ODRASTAO sam 30-ih godina prošlog stoljeća u neplodnom seoskom kraju u Rioji, pokrajini na sjeveru Španjolske. Kad sam imao deset godina, morao sam napustiti školu, ali dotad sam već naučio čitati i pisati. Dane sam provodio sa svoje šestero braće i sestara čuvajući ovce na poljima ili obrađujući ono malo zemlje što smo imali.

Budući da smo bili siromašni, smatrali smo da su novac i materijalne stvari vrlo važni u životu. Zavidjeli smo onima koji su imali više od nas. No biskup je jednom rekao da je “naše selo najpobožnije u cijeloj biskupiji”. Nije ni slutio da će s vremenom mnogi ljudi iz našeg sela napustiti Katoličku crkvu.

Oženio sam se s Mercedes, djevojkom iz svog sela. Ubrzo smo dobili sina za kojeg smo se trebali brinuti. Godine 1957. preselili smo se u obližnji grad Logroño, a kasnije je onamo došla i cijela moja obitelj. Ubrzo sam shvatio da kao radnik koji nije završio nikakvu školu nemam puno mogućnosti da zaradim dovoljno novca kako bih mogao uzdržavati svoju obitelj. Razmišljao sam gdje bih mogao pronaći savjete o tome kako riješiti svoj problem. Stoga sam počeo odlaziti u gradsku knjižnicu, premda nisam znao što bih zapravo trebao tražiti.

Kasnije sam čuo da se u jednom radijskom programu nude dopisni biblijski tečajevi. Kad sam završio taj tečaj, posjetili su me pripadnici jedne protestantske evanđeoske crkve. Nekoliko sam puta bio na njihovim sastancima, no ondje sam vidio da među istaknutim članovima te crkve vlada suparništvo. Stoga sam prestao dolaziti na njihove sastanke, zaključivši da su sve religije iste.

Godine 1964. posjetio nas je mladić po imenu Eugenio, koji je bio Jehovin svjedok. Nikad dotad nisam čuo za tu religiju. No imao sam silnu želju razgovarati o Bibliji. Mislio sam da je dobro poznajem. Odgovarao sam na njegova pitanja pomoću nekoliko biblijskih redaka koje sam naučio na svom dopisnom tečaju. Pokušao sam obraniti  neka protestantska učenja, no u njih zapravo nisam čvrsto vjerovao.

Nakon dva duga razgovora morao sam priznati da se Eugenio vrlo vješto služi Biblijom. Bio sam zadivljen gledajući ga kako pronalazi biblijske retke i logično objašnjava njihovu primjenu, premda je završio manje razreda osnovne škole od mene. Eugenio mi je na temelju Biblije objasnio da živimo u posljednjim danima i da će Božje Kraljevstvo uskoro uspostaviti raj na Zemlji. To mi je probudilo znatiželju (Psal. 37:11, 29; Iza. 9:6, 7; Mat. 6:9, 10).

Odmah sam prihvatio biblijski tečaj. Skoro sve što sam naučio bilo mi je novo i duboko me se dojmilo. Preda mnom su se otvorili novi vidici i shvatio sam da postoji nešto za što vrijedi živjeti. Mojoj potrazi došao je kraj. Sada mi više nije bilo toliko važno izaći iz siromaštva i više se nisam toliko brinuo zbog toga što ne mogu naći prikladan posao. Saznao sam da će Bog ukloniti bolest i smrt, pa kako onda ne bi i sve ostale probleme! (Iza. 33:24; 35:5, 6; Otkr. 21:4).

Odmah sam članovima svoje obitelji počeo pričati o onome što sam učio. Oduševljeno sam im govorio o tome da je Bog obećao uspostaviti raj na Zemlji u kojem će vjerni ljudi živjeti vječno.

Uskoro se nas desetak svake nedjelje poslijepodne počelo sastajati u kući moga strica kako bismo razgovarali o Božjim obećanjima koja su zapisana u Bibliji. Ti su razgovori trajali po dva ili tri sata. Kad je Eugenio vidio da se toliko mnogo mojih rođaka zanima za Bibliju, počeo je proučavati posebno sa svakom obitelji.

Neki moji rođaci živjeli su u Durangu, gradiću udaljenom oko 120 kilometara, u kojem nije bilo Jehovinih svjedoka. Zato sam tri mjeseca kasnije uzeo nekoliko dana godišnjeg odmora kako bih ih posjetio i objasnio im svoja nova vjerovanja. Svake večeri okupilo bi se desetak mojih rođaka i ja bih im svjedočio sve do ranih jutarnjih sati. Svi su me s užitkom slušali. Na kraju svog kratkog posjeta ostavio sam im nekoliko Biblija i nešto biblijske literature. Nakon toga ostali smo u kontaktu.

