JEDANAESTOG studenog 1918, na Dan primirja, djeca iz moje škole bila su iznenada pozvana da se okupe na proslavi završetka Velikog rata, koji je kasnije nazvan Prvi svjetski rat. Imao sam samo pet godina i nisam u potpunosti razumio što se to slavi. No na temelju onog što su me roditelji naučili o Bogu znao sam da on ne bi želio da sudjelujem u toj proslavi. Molio sam se Bogu, ali bilo mi je teško, pa sam se rasplakao. Usprkos tome nisam sudjelovao u proslavi. Tada sam prvi put pokazao da se ‘sjećam svog Velikog Stvoritelja’ (Prop. 12:1).

Nekoliko mjeseci prije tog događaja naša se obitelj doselila u okolicu škotskog grada Glasgowa. Otprilike u to vrijeme moj je otac bio na javnom predavanju s naslovom “Milijuni koji sada žive neće nikada umrijeti”. To mu je promijenilo život. Otac i majka počeli su proučavati Bibliju. Često su razgovarali o Božjem Kraljevstvu i blagoslovima koje će ono donijeti. Zahvalan sam Bogu što su me roditelji učili da ga ljubim i uzdam se u njega (Izr. 22:6).

Kad mi je bilo 15 godina, imao sam priliku nastaviti školovanje, no jako sam želio služiti kao punovremeni propovjednik. Otac je smatrao da sam premlad za to, pa sam se zaposlio i neko vrijeme radio u jednom uredu. No i dalje sam silno želio služiti Jehovi kao punovremeni propovjednik. Zato sam jednog dana napisao pismo Josephu Rutherfordu, koji je u to vrijeme nadgledao djelo propovijedanja u cijelom svijetu, i upitao ga što misli o mojim planovima. Desetog ožujka 1928. brat Rutherford mi je otpisao: “Ako si dovoljno velik da možeš raditi, onda si dovoljno velik i da se posvetiš službi Gospodinu. (...) Vjerujem da će te Gospodin blagosloviti budeš li dao sve od sebe da mu vjerno služiš.” To je pismo duboko dirnulo cijelu moju obitelj. Ubrzo nakon toga moj otac, majka, starija sestra i ja počeli smo služiti kao punovremeni propovjednici.

Godine 1931. na kongresu u Londonu brat Rutherford pozvao je da se jave dobrovoljci koji su spremni propovijedati dobru vijest u stranim zemljama. Ja sam se javio i tako sam s Andrewom Jackom bio poslan u Kaunas, ondašnji glavni grad Litve. Tada sam imao 18 godina.

U to vrijeme Litva je bila siromašna zemlja u kojoj su ljudi mahom živjeli od poljoprivrede. Bio je pravi izazov propovijedati u seoskim područjima. Nije bilo lako naći smještaj. Neka mjesta na kojima smo noćili nikad nećemo zaboraviti. Naprimjer jednom smo se Andrew i ja probudili usred noći jer smo osjetili da  nešto nije u redu. Kad smo upalili petrolejsku lampu, na krevetu smo vidjeli stotine stjenica. Izjele su nas od glave do pete! Narednih tjedan dana svakog sam jutra odlazio do obližnje rijeke i stajao u hladnoj vodi do brade ne bih li kako ublažio bol. No ipak smo čvrsto odlučili nastaviti sa službom. Ubrzo nakon toga naš problem sa smještajem bio je riješen kad smo upoznali mladi bračni par koji je prihvatio biblijsku istinu. Oni su nas primili u svoj dom, koji je bio malen, ali čist. Nije nam nimalo smetalo što smo spavali na podu. Bolje na podu nego na krevetu punom stjenica!

Litva je u to vrijeme bila pod snažnim utjecajem svećenstva Rimokatoličke i Ruske pravoslavne crkve. Samo su bogati ljudi mogli kupiti Bibliju. Naš je glavni cilj bio obraditi što više područja i podijeliti zainteresiranim osobama što više biblijske literature. Kad bismo došli u neki kraj, najprije bismo našli smještaj u gradu. Potom bismo oprezno propovijedali u okolnim područjima, a zatim brzo obradili i sam grad. Tako smo obično uspjeli obraditi cijelo područje prije nego što bi nam svećenici počeli stvarati nevolje.

