce tijekom svih onih godina koje su proveli u Egiptu. “Sjećao se saveza svojega s Abrahamom, Izakom i Jakovom” (2. Mojs. 2:23, 24). Ono što je potom učinio da bi ih izbavio iz ropstva nikada im nije smjelo nestati iz sjećanja.

Jehova je Egiptu nanio devet nevolja. Faraonovi svećenici koji su se bavili magijom pred njima su bili bespomoćni. No faraon je i dalje prkosio Jehovi i nije htio pustiti Izraelce (2. Mojs. 7:14–10:29). Međutim posljedice desete nevolje prisilile su tog oholog vladara da se pokori Božjoj volji (2. Mojs. 11:1-10; 12:12). Pod Mojsijevim vodstvom Egipat je napustilo ogromno mnoštvo u kojem je uz Izraelce bilo i mnogo drugih ljudi — sve u svemu, vjerojatno 3 000 000 ljudi (2. Mojs. 12:37, 38). Nisu odmakli daleko, a faraon se predomislio. Naredio je svojim bojnim kolima i konjanicima — najmoćnijoj vojsci toga doba — da ponovno zarobe njegove bivše robove. U međuvremenu Jehova je uputio Mojsija da Izraelce dovede do Pihahirota, gdje su se našli zarobljeni između Crvenog mora i planina, tako da je izgledalo da nemaju kuda (2. Mojs. 14:1-9).

Faraon je pomislio da su Izraelci upali u zamku i njegova se vojska spremala napasti ih. No Jehova je Egipćanima zapriječio put  tako što je između njih i Izraelaca postavio stup od oblaka odnosno stup od vatre. Zatim je razdvojio vode Crvenog mora i time je Izraelcima otvorio put po suhom morskom dnu. Izraelci su počeli prelaziti na drugu obalu dok su im vodeni zidovi visoki petnaestak metara stajali s obje strane. Ubrzo su i Egipćani stigli do obale i vidjeli kako Izraelci prelaze na drugu stranu (2. Mojs. 13:21; 14:10-22).

Pametan bi vladar odustao od potjere — ali ne i faraon. On je samouvjereno naredio svojim bojnim kolima i konjanicima da i oni krenu posred mora. I tako je vojska krenula da sustigne Izraelce. No prije nego što je stigla do izraelske zaštitne straže na kraju kolone, njena je bezumna potjera došla svome kraju. Egipatska kola odjednom se više nisu mogla kretati! Jehova im je zbacio kotače (2. Mojs. 14:23-25; 15:9).

Dok su se Egipćani mučili da pokrenu svoja onesposobljena kola, svi su Izraelci stigli na istočnu obalu. Mojsije je potom ispružio ruku nad Crvenim morem. Tada je Jehova prouzročio da se vodeni zidovi sruše. Milijuni tona vode uz silnu su se huku sručili na faraona i njegove ratnike i sve ih potopili. Nitko od neprijatelja nije preživio. Izraelci su bili slobodni! (2. Mojs. 14:26-28; Psal. 136:13-15).

Vijest o tome utjerala je okolnim narodima strah u kosti. Tog se straha dugo nisu mogli osloboditi (2. Mojs. 15:14-16). Četrdeset godina nakon toga Rahaba je u Jerihonu rekla dvojici Izraelaca: “Uhvatio nas je strah od vas. (...) Čuli smo kako je Jehova pred vama isušio vode Crvenog mora kad ste izlazili iz Egipta” (Još. 2:9, 10). Čak ni ti poganski narodi nisu zaboravili kako je Jehova izbavio svoj narod. A koliko su tek Izraelci imali razloga sjećati se svog Boga!

Prošavši kroz Crveno more, Izraelci su došli u Sinajsku pustinju, “pustinju veliku i zastrašujuću”. Dok je to silno mnoštvo lutalo  “žednom zemljom bez vode” — a i bez hrane — osvjedočilo se da Jehovina ruka nije prekratka. Mojsije je rekao da je Jehova Izraela “našao u zemlji pustoj, u pustinji praznoj, gdje se zavijanje čuje. Ogradio ga je, za njega se brinuo, čuvao ga kao zjenicu oka svojega” (5. Mojs. 8:15; 32:10). A kako se to Bog brinuo za njih?

