“ŠUTNJA je zlato”, kaže naša narodna poslovica. Slično tome jedna hebrejska poslovica kaže: “Ako jedna riječ vrijedi šekel, šutnja vrijedi dva.” A mudri je izraelski kralj Salamun napisao: “Sve ima svoje vrijeme, sve što se čini pod nebom ima svoje vrijeme: (...) vrijeme kad se šuti i vrijeme kad se govori” (Prop. 3:1, 7).

No u kojim je prilikama bolje šutjeti nego govoriti? Riječi “šutnja” i “tišina” u Bibliji se spominju više od stotinu puta. Kontekst tih riječi ukazuje na barem tri životne situacije u kojima je umjesno šutjeti. Osvrnimo se na to kako šutnja može biti izraz poštovanja, znak razboritosti i pomoć pri dubokom razmišljanju.

Šutnjom se izražava poštovanje ili cijenjenje. Prorok Habakuk rekao je: “Jehova je u svetome hramu svojem. Šuti pred njim, sva zemljo!” (Hab. 2:20). Pravi Božji sluge trebaju “čekati, tiho čekati, spasenje od Jehove” (Tuž. 3:26). Psalmist je u pjesmi rekao: “Šuti pred Jehovom i željno ga čekaj! Nemoj se žestiti na onoga tko je uspješan na putu svojemu” (Psal. 37:7).

Možemo li bez riječi hvaliti Jehovu? Ponekad nas toliko zadivi ljepota njegovih djela stvaranja da ne možemo riječima izraziti koliko smo oduševljeni. Razmišljajući o tim veličanstvenim djelima, hvalimo Stvoritelja u svom srcu. Psalmist David započeo je jednu od svojih pjesama riječima: “Za tebe je hvala i tišina, Bože, na Sionu, tebi se izvršava zavjet” (Psal. 65:1).

Kao što Jehova zaslužuje naše poštovanje, tako ga zaslužuje i sve što on kaže. Naprimjer kad je Božji prorok Mojsije iznio oproštajni govor pred izraelskim narodom, on i svećenici potaknuli su sve prisutne: “Šuti i slušaj Izraele! (...) Slušaj glas Jehove, Boga svojega.” U Izraelu se čak i od male djece zahtijevalo da pažljivo slušaju kad bi se svi sinovi Izraelovi okupili da slušaju čitanje Božjeg Zakona. Mojsije je  rekao: ‘Skupi narod — muškarce, žene, djecu — da nauče bojati se Jehove’ (5. Mojs. 27:9, 10; 31:11, 12).

U današnje vrijeme također je na mjestu da Jehovini sluge s poštovanjem slušaju pouke koje se iznose na svim kršćanskim sastancima, uključujući i veće skupove. Ne bismo li pokazali nepoštovanje prema Božjoj Riječi i njegovoj organizaciji ako bismo bespotrebno razgovarali jedni s drugima dok se s podija iznose važne biblijske istine? Za vrijeme programa trebamo šutjeti i slušati.

Kad s nekim razgovaramo, također je važno da pažljivo slušamo jer time pokazujemo da poštujemo svog sugovornika. Naprimjer patrijarh Job rekao je svojim optužiteljima: “Poučite me, a ja ću šutjeti!” Job je bio spreman šutjeti i slušati dok su oni govorili. A kad je na njega došao red da govori, rekao im je: “Šutite i ostavite me, dajte da ja govorim!” (Job 6:24; 13:13).

Biblija kaže: “Tko obuzdava usne svoje, postupa razborito.” “Istinski razborit čovjek šuti” (Izr. 10:19; 11:12). Razmotrimo kako je Isus na izvanredan način pokazao razboritost time što je u nekim prilikama odlučio šutjeti. Kad je shvatio da ne bi imalo smisla govoriti pred neprijateljski raspoloženim protivnicima, “Isus je šutio” (Mat. 26:63). Kasnije, kad je bio na suđenju pred Pilatom, Isus “nije odgovarao”. Razborito je odlučio pustiti da njegova djela govore sama za sebe (Mat. 27:11-14).

