ŠTO će biti s čestitim ljudima kad Jehova bude u Harmagedonu uništavao ovaj zli svijet? Riječi iz Mudrih izreka 2:21, 22 odgovaraju na to pitanje: “Čestiti će živjeti na zemlji i neporočni će ostati na njoj. A zli će biti istrijebljeni sa zemlje i oni koji nevjerno postupaju bit će iščupani iz nje.”

Kako će ‘neporočni ostati na zemlji’, odnosno preživjeti uništenje? Hoće li negdje postojati nekakvo utočište u koje će se moći skloniti? Gdje bi pravedni ljudi trebali biti kad dođe kraj? Na ta pitanja odgovorit ćemo pomoću četiri biblijska izvještaja koja govore o izbavljenju pravednika.

O izbavljenju patrijarha Noe i Lota čitamo u 2. Petrovoj 2:5-7 sljedeće: “[Bog] nije poštedio drevni svijet, ali je sačuvao Nou, propovjednika pravednosti, sa sedmero drugih kada je naveo potop na svijet bezbožnički. I osudio je gradove Sodomu i Gomoru i pretvorio ih u pepeo, postavivši ih bezbožnicima za primjer onoga što treba doći, a izbavio je pravednog Lota, koji je patio zbog besramnih djela tih drskih bezakonika.”

Kako je Noa preživio potop? Bog mu je rekao: “Vidim da je došlo vrijeme da učinim kraj svakome stvorenju, jer su zemlju ispunili nasiljem; i evo, uništit ću ih zajedno sa zemljom. Napravi sebi arku od smolastog drveta” (1. Mojs. 6:13, 14). Noa je sagradio arku upravo onako kako mu je Jehova zapovjedio. Sedam dana prije početka potopa Jehova mu je rekao da u arku uvede životinje i da uđe u nju s cijelom svojom obitelji. Sedmog dana Jehova je zatvorio vrata arke i “kiša je pljuštala na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći” (1. Mojs. 7:1-4, 11, 12, 16). Noa i njegova obitelj “spasili su se prošavši kroz vodu” (1. Petr. 3:20). Da bi preživjeli, morali su biti u arci. Nigdje drugdje na Zemlji nisu mogli pronaći utočište (1. Mojs. 7:19, 20).

Lot je dobio nešto drugačije upute. Dva anđela upozorila su ga gdje ne smije biti. Rekli su mu: “Sve koji su tvoji u ovome gradu [Sodomi] izvedi iz ovoga mjesta! Jer mi ćemo uništiti mjesto ovo.” Morali su “bježati u brda” (1. Mojs. 19:12, 13, 17).

Noino i Lotovo iskustvo pokazuje da “Jehova zna kako ljude koji su mu odani izbaviti iz kušnje, a nepravedne čuvati za dan suda” (2. Petr. 2:9). U oba je slučaja za preživljavanje bilo presudno gdje su se nalazili. Noa je morao ući u arku, a Lot je morao izaći iz Sodome. No je li uvijek tako? Može li Jehova spasiti pravedne ljude bez obzira na to gdje se nalaze, a da se ne moraju nekamo premjestiti? Da bismo odgovorili na to pitanje, pogledajmo još dva biblijska izvještaja o izbavljenju.

Prije nego što je Jehova u Mojsijevo vrijeme poharao Egipat desetom nevoljom, zapovjedio je Izraelcima da krvlju pashalne žrtve poprskaju nadvratnik i oba dovratnika kuća u kojima su živjeli. Zašto su to morali učiniti? Izvještaj kaže: “Jehova će  prolaziti da udari nevoljom Egipćane. Kad vidi krv na nadvratniku ulaznih vrata i na oba dovratnika, Jehova će proći mimo tih vrata i neće dopustiti da pogubljenje uđe u kuće vaše i udari na vas.” Te noći “Jehova je pogubio sve prvorođence u zemlji egipatskoj, od prvorođenca faraona koji je sjedio na prijestolju do prvorođenca zatvorenika u zatvoru, a i sve prvorođeno od životinja”. Izraelski prvorođenci bili su spašeni ondje gdje su se nalazili, nisu se trebali nekamo premjestiti (2. Mojs. 12:22, 23, 29).

Prisjetimo se i Rahabe, bludnice koja je živjela u Jerihonu. Izraelci su upravo krenuli u osvajanje Obećane zemlje. Kad je Rahaba saznala da je Jerihon osuđen na propast, rekla je dvojici izraelskih uhoda da su svi stanovnici u velikom strahu zbog Izraelaca koji su napredovali prema gradu. Sakrila je uhode i zamolila ih da joj se zakunu da će poštedjeti nju i njenu obitelj kad Jerihon bude osvojen. Uhode su joj rekle da sakupi cijelu obitelj u svoju kuću koja se nalazila na gradskom zidu. Ako bi tko izašao iz kuće, bio bi pogubljen s ostalim stanovnicima (Još. 2:8-13, 15, 18, 19). No Jehova je kasnije rekao Jošui da će se “gradski zidovi do temelja srušiti” (Još. 6:5). Mjesto koje su uhode odredile za utočište sada se činilo ugroženim. Kako su Rahaba i njena obitelj bili spašeni?