Andrew je 1934. bio pozvan da služi u Betelu u Kaunasu, a ja sam dobio novog suradnika, Johna Sempeya. Nas dvojica imali smo neke nezaboravne zgode. Jednog sam dana u jednom malom gradu došao u ured nekog odvjetnika. Čovjek se razljutio, izvadio pištolj iz ladice i naredio mi da odem. Pomolio sam se u sebi i prisjetio se biblijskog savjeta: “Blag odgovor utišava gnjev” (Izr. 15:1). Zato sam mu rekao: “Došao sam k vama kao prijatelj i htio sam vam prenijeti dobru vijest.” Čovjek je skinuo prst s okidača, a ja sam oprezno izašao iz njegovog ureda hodajući unatraške.

Kad sam se ponovno našao s Johnom, rekao mi je da je i on imao buran dan. Završio je u policijskoj stanici jer ga je jedna žena s kojom je razgovarao optužila da joj je ukrao novčanicu velike vrijednosti. Na policiji su mu naredili da skine svu odjeću te su ga pretražili. Naravno, novčanica nije bila kod njega. Kasnije su uhvatili pravog lopova.

U tom inače mirnom gradiću podiglo se mnogo prašine oko ta dva događaja. Svi su pričali o njima. Tako se među ljudima proširila i vijest o našoj propovjedničkoj aktivnosti!

Bilo je opasno dopremati biblijsku literaturu u susjednu Latviju, u kojoj je naše propovijedanje bilo zabranjeno. Otprilike jednom mjesečno noćnim smo vlakom putovali u Latviju. Ponekad smo znali dostaviti literaturu i potom nastaviti put do Estonije. Ondje bismo uzeli još literature, koju smo na povratku također ostavili u Latviji.

Jednom prilikom carinski je službenik dobio dojavu o tome da nosimo zabranjenu literaturu. Rekao nam je da siđemo s vlaka i da  s literaturom pođemo do njegovog nadređenog. John i ja molili smo se Jehovi za pomoć. Za divno čudo, službenik nije otkrio svom nadređenom što nosimo, nego mu je samo rekao: “Ovi ljudi imaju nešto za prijaviti.” Ja sam “prijavio” literaturu za koju sam rekao da pomaže mladima u školama i na fakultetima da razumiju značenje onoga što se događa u ovom nemirnom svijetu. Čovjek je pokazao rukom da možemo ići i tako smo bez problema dostavili literaturu.

Kako je politička situacija u baltičkim zemljama bila sve nestabilnija, ljudi su se sve više protivili Jehovinim svjedocima, pa je naše propovjedničko djelo bilo zabranjeno i u Litvi. Andrew i John bili su deportirani. Budući da je na pomolu bio Drugi svjetski rat, svim britanskim građanima bilo je preporučeno da napuste zemlju. Tako sam i ja teška srca otišao iz Litve.

Moji su se roditelji u međuvremenu preselili u Sjevernu Irsku, a ja sam im se pridružio 1937. Zbog ratne histerije naša je literatura bila zabranjena i u Sjevernoj Irskoj, no mi smo propovijedali i tijekom rata. Nakon Drugog svjetskog rata mogli smo nastaviti sa svojom propovjedničkom aktivnošću bez ikakvih zakonskih ograničenja. Harold King, iskusni pionir koji je kasnije služio kao misionar u Kini, bio je zadužen za organiziranje i oglašavanje javnih predavanja na otvorenom. Jednog mi je dana rekao: “Ove subote održat ću prvo javno predavanje na otvorenom.” Zatim me pogledao i rekao: “Sljedeće subote ti ćeš održati govor.” Zinuo sam od čuda.

Još uvijek se sjećam svog prvog govora. Došlo je na stotine ljudi. Održao sam govor bez ozvučenja, stojeći na kutiji. Kad sam završio s izlaganjem, pristupio mi je jedan čovjek, rukovao se sa mnom i rekao da se zove Bill Smith. Kazao je da je ugledao mnoštvo ljudi,  pa se zaustavio da vidi što se to događa. U razgovoru sam saznao da je Billa prije posjećivao moj otac, ali je izgubio kontakt s njim kad su se moj otac i pomajka odselili u Dublin kako bi ondje služili kao pioniri. Započeo sam biblijski tečaj s Billom. S vremenom je devet članova njegove obitelji odlučilo služiti Jehovi.

