Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Tri kongresa odredila su moj životni put

Tri kongresa odredila su moj životni put

DA LI vam se ikada dogodilo da ste na nekom od naših kongresa čuli nešto što vas se toliko dojmilo da ste zbog toga odlučili poduzeti velike promjene u svom životu? Meni se to dogodilo. Kad se osvrnem na prošlost, mogu reći da su na moj životni put snažno utjecala tri kongresa. Prvi od njih pomogao mi je da nadvladam strah od ljudi, drugi da budem zadovoljan onim što imam, a treći da budem revniji u službi. No prije nego što vam kažem nešto više o tim promjenama u mom životu, dopustite mi da vas upoznam s nekim događajima koji su se odigrali mnogo godina prije tih kongresa. To su događaji iz mog djetinjstva.

Rođen sam 1928. kao najmlađe od troje djece. Moje sestre, Margie i Olga, i ja odrasli smo u South Bound Brooku, gradiću u američkoj saveznoj državi New Jersey, koji je u to vrijeme imao oko 2 000 stanovnika. Premda smo bili siromašni, naša je majka bila vrlo darežljiva. Svaki put kad je imala novca da pripremi neko bolje jelo dala bi malo i susjedima. Kad mi je bilo devet godina, majku je posjetila Jehovina svjedokinja koja je govorila mađarski, a budući da je to bio materinji jezik moje majke, ona je rado slušala o tome što piše u Bibliji. Kasnije je Bertha, sestra koja je imala dvadesetak godina, nastavila biblijski tečaj s mojom majkom i pomogla joj da postane Jehovin sluga.

Za razliku od majke ja sam po prirodi bio bojažljiv i nesiguran u sebe. Da stvar bude gora, majka je bila sklona omalovažavati me. Kad sam je sa suzama u očima upitao: “Zašto me stalno kritiziraš?”, rekla mi je da me voli, no da me ne želi razmaziti. Imala je dobre namjere, no budući da sam od nje rijetko čuo riječi pohvale, osjećao sam se manje vrijednim.

Jednog mi je dana susjeda koja je često ljubazno razgovarala sa mnom predložila da idem s njenim sinovima na vjeronauk koji se održavao u njihovoj crkvi. Znao sam da Jehovi to ne bi bilo drago, no bojao sam se da ne uvrijedim tu ljubaznu susjedu. Tako sam nekoliko mjeseci išao u crkvu premda me je bilo sram zbog toga. I u školi sam zbog straha od ljudi postupao protiv svoje savjesti. Ravnatelj škole, čovjek koji je volio nametati drugima svoju volju, pobrinuo se da učitelji prisile sve učenike da pozdravljaju zastavu. I ja sam to činio. To je trajalo oko godinu dana, a onda je došlo do promjene.

Naučio sam da moram biti hrabar

Godine 1939. u našem se domu počela sastajati grupa za razmatranje knjige. Sastanak je vodio mladi pionir Ben Mieszkalski. Zvali smo ga Veliki Ben, i to s razlogom. Meni je izgledao visok i širok kao naša ulazna vrata. Zbog njegove krupne građe čovjek bi ga se lako mogao uplašiti, no on je zapravo imao meko srce. Kad sam vidio njegov topao osmijeh, brzo sam se umirio. Ben me pozvao da mu se pridružim u službi propovijedanja, a ja sam rado prihvatio njegov poziv. Postali smo dobri prijatelji. Kad bih bio tužan, razgovarao bi sa mnom poput brižnog starijeg brata. To mi je puno značilo i jako sam ga zavolio.