I mi mudro postupamo ako obuzdavamo svoj jezik, naročito kad nas netko provocira. “Tko je spor na gnjev, vrlo je razborit”, kaže mudra izreka, “a tko je nestrpljiv, pokazuje ludost” (Izr. 14:29). Ako u nekoj izazovnoj situaciji čovjek brzopleto reagira, mogao bi reći nešto nerazborito, zbog čega će kasnije požaliti. U takvim okolnostima mogli bismo pred drugima ispasti nerazumni i zbog toga izgubiti unutarnji mir.

Ako smo razboriti, pazit ćemo što govorimo u prisutnosti zlih ljudi. Kad u službi propovijedanja naiđemo na ljude koji nam se rugaju, možda bi bilo najbolje šutjeti. Osim toga ne bi li u određenim situacijama bilo mudro šutjeti kako ne bismo stvorili dojam da odobravamo nepristojne šale ili prostote koje govore drugi učenici u školi ili naši kolege na poslu? (Efež. 5:3). Psalmist je napisao: “Postavit ću brnjicu kao stražu na ustima svojim, sve dok je zlotvor preda mnom” (Psal. 39:1).

Onaj tko je “istinski razborit” neće iznevjeriti povjerenje koje mu je ukazano  (Izr. 11:12). Pravi kršćanin pazi da ne bi govorio nepromišljeno i tako otkrio povjerljive informacije. Na to naročito moraju paziti kršćanski starješine kako bi sačuvali povjerenje članova skupštine.

Šutnjom se ponekad može mnogo toga reći i pozitivno utjecati na međuljudske odnose. Sydney Smith, engleski pisac iz 19. stoljeća, o jednom je svom suvremeniku napisao: “On katkad odluči ne reći ni riječi i upravo je zato savršen sugovornik.” Doista, kad dva prijatelja razgovaraju, i jedan i drugi trebaju imati priliku govoriti. Dobra komunikacija svakako podrazumijeva i slušanje.

“Obilje riječi ne biva bez grijeha”, upozorio je Salamun, “a tko obuzdava usne svoje, postupa razborito” (Izr. 10:19). Dakle što manje govorimo, to je manja mogućnost da kažemo nešto nerazborito. Ustvari, “i ludoga se smatra mudrim kad šuti, razboritim se smatra onoga tko usne svoje drži zatvorenima” (Izr. 17:28). Stoga molimo Jehovu da ‘postavi čuvara na vrata usana naših’! (Psal. 141:3).

Biblija kaže da čovjek koji hodi putem pravednosti “duboko razmišlja o zakonu [Božjem] dan i noć” (Psal. 1:2, bilješka). U kojim se okolnostima najbolje može duboko razmišljati?

Izak, sin patrijarha Abrahama, “u predvečerje je izašao u polje da razmišlja” (1. Mojs. 24:63). Izabrao je mirno doba dana i mjesto na osami kako bi mogao duboko razmišljati. Kralj David je “za straža noćnih” u tišini razmišljao o Bogu (Psal. 63:6). Čak je i Isus kao savršeni čovjek katkad imao potrebu za time da bude sam i posveti se dubokom razmišljanju. Nastojeći zadovoljiti tu svoju potrebu, znao je otići daleko od bučnog mnoštva ljudi, na pustu goru, u pustinju i na druga samotna mjesta (Mat. 14:23; Luka 4:42; 5:16).

Trenuci tišine sasvim sigurno djeluju okrepljujuće. U tišini se možemo posvetiti samoispitivanju, a ono je itekako važno jer nam pomaže da postanemo bolje osobe. Tišina nam može pomoći i da nađemo duševni mir. Duboko razmišljanje u tišini može nam pomoći da razvijamo skromnost i poniznost te da više cijenimo ono što je u životu istinski važno.

Premda je ponekad dobro šutjeti, postoji i “vrijeme kad se govori” (Prop. 3:7). Danas pravi Božji sluge marljivo propovijedaju dobru vijest o Božjem Kraljevstvu “po svemu svijetu” (Mat. 24:14). Dok njihov broj raste, diljem svijeta sve se jače čuje radosna “vreva od ljudi” (Mih. 2:12). Dajmo sve od sebe kako bismo i mi bili među onima koji revno objavljuju dobru vijest o Kraljevstvu i govore drugima o divnim Božjim djelima. Dok sudjelujemo u toj važnoj aktivnosti, nastojmo i svojim načinom života pokazati kako smo svjesni da je šutnja ponekad doista zlato.