Jehova im je dao “kruh s neba”, nazvan mana, koji se u pustinji čudesno “hvatao po zemlji” (2. Mojs. 16:4, 14, 15, 35). Također im je “izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen”. Budući da su imali njegov blagoslov, tijekom 40 godina koje su proveli u pustinji odjeća im se nije istrošila niti su im noge oticale (5. Mojs. 8:4). Što je Jehova s pravom očekivao zauzvrat? Mojsije je rekao izraelskom narodu: “Čuvaj se i dobro pazi na dušu svoju da ne zaboraviš ono što su vidjele oči tvoje i da ti to ne iščezne iz srca sve dane života tvojega” (5. Mojs. 4:9). Da su se Izraelci sa zahvalnošću sjećali Jehovinih spasiteljskih djela, uvijek bi mu služili i uvijek bi se držali njegovih zakona. No kako su postupili?

Mojsije je rekao: “Zaboravio si Stijenu koja te rodila, izgubio si iz sjećanja Boga” (5. Mojs. 32:18). Izraelci su ubrzo počeli zaboravljati kako ih je Jehova spasio na Crvenom moru, kako je cijeli narod održavao na životu u pustinji i kako im je činio dobro u brojnim drugim situacijama. Sve su to zanemarili i postali su buntovni.

Jednom prigodom Izraelci su napali Mojsija zato što su mislili da neće moći doći do vode koja im je bila potrebna (4. Mojs. 20:2-5). A na manu koja ih je održavala na životu žalili su se sljedećim riječima: “Ovaj bijedni kruh već se ogadio duši našoj” (4. Mojs. 21:5). Doveli su u pitanje i Božje prosudbe i odbacili su Mojsija kao vođu, rekavši: “Da smo barem pomrli u zemlji egipatskoj ili da smo barem pomrli u ovoj pustinji! (...) Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat!” (4. Mojs. 14:2-4).

Kako se Jehova osjećao kad su mu Izraelci bili neposlušni? Jedan je psalmist u osvrtu na te događaje napisao: “Koliko su se puta protiv njega bunili u kraju pustome, žalostili ga u pustinji! I uvijek su iznova iskušavali Boga i bol nanosili Svecu Izraelovu. Nisu se sjećali ruke njegove, dana kad ih je od protivnika otkupio, kako je znakove svoje učinio u Egiptu” (Psal. 78:40-43). Da, Izraelci su duboko vrijeđali Jehovu time što su ga zaboravili.

No bilo je i Izraelaca koji nisu zaboravili Jehovu. Dvojica od njih bili su Jošua i Kaleb. Oni su bili među dvanaestoricom uhoda koji su iz Kadeš-Barnee bili poslani da izvide Obećanu zemlju. Desetorica uhoda podnijela su negativan izvještaj, ali Jošua i Kaleb narodu su rekli: “Zemlja kojom smo prošli da je izvidimo doista je vrlo dobra zemlja. Ako smo po volji Jehovi, on će nas dovesti u tu zemlju i dat će nam je — zemlju u kojoj teče med i mlijeko. Samo se nemojte buniti protiv Jehove!” Kad je narod čuo te riječi, htio je kamenovati Jošuu i Kaleba. No njih su dvojica zadržala nepokolebljivo pouzdanje u Jehovu (4. Mojs. 14:6-10).

Mnogo godina nakon toga Kaleb je rekao Jošui: “Mojsije, sluga Jehovin, poslao me iz Kadeš-Barnee da izvidim zemlju, i ja sam ga o svemu što sam vidio izvijestio kako mi je srce govorilo. A braća koja su pošla sa mnom uplašila su srce naroda. Ali ja sam u svemu slušao Jehovu, Boga svojega” (Još. 14:6-8). Uzdajući se u Jehovu, Kaleb i Jošua izdržali su brojne nevolje. Oni su bili odlučni sjećati se Jehove cijelog života.