Godine 1941. Ben je predložio našoj obitelji da njegovim automobilom svi zajedno odemo na kongres u St. Louis, grad u državi Missouri. Zamislite kako sam bio uzbuđen! Dotad nikada nisam otišao ni 100 kilometara od svog doma, a sada sam trebao otputovati u grad udaljen više od 1 500 kilometara! No u St. Louisu je bilo problema. Svećenici su naredili ljudima da ne primaju Jehovine svjedoke u svoj dom, čak ni ako su im prije obećali dati smještaj. Mnogi su ih poslušali. I obitelj kod koje smo mi trebali noćiti bila je upozorena da nas ne smije primiti u svoj dom. No ipak su nas primili. Rekli su kako ne žele prekršiti obećanje da će nam dati smještaj. Zadivila me njihova hrabrost.

Moje sestre krstile su se na tom kongresu. Istog dana brat Rutherford iz Betela u Brooklynu iznio je upečatljiv govor u kojem je svu djecu koja žele vršiti Božju volju pozvao da ustanu. Ustalo je oko 15 000 djece. I ja sam bio među njima. Tada je pozvao one koji žele u službi propovijedanja dati sve od sebe da to jasno i glasno potvrde. Zajedno s ostalom djecom i ja sam glasno rekao da to želim. Prolomio se gromoglasan pljesak. Bio sam oduševljen.

Nakon kongresa posjetili smo jednog brata koji je živio u West Virginiji. Ispričao nam je kako ga je jednom u službi napala gnjevna svjetina. Pretukli su ga, a zatim ga namazali katranom i posuli perjem. Napeto sam ga slušao. “Ali ja ću i dalje propovijedati”, rekao je taj brat. Kad smo otišli od njega, osjećao sam se poput Davida. Bio sam spreman suočiti se s Golijatom — ravnateljem moje škole.

Kad sam došao u školu, otišao sam ravnatelju. Ljutito je gledao u mene. U sebi sam se pomolio Jehovi za pomoć. Tada sam mu u jednom dahu rekao: “Bio sam na kongresu Jehovinih svjedoka. Više neću pozdravljati zastavu!” Nastala je neugodna tišina. Nakon nekog vremena ravnatelj je polako ustao od stola i krenuo prema meni. Bio je sav crven od bijesa. Povikao je: “Pozdravi zastavu ili ću te izbaciti iz škole!” Ovaj put nisam pogazio svoja uvjerenja i duboko u sebi osjećao sam zadovoljstvo kakvo nikada prije nisam osjetio.

Jedva sam čekao da kažem Benu što se dogodilo. Kad sam ga ugledao u dvorani, viknuo sam: “Izbacili su me iz škole! Nisam pozdravio zastavu!” Ben me zagrlio, nasmiješio se i rekao: “Budi uvjeren da te Jehova voli” (5. Mojs. 31:6). Te su me riječi jako ohrabrile! Krstio sam se 15. lipnja 1942.

Naučio sam biti zadovoljan onim što imam

Nakon Drugog svjetskog rata naša je zemlja doživjela ekonomski procvat i u trgovinama su ljudi mogli kupiti sve što su poželjeli. Dobro sam zarađivao i imao sam priliku kupiti stvari o kojima sam ranije mogao samo sanjati. Neki moji prijatelji nabavili su motocikle, drugi su uredili svoje domove. Ja sam kupio novi automobil. Zbog želje za lagodnijim životom ubrzo sam počeo zapostavljati službu Jehovi. Znao sam da to nije u redu. No 1950. u New Yorku se održao kongres koji mi je pomogao da promijenim svoj način života.

Na tom se kongresu u gotovo svakom govoru poticalo prisutne da budu što revniji u službi propovijedanja. “Odbacite sve što vam nije neophodno za život i ustrajno trčite trku”, potaknuo nas je jedan govornik. Činilo mi se da govori upravo meni. Također sam vidio promociju jednog razreda Gileada koja me potaknula na razmišljanje. Rekao sam samome sebi: “Ako se ova moja braća koja su mojih godina mogu odreći lagodnog života i služiti u stranim zemljama, ne bih li onda i ja trebao revno služiti u svojoj zemlji?” Kad je kongres završio, odlučio sam postati pionir.