Kasnije sam propovijedao ljudima koji su živjeli u raskošnim kućama u predgrađu Belfasta. Ondje sam upoznao jednu ženu iz Rusije koja je prije živjela u Litvi. Kad sam izvadio iz torbe našu literaturu, ona je prstom pokazala na jednu knjigu i rekla: “Imam ovu knjigu. Dobila sam je od svog ujaka, koji radi kao profesor na Sveučilištu u Kaunasu.” Pokazala mi je knjigu Stvaranje na poljskom. Rubovi stranica bili su prepuni bilježaka. Kako se samo iznenadila kad je čula da sam ja dao tu knjigu njenom ujaku kad sam ga upoznao u Kaunasu! (Prop. 11:1).

Kad je John Sempey čuo da idem u Sjevernu Irsku, zamolio me da posjetim njegovu mlađu sestru Nellie, koja je pokazala zanimanje za biblijsku istinu. Moja sestra Connie i ja započeli smo s njom biblijski tečaj. Nellie je brzo duhovno napredovala te je predala svoj život Jehovi. Kasnije smo se nas dvoje zaljubili i vjenčali.

Nellie i ja zajedno smo proveli 56 godina u službi Jehovi i uz našu je pomoć preko stotinu osoba upoznalo biblijsku istinu. Nadali smo se da ćemo zajedno preživjeti Harmagedon i nastaviti živjeti u Jehovinom novom svijetu, no 1998. rastavio nas je okrutni neprijatelj, smrt. To mi je bio strašan udarac — jedna od najvećih kušnji u mom životu.

Oko godinu dana nakon što je Nellie umrla obradovao sam se jednom divnom blagoslovu. Bio sam pozvan u podružnicu u Tallinnu, u Estoniji. U pismu koje sam dobio od braće iz Estonije stajalo je: “Od desetero braće koja su krajem 1920-ih i početkom 1930-ih bila poslana da propovijedaju u baltičkim zemljama samo si ti još uvijek živ.” Napisali su da podružnica priprema izvještaj o povijesti djela u Estoniji, Latviji i Litvi. Potom su me upitali mogu li doći u Estoniju i pomoći im u tome.

Jako mi je drago što sam imao priliku ispričati što smo sve moji suradnici i ja doživjeli tih davnih godina. U Latviji sam pokazao braći stan u kojem se prvobitno nalazio ured Zajednice i mjesto na tavanu gdje smo skrivali našu literaturu, koju policija nikada nije pronašla. U Litvi su me odveli u gradić Šiauliai, gdje sam služio kao pionir. Kad smo se ondje našli s braćom, jedan mi je brat rekao: “Prije mnogo godina moja majka i ja kupili smo kuću u gradu. Kad smo u potkrovlju čistili stare stvari, pronašao sam knjige Božji plan o vjekovima i Harfa Božja. Kad sam ih pročitao, shvatio sam da sam pronašao istinu. Sigurno si ih ti ostavio u toj kući prije mnogo godina!”

Bio sam i na pokrajinskom sastanku u jednom drugom gradu u kojem sam nekad služio kao pionir. Na sastanku je bilo 1 500 prisutnih. U tom sam gradu bio na pokrajinskom sastanku i 65 godina ranije. Tada je bilo svega 35 prisutnih. Jako sam se obradovao kad sam vidio kako je Jehova blagoslovio naše propovijedanje!

Nedavno sam dobio još jedan potpuno neočekivani blagoslov. Jedna divna kršćanka pristala je udati se za mene. Bee i ja vjenčali smo se u studenom 2006.

Svakoj mladoj osobi koja se pita čemu posvetiti svoj život mogu s pouzdanjem reći da je itekako mudro poslušati nadahnuti savjet: “Sjećaj se Velikog Stvoritelja svojega u danima mladosti svoje.” Sretan sam što poput psalmista mogu reći: “Bože, ti si me učio od mladosti moje, i sve do sada pričam o čudesnim djelima tvojim. Ni u starosti, kad mi kosa posijedi, Bože, nemoj me ostaviti, da mogu naraštaju budućem pričati o mišici tvojoj, svima budućima o moći tvojoj!” (Psal. 71:17, 18).