Kad je došlo vrijeme da Izraelci osvoje Jerihon, svećenici su zapuhali u rogove, a narod je glasno povikao. U Jošui 6:20 stoji: “Kad je narod začuo zvuk roga i oglasio se snažnim ratnim poklikom, zidine su se počele rušiti.” Nijedan čovjek nije mogao kontrolirati to rušenje. No zidine su se čudom prestale rušiti upravo na mjestu gdje je bila Rahabina kuća. Jošua je naredio dvojici uhoda: “Idite u kuću one žene bludnice i izvedite odande ženu i sve njezine kako ste joj se zakleli!” (Još. 6:22). Svi u Rahabinoj kući bili su spašeni.

Što možemo naučiti iz izvještaja o izbavljenju Noe, Lota, Izraelaca u Mojsijevo vrijeme te Rahabe? Kako na temelju tih izvještaja možemo utvrditi gdje bismo trebali biti kad dođe kraj ovog zlog svijeta?

Istina, Noa je bio spašen jer se nalazio u arci. No zašto je bio ondje? Zato što je vjerovao Bogu i bio mu poslušan. U Bibliji stoji: “Noa je sve učinio kako mu je Bog zapovjedio. Upravo je tako učinio”  (1. Mojs. 6:22; Hebr. 11:7). A kako je s nama? Činimo li i mi sve što nam je Bog zapovjedio? Noa je usto bio “propovjednik pravednosti” (2. Petr. 2:5). Propovijedamo li i mi revno čak i ako nas ljudi na području ne žele slušati?

Lot se spasio pobjegavši iz Sodome. Preživio je zato što ga je Bog smatrao pravednim i zato što je patio zbog besramnih djela bezakonih ljudi u Sodomi i Gomori. Uznemiravaju li i nas besramni postupci koji su danas toliko rašireni? Jesmo li se možda toliko naviknuli na njih da nam više ne smetaju? Činimo li sve što možemo kako bismo ostali “neuprljani i neokaljani i u miru”? (2. Petr. 3:14).

Izraelci u Egiptu i Rahaba u Jerihonu bili su spašeni jer su ostali u svojim kućama. Za to je bila potrebna vjera i poslušnost (Hebr. 11:28, 30, 31). Možemo li uopće zamisliti s kolikom je strepnjom svaka izraelska obitelj promatrala svog prvorođenca dok je slušala “veliku viku među Egipćanima”? (2. Mojs. 12:30). Možemo li zamisliti Rahabu koja se sigurno stisnula uz članove svoje obitelji dok je osluškivala sve jaču tutnjavu zidina koje su se rušile? Doista je trebala imati jaku vjeru da bi poslušala uhode i ostala u kući!

Uskoro će doći kraj Sotoninom zlom svijetu. Još ne znamo kako će Jehova u tom strašnom ‘danu svog gnjeva’ zaštititi svoje sluge (Sef. 2:3). Bez obzira na to gdje ćemo se tada zateći i kakve će biti naše okolnosti, možemo biti sigurni da će naše preživljavanje ovisiti o tome hoćemo li biti vjerni i poslušni Jehovi. U međuvremenu trebamo razvijati ispravan stav prema “sobama svojim gdje ćemo biti na sigurnom”, kako je to rekao Izaija u svom proročanstvu.

U Izaiji 26:20 stoji: “Hajde, narode moj, uđi u sobe svoje gdje ćeš biti na sigurnom i zatvori vrata za sobom! Sakrij se načas dok gnjev ne prođe!” To se proročanstvo po svoj prilici prvi put ispunilo 539. prije nove ere, kad su Medijci i Perzijanci osvojili Babilon. Kad je Kir Perzijanac ušao u Babilon, vjerojatno je svima zapovjedio da ostanu u kućama jer su njegovi vojnici dobili naredbu da ubiju svakoga tko bi se našao vani.

U naše bi vrijeme “sobe” iz tog proročanstva mogle predočavati više od 100 000 skupština Jehovinih svjedoka koje postoje po cijelom svijetu. Te skupštine imaju vrlo važnu ulogu u našem životu. To se neće promijeniti ni tijekom “velike nevolje” (Otkr. 7:14). Božji narod dobio je zapovijed da uđe u “sobe svoje gdje će biti na sigurnom” i sakrije se “dok gnjev ne prođe”. Od presudne je važnosti da razvijemo i zadržimo ispravan stav prema skupštini i da čvrsto odlučimo ostati uz nju. Trebamo poslušati Pavlov savjet: “Razmišljajmo jedni o drugima, kako bismo se poticali na ljubav i dobra djela, i ne propuštajmo svoje sastanke, kao što neki imaju običaj, nego hrabrimo jedni druge, tim više što vidimo da se približava dan” (Hebr. 10:24, 25).