U međuvremenu sam počeo izlaziti s Evelyn Mondak, revnom sestrom iz moje skupštine. Njena je majka bila neustrašiva žena koja je odgojila šestero djece. Voljela je svjedočiti na ulici pred jednom velikom rimokatoličkom crkvom. Bez obzira na to što joj je ljutiti svećenik mnogo puta rekao da ode odatle, ona nije htjela otići. Poput svoje majke, ni Evelyn se nije bojala ljudi (Izr. 29:25).

Godine 1951. Evelyn i ja smo se vjenčali, dali otkaz na poslu i započeli s pionirskom službom. Pokrajinski nadglednik potaknuo nas je da se preselimo u Amagansett, mjestašce na atlantskoj obali udaljeno 160 kilometara od New Yorka. Kad nas je skupština obavijestila da nam ne mogu naći smještaj, odlučili smo kupiti stambenu prikolicu, no sve su nam bile preskupe. A onda smo našli jednu trošnu prikolicu. Vlasnik je za nju tražio 900 dolara — upravo onoliko novca koliko su nam obitelj i prijatelji dali kad smo se vjenčali. Kupili smo prikolicu, popravili je i odvezli na novo područje na kojem smo trebali služiti kao pioniri. No kad smo stigli, nismo imali ništa novca i pitali smo se od čega ćemo živjeti.

Evelyn je čistila kuće, a ja sam kasno navečer čistio jedan talijanski restoran. Vlasnik restorana rekao mi je: “Ako ostane što hrane, slobodno je odnesi ženi.” Kad bih došao kući u dva sata ujutro, našom bi se prikolicom širio miris pizze i tjestenine. Ta podgrijana hrana bila je za nas prava gozba, a naročito zimi, kad smo se smrzavali u ledenoj prikolici. Osim toga braća iz skupštine ponekad bi nam na ulazu u prikolicu ostavila veliku ribu. Tokom godina koje smo proveli služeći s tom dragom braćom u Amagansettu, naučili smo koliko je važno da budemo zadovoljni onim što je najosnovnije za život jer ćemo tada biti sretni. Bila su to lijepa vremena.

Poticaj da budemo revniji u službi

U srpnju 1953. pozdravili smo stotine misionara koji su došli iz raznih zemalja svijeta kako bi prisustvovali međunarodnom kongresu u New Yorku. Ispričali su jako zanimljiva iskustva iz službe. Njihovo je oduševljenje bilo zarazno. Osim toga kad je jedan od govornika istaknuo kako još ima mnogo zemalja u kojima ljudi nisu čuli dobru vijest o Kraljevstvu, znali smo što trebamo učiniti — pokazati još veću požrtvovnost i ići propovijedati gdje god bude potrebno. Još za vrijeme kongresa prijavili smo se za misionarsku službu. Iste te godine dobili smo poziv da od veljače 1954. pohađamo 23. razred škole Gilead. Kako smo samo bili sretni zbog toga!

Oduševili smo se kad smo saznali da ćemo služiti u Brazilu. Prije nego što smo parobrodom krenuli na dvotjedno putovanje do Brazila, jedan stariji, zreliji brat iz Betela rekao mi je: “S tobom i tvojom ženom u Brazil će ići još devet misionarki. Pazi na njih!” Možete li zamisliti kako su se mornari šalili na moj račun kad su vidjeli kako se ukrcavam na brod u pratnji deset mladih žena? No sestre su se znale dobro postaviti i nisu imale problema na brodu. Ipak, laknulo mi je kad smo konačno stigli u Brazil.

