ČETIRI gubavca razmišljala su što da učine. Na gradskim vratima nitko im nije udijelio milostinju. Stanovnici Samarije gladovali su zbog sirijske opsade. Od ulaska u grad ne bi bilo nikakve koristi jer je hrana bila vrlo skupa. U gradu se čak pojavio kanibalizam! (2. Kralj. 6:24-29).

‘Zašto ne bismo otišli u sirijski tabor?’ razmišljali su gubavci. ‘Nemamo što izgubiti.’ Tako su se pod okriljem noći uputili u sirijski tabor. Kad su stigli, začudili su se što ondje vlada tišina. Nije bilo stražara. Konji i magarci bili su privezani, ali nigdje nije bilo vojnika. Stoga su gubavci zavirili u jedan šator. U njemu nije bilo nikoga, ali našli su obilje hrane i pića, pa su se najeli i napili. Ondje su pronašli i zlato, srebro, haljine i druge vrijedne stvari. Uzeli su ih i sakrili, pa su se vratili da uzmu još. Tabor je bio posve napušten. Jehova je čudom učinio da Sirijci čuju tutnjavu velike vojske. Zaključivši da ih netko napada, Sirijci su se razbježali. Za sobom su ostavili sve što su imali.

Gubavci su dakle uzimali i skrivali vrijedne stvari što su ih našli u taboru. Međutim tada su se sjetili da stanovnici obližnje Samarije gladuju, pa ih je počela gristi savjest. Rekli su jedan drugome: “Nije dobro to što radimo. Danas je dan dobrih vijesti!” Zato su pohitali u Samariju i javili što su otkrili (2. Kralj. 7:1-11).

I mi danas živimo u vremenu koje bi se moglo opisati kao “dan dobrih vijesti”. Ukazujući na jedno istaknuto obilježje ‘znaka svršetka ovoga poretka’, Isus je rekao: “Ova dobra vijest o kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima, i tada će doći kraj” (Mat. 24:3, 14). Kako bi to trebalo utjecati na nas?

Presretni zbog onoga što su otkrili, gubavci su nakratko zaboravili Samariju. Usredotočili su se na sebe i na svoju korist. Može li se nešto slično dogoditi i nama? Glad je također jedno od obilježja znaka koji ukazuje na to da je blizu kraj ovog poretka (Luka 21:7, 11). Isus je svoje učenike upozorio: “Pazite na sebe da vam se srca ne zaokupe prekomjernim jelom i opijanjem i ne opterete životnim brigama” (Luka 21:34). Kao kršćani trebali bismo paziti da zbog osobnih interesa ili svakodnevnih životnih briga ne izgubimo iz vida činjenicu da živimo u “danu dobrih vijesti”, odnosno u vremenu kada se treba propovijedati dobra vijest.

Kršćanka po imenu Blessing nije dozvolila da je osobni interesi previše opterete. Služila je kao pionirka, završila školu, a kasnije se udala za betelskog radnika i postala član betelske obitelji u Beninu. Rekla je: “Radim kao spremačica i doista uživam u izvršavanju svog zadatka.” Blessing je dosad već provela 12 godina u punovremenoj službi i sretna je što nikad nije smetnula s uma da mi danas živimo u “danu dobrih vijesti”.

Kad je Isus poslao 70 učenika da propovijedaju, rekao im je: “Žetva je velika, a radnika  je malo. Zato molite Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Luka 10:2). Ako bi ratar odugovlačio u vrijeme žetve, mogao bi ostati bez uroda. Slično tome ako bi kršćani zanemarili propovijedanje, mogli bi propustiti priliku da spase ljudske živote. Zato je Isus rekao: “Putem nemojte nikoga nadugo pozdravljati kako je to običaj” (Luka 10:4). Grčka riječ koja znači “pozdraviti” ne odnosi se samo na upućivanje kratkog pozdrava kao što je “Zdravo” ili “Dobar dan”. Ona se može odnositi i na grljenje i na dug razgovor u koji se netko može upustiti kada susretne prijatelja. Stoga je Isus svojim učenicima savjetovao da ne gube vrijeme na nepotrebne stvari, već da ga mudro iskoriste. Ljudi su trebali hitno čuti poruku koju su im nosili.

Zanimljivo je da nam neke manje važne stvari u životu mogu odnijeti jako mnogo vremena. Televizija je u mnogim zemljama već godinama najveći kradljivac vremena. No kako je s korištenjem telefona i kompjutera? Anketa u kojoj je ispitano 1 000 odraslih osoba u Velikoj Britaniji pokazala je da “prosječni Britanac svakodnevno troši 88 minuta na razgovore putem običnog telefona, 62 minute na razgovor putem mobitela, 53 minute na dopisivanje putem e-maila te 22 minute na slanje i čitanje SMS poruka”. Dakle prosječni Britanac na komuniciranje telefonom i kompjuterom svaki dan potroši dvaput više sati nego što ih pomoćni pionir provede u službi propovijedanja! Kakve su tvoje navike u tom pogledu?

Ernst i Hildegard Seliger pazili su na to kako koriste svoje vrijeme. Njih dvoje zajedno su proveli preko 40 godina u nacističkim koncentracijskim logorima i komunističkim zatvorima. Nakon što su izašli iz zatvora, služili su kao pioniri sve do kraja svog života na Zemlji.

Mnogi su se željeli dopisivati s bratom i sestrom Seliger. Da su htjeli, njih su dvoje mogli po cijele dane samo čitati i pisati pisma. Međutim duhovne su im aktivnosti bile na prvom mjestu u životu.

Naravno, svi mi volimo održavati vezu s ljudima koji su nam dragi. U tome nema ništa loše. Korisno je ponekad na neki prikladan način razbiti svakodnevicu. Ipak, budući da živimo u “danu” kada se treba propovijedati dobra vijest, trebali bismo paziti na sve što bi nam moglo nepotrebno oduzimati vrijeme.

Doista smo sretni što živimo u “danu dobrih vijesti”! Nemojmo dozvoliti da nam išta odvuče pažnju, kao što se to isprva dogodilo gubavcima spomenutim u uvodu. Imajmo na umu da su oni kasnije zaključili: “Nije dobro to što radimo.” Slično tome ne bi bilo dobro da zbog svojih osobnih interesa, životnih briga ili drugih manje važnih stvari ne posvećujemo službi propovijedanja onoliko vremena koliko bismo to zapravo mogli.

U tom pogledu imamo odličan primjer na koji se možemo ugledati. Govoreći o prvih 20 godina koje je proveo u kršćanskoj službi, apostol Pavao je napisao: “Temeljito sam propovijedao dobru vijest o Kristu” (Rim. 15:19). Pavao nije dozvolio da išta umanji njegovu revnost za službu. Ugledajmo se na njega te revno propovijedajmo vijest o Kraljevstvu dok god traje “dan dobrih vijesti”!