Kaleb i Jošua pokazali su i zahvalnost Jehovi za to što je svom narodu dao plodnu zemlju kao što je i obećao. Zapravo, Izraelci su trebali biti zahvalni Jehovi što ih je uopće održao na životu. Jošua je napisao: “Jehova je Izraelu dao svu zemlju za koju se zakleo praocima njihovim da će im je dati. (...) Nije ostalo neispunjeno niti jedno obećanje od svih dobrih obećanja što ih je Jehova dao domu Izraelovu. Sve se ispunilo” (Još. 21:43, 45). Kako mi možemo pokazati istu zahvalnost kakvu su pokazali Kaleb i Jošua?

Jedan se bogobojazni čovjek jednom upitao: “Što da uzvratim Jehovi za sva dobra koja mi je učinio?” (Psal. 116:12). Ni čitava nam vječnost neće biti dovoljna da Bogu uzvratimo za materijalne blagoslove, duhovno vodstvo i za sve što je učinio kako bi nam pribavio spasenje. Da, zauvijek ćemo biti njegovi dužnici. Međutim zahvalnost mu svi možemo pokazati.

Možeš li se sjetiti nekog Jehovinog savjeta koji ti je pomogao izbjeći određene probleme?  Je li ti njegovo opraštanje već omogućilo da stekneš čistu savjest? Sve ono što Jehova za tebe čini za tvoje je trajno dobro, pa bi mu trebao biti i trajno zahvalan za sve to. Sandra ima 14 godina. Ona se suočila s teškim problemima, no sve ih je uz Jehovinu pomoć prebrodila. Ona kaže: “Molila sam se Jehovi da mi pomogne, a način na koji je on to učinio duboko me se dojmio. Sad mi je jasno zašto mi je tata često ukazivao na Mudre izreke 3:5, 6: ‘Uzdaj se u Jehovu svim srcem svojim i ne oslanjaj se na vlastiti razum. Na svim putevima svojim imaj ga na umu i on će ispraviti staze tvoje.’ Sigurna sam da će mi Jehova uvijek pomagati kao što mi je i dosad pomagao.”

Biblija naglašava još jednu osobinu koja je potrebna da bismo se sjećali Jehove. Ta osobina je ustrajnost. U Jakovu 1:4 o njoj čitamo: “Ustrajnost neka dovrši svoje djelo, da budete savršeni i potpuni, bez ikakva nedostatka.” Što znači biti “savršen i potpun”? To znači razviti osobine koje će nam pomoći da u svim kušnjama sačuvamo pouzdanje u Jehovu i da se odlučno nosimo s njima, da ne posustanemo. Takva će nam ustrajnost donijeti veliko zadovoljstvo kad uspješno prođemo ispite svoje vjere. A svaki će ispit kad-tad proći (1. Kor. 10:13).

Jedan kršćanin koji već dugo služi Jehovi i teško je bolestan objasnio je što mu pomaže ustrajati: “Nastojim razmišljati o onome što Jehova čini, a ne o onome što bih ja volio činiti. Vjernost od mene traži da razmišljam o provođenju Božje volje, a ne vlastitih želja. Kad se nađem u nekom problemu, ne kažem: ‘Zašto baš ja, Jehova?’ Nastavim mu služiti onako kako ja to mogu i nastojim mu ostati blizak čak i kad se pojave neočekivane poteškoće.”

Današnja kršćanska skupština Jehovu štuje “duhom i istinom” (Ivan 4:23, 24). Organizacija pravih kršćana nikada neće zaboraviti Boga kao što su ga Izraelci zaboravili. No to što smo članovi skupštine ne jamči da ćemo i mi osobno ostati vjerni Bogu. Svatko od nas mora poput Kaleba i Jošue pokazivati zahvalnost Jehovi i ustrajno mu služiti. Za to imamo itekako dobre razloge, jer Jehova svakoga od nas osobno vodi i štiti u ovim teškim posljednjim danima.

Kameni spomenik koji je Jošua podignuo podsjećao je Izraelce na Božja spasiteljska djela. A izvještaj o tim djelima Jehovinom današnjem narodu jamči da ga njegov Bog nikad neće napustiti. Stoga i ti pokaži istu odlučnost kakvu je i psalmist izrazio riječima: “Sjećat ću se djela Jahovih. Da, sjećat ću se čudesnih djela tvojih iz davnine. Duboko ću razmišljati o svim djelima tvojim, zaokupit ću se postupcima tvojim” (Psal. 77:11, 12).