Nakon što sam naučio portugalski, bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika u Rio Grande do Sulu, saveznoj državi na jugu Brazila. Pokrajinski nadglednik kojeg sam trebao zamijeniti bio je samac, pa je rekao mojoj ženi i meni: “Čudi me što je ovamo poslan bračni par. Ovo je područje vrlo negostoljubivo.” Skupštine su bile raštrkane po velikom seoskom području, a do nekih se moglo doći samo kamionom. Ako biste vozaču platili jelo, on bi vas povezao svojim kamionom. Poput konjanika bismo zajašili teret, držeći se objema rukama za konope kojima je on bio vezan. Svaki put kad bi kamion naglo skrenuo, grčevito smo se držali kako ne bismo pali s visoko naslaganog tereta koji se ljuljao u zavojima. Hvatala bi nas jeza kad bismo daleko ispod sebe vidjeli duboke provalije. No kad bismo ugledali radosna lica naše braće koja su nestrpljivo čekala naš dolazak, znali smo da se takva naporna cjelodnevna putovanja itekako isplate.

Živjeli smo u domovima braće. Ona su bila vrlo siromašna, no unatoč tome bila su darežljiva. U jednom izoliranom području sva su braća bila zaposlena u jednoj tvornici za preradu mesa. Plaće su im bile toliko male da su si mogli priuštiti samo jedan obrok dnevno. Ako jedan dan ne bi radili, ne bi dobili ni plaću. Usprkos tome za vrijeme našeg posjeta uzeli bi dva slobodna dana kako bi podupirali skupštinske aktivnosti. Oslanjali su se na Jehovu. Nikada nećemo zaboraviti primjer koji su nam ta skromna braća dala svojom požrtvovnom službom i svime što su činila za Božje Kraljevstvo. Ono što smo naučili živeći među njima ne bismo mogli naučiti ni u jednoj školi. Kad se sjetim te braće, dođu mi suze na oči od sreće.

Godine 1976. vratili smo se u Sjedinjene Države kako bismo se brinuli za moju bolesnu majku. Teška smo srca napustili Brazil, no bilo nam je drago što smo vidjeli izvanredan napredak djela u toj zemlji. Svaki put kad primimo pismo iz Brazila sjetimo se mnogih lijepih trenutaka iz tog perioda našeg života.

Ponovni susreti s dragim osobama

Dok smo se brinuli za moju majku, služili smo kao pioniri i zarađivali za život radeći kao čistači. Godine 1980. moja je majka umrla. Ostala je vjerna Jehovi sve do smrti. Nakon toga bio sam pozvan da u Sjedinjenim Državama služim kao pokrajinski nadglednik. Godine 1990. moja žena i ja posjetili smo jednu skupštinu u Connecticutu i ondje smo sreli nekoga meni vrlo dragog. Jedan od starješina u toj skupštini bio je Ben — onaj Ben koji mi je pedesetak godina ranije pomogao da počnem služiti Jehovi. Možete li zamisliti koliko smo bili radosni kad smo se vidjeli i zagrlili?

Od 1996. Evelyn i ja živimo u gradu Elizabeth, u državi New Jersey. Služimo kao specijalni pioniri u skupštini koja djeluje na portugalskom jeziku, no zbog poodmakle dobi i slabog zdravlja nije nam određen broj sati koje moramo provesti u službi. Premda imam zdravstvenih problema, uz pomoć svoje drage supruge idem u službu koliko god mogu. Evelyn pomaže i jednoj našoj staroj, onemoćaloj susjedi. Tko je ta susjeda? Bertha — ona sestra koja je prije više od 70 godina pomogla mojoj majci da postane Jehovin sluga! Drago nam je što imamo priliku pokazati koliko smo joj zahvalni za to što je uložila mnogo truda kako bi pomogla mojoj obitelji da upozna istinu.

Sretan sam što sam u mladosti bio na kongresima koji su me potaknuli da čvrsto odlučim služiti Jehovi, da pojednostavim svoj život i budem još revniji u službi. Doista mogu reći da su ti kongresi odredili moj životni put.

[Slika na stranici 23]

Evelynina majka (lijevo) i moja majka

[Slika na stranici 23]

Moj prijatelj Ben

[Slika na stranici 24]

U Brazilu

[Slika na stranici 25]

Evelyn i ja danas