Kad su Jehovini svjedoci došli u Durango, u kojem se dotad nikad nije propovijedalo, pronašli su 18 ljudi koji su jedva čekali da počnu proučavati Bibliju. Braća su bila sretna što su sa svakom obitelji dogovorila biblijski tečaj.

Mercedes dotada nije prihvatila istinu, više zato što se bojala ljudi nego zato što joj se nije svidjelo ono što Biblija uči. U Španjolskoj je u to vrijeme djelovanje Jehovinih svjedoka bilo zabranjeno, pa je mislila da će vlasti izbaciti iz škole naša dva sina te da ćemo svi biti izopćeni iz društva. No kad je vidjela da je sva naša rodbina prihvatila istinu, i ona je počela proučavati Bibliju.

U roku od dvije godine 40 članova moje uže i šire obitelji postali su Jehovini svjedoci i krstili se u znak predanja Bogu. Da, moja je obitelj sada imala isti životni cilj i isti smisao života kao i ja. Imao sam osjećaj da sam postigao nešto uistinu vrijedno. Bog nas je doista blagoslovio jer nam je u duhovnom pogledu dao veliko bogatstvo.

Tijekom sljedećih 20 godina posvetio sam se odgoju naših sinova i pomaganju skupštini. Kad smo se Mercedes i ja doselili u Logroño, u tom je gradu koji je imao oko 100 000 stanovnika bilo samo dvadesetak Jehovinih svjedoka. Stoga sam za kratko vrijeme dobio mnoga zaduženja u skupštini.

Kad sam imao 56 godina, neočekivano se zatvorila tvornica u kojoj sam radio, pa sam iznenada ostao bez posla. Oduvijek sam žarko želio biti u punovremenoj službi. Stoga sam iskoristio novonastale okolnosti i započeo s pionirskom službom. Mirovina mi je  bila vrlo mala, pa nije bilo lako živjeti od nje. Zato je Mercedes ponekad radila kao čistačica. Tako smo sastavljali kraj s krajem i nikada nam nije nedostajalo osnovnih stvari za život. Ja sam još uvijek pionir, a moja žena s vremena na vrijeme služi kao pomoćni pionir i jako voli službu propovijedanja.

Prije nekoliko godina Mercedes je redovito donosila naše časopise mladoj ženi po imenu Merche koja je još kao dijete proučavala Bibliju. Merche je rado čitala našu literaturu, a Mercedes je primijetila da joj je biblijska istina još uvijek u srcu. Na kraju je Merche prihvatila biblijski tečaj i dobro je napredovala. No njen muž Vicente puno je pio i nije mogao zadržati nijedan posao. Zato nije mogao uzdržavati obitelj, a njegova ovisnost o alkoholu ugrozila im je brak.

Moja je žena predložila Merche da Vicente razgovara sa mnom, što je on na kraju i učinio. Nakon nekoliko posjeta prihvatio je biblijski tečaj. Vicente se počeo mijenjati i uspijevao je po nekoliko dana za redom biti bez alkohola. Zatim su se ta razdoblja produžila na tjedan dana ili duže. Na kraju je potpuno prestao piti. Njegov se fizički izgled vidljivo popravio, a u obitelji je zavladala sloga. Danas sa svojom ženom i kćeri živi na Kanarskim otocima. Svi zajedno služe u tamošnjoj maloj skupštini i puno joj pomažu.

Premda su neki moji rođaci koji su prije mnogo godina prihvatili biblijska učenja već umrli, naša šira obitelj i dalje raste, a Bog nas bogato blagoslivlja (Izr. 10:22). Veliko mi je zadovoljstvo vidjeti da gotovo svi oni koji su prije 40 godina počeli proučavati Bibliju i dalje vjerno služe Jehovi, zajedno sa svojom djecom i unucima.

Mnogi moji rođaci postali su Jehovini svjedoci, a velik broj njih služi kao starješine, sluge pomoćnici i pioniri. Moj najstariji sin i njegova žena služe u podružnici Jehovinih svjedoka u Madridu. Kad sam postao Jehovin svjedok, u Španjolskoj nas je bilo oko 3 000, a sada nas ima preko 100 000. Uistinu uživam u punovremenoj službi i vrlo sam zahvalan Bogu što sam kao njegov sluga imao prekrasan život. Unatoč svom skromnom obrazovanju s vremena na vrijeme služim kao zamjenik pokrajinskog nadglednika.

Prije nekoliko godina saznao sam da je selo u kojem sam odrastao sada gotovo pusto. Siromaštvo je s vremenom natjeralo skoro sve stanovnike da napuste svoja polja i domove kako bi potražili bolji život. No sretan sam što su mnogi od njih — a među njima i ja — pronašli duhovno blago. Shvatili smo da život ipak ima smisao i da služba Jehovi donosi najveću radost koju čovjek može doživjeti.