U TROADI, lučkom gradu u Maloj Aziji, apostol Pavao dobio je viziju. Neki ga je Makedonac molio: “Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam!” Pavao i njegovi suputnici odmah su ‘zaključili da ih je Bog pozvao da objave dobru vijest’ Makedoncima. Kakvi su bili rezultati njihovog propovijedanja? U Filipima, najistaknutijem gradu Makedonije, Lidija i njezini ukućani postali su kršćani. I drugi ljudi u toj rimskoj provinciji prihvatili su dobru vijest (Djela 16:9-15).

Sličnu revnost pokazuju i Jehovini svjedoci u današnje vrijeme. Mnogi su se dobrovoljno i na vlastiti trošak preselili u područje gdje je potrebno više objavitelja. Jedna od njih je Lisa. Ona je željela više vremena posvetiti službi propovijedanja, pa se preselila iz Kanade u Keniju. Trevor i Emily, koji su također iz Kanade, otišli su u Malavi kako bi proširili svoju službu. Paul i Maggie su iz Engleske. Smatrali su da im se nakon odlaska u mirovinu pružila odlična prilika da više služe Jehovi, pa su se preselili u istočnu Afriku. Jesi li i ti spreman odreći se nekih udobnosti i razmisliti o preseljenju na područje gdje je potrebno više objavitelja? Ako jesi, razmotri neka biblijska načela i korisne savjete koji ti mogu pomoći da doneseš dobru odluku.

Najprije trebaš razmisliti o tome zašto se želiš preseliti. Prema Isusovim riječima, najveća zapovijed glasi: “Ljubi Jehovu, Boga  svojega, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim!” Dakle na službu u nekoj stranoj zemlji trebala bi nas poticati ljubav prema Bogu i želja da izvršimo zadatak činjenja učenika. Isus je u nastavku rekao: “Druga [zapovijed], slična toj, jest ova: ‘Ljubi bližnjega svojeg kao samoga sebe!’” Osoba koja voli svog bližnjeg ima iskrenu želju da mu pomogne (Mat. 22:36-39; 28:19, 20). Zato oni koji odu služiti u stranu zemlju trebaju biti marljivi i samopožrtvovni. Oni ne odlaze onamo na godišnji odmor ili da bi se zabavili. Poticaj za takvu službu treba biti ljubav. Remco i Suzanne, bračni par iz Nizozemske, sada služe u Namibiji. U vezi s tim su rekli: “Ljubav je ono što nas motivira da ostanemo ovdje.”

Willie služi kao pokrajinski nadglednik u Namibiji. On kaže: “Oni koji su ostali služiti u stranoj zemlji nisu onamo došli očekujući da će se tamošnja braća brinuti za njih. Došli su kako bi zajedno s tom braćom služili i pomagali im u službi propovijedanja.”

Nakon što razmisliš o svojim poticajima, upitaj se: “Imam li neke kvalitete koje bih mogao iskoristiti u službi na stranom području? Jesam li djelotvoran propovjednik? Koje jezike govorim? Jesam li spreman naučiti još neki strani jezik?” O svemu tome ozbiljno porazgovaraj sa svojom obitelji. Posavjetuj se sa starješinama u svojoj skupštini. I naravno, moli se Jehovi u vezi s tim. Takvo iskreno samoispitivanje pomoći će ti da uvidiš ispunjavaš li potrebne preduvjete  za taj zadatak i želiš li doista služiti u stranoj zemlji. (Vidi okvir  “Razmisli o sebi”.)

Pavao je u viziji bio pozvan u Makedoniju. Danas Jehova svoj narod ne usmjerava na nadnaravan način. Ipak, putem ovog časopisa i drugih publikacija dobivamo informacije o tome gdje je potrebno više propovjednika. Zato najprije napravi popis takvih područja. Ako nisi spreman učiti novi jezik ili se trajno preseliti u stranu zemlju, razmisli o služenju u zemlji gdje se govori jezik koji već znaš. Potom se raspitaj je li za preseljenje potrebna viza, kako ćeš onamo putovati, je li ondje sigurno živjeti, koliki su životni troškovi i kakva je klima. Možda će ti koristiti da porazgovaraš s onima koji već služe u nekoj stranoj zemlji. Moli se kako bi na temelju onog što saznaš donio dobru odluku. Sjeti se da je Pavlu i njegovim suradnicima “sveti duh zabranio da propovijedaju riječ u Aziji”. Iako su pokušali otići u Bitiniju, “duh Isusov nije im dopustio”. Slično tome možda će biti potrebno neko vrijeme da ustanoviš gdje ćeš biti od najveće koristi (Djela 16:6-10).

Nakon što poduzmeš sve navedene korake, vjerojatno ćeš moći utvrditi koje ti mogućnosti stoje na raspolaganju. Ako odlučiš služiti u stranoj zemlji, piši podružnicama Jehovinih svjedoka u zemljama u koje bi se eventualno mogao preseliti. Navedi svoja dosadašnja teokratska zaduženja te pitanja koja imaš u vezi s troškovima života u toj zemlji, smještajem, zdravstvenom zaštitom, mogućnostima zapošljavanja i slično. Potom predaj pismo Skupštinskom odboru. Odbor će tvoj upit i svoje pismo preporuke poslati izravno podružnicama koje si naveo. Informacije koje dobiješ od podružnica vjerojatno će ti pomoći da ustanoviš gdje ćeš biti najkorisniji.

Willie, kojeg smo ranije citirali, zapazio je: “Oni koji su ustrajali u toj službi obično su najprije došli razgledati zemlju u koju su se planirali preseliti te su procijenili u kojem bi se mjestu mogli ugodno osjećati. Jedan bračni par shvatio je da bi im bilo teško živjeti u nekom zabačenom selu. Zato su odlučili preseliti se u gradić u kojem su potrebni objavitelji i u kojem bi mogli imati zadovoljavajuć životni standard.”

Preseliti se u potpuno novo okruženje sigurno nije lako. “Ponekad me svlada osjećaj usamljenosti”, kaže Lisa, koju smo ranije spomenuli. Bliska suradnja sa skupštinom u mjestu koje je njen novi dom pomaže joj da se nosi s tim osjećajima. Lisa je sebi postavila cilj da nauči imena svih članova skupštine. Zato je dolazila ranije na sastanke i ostajala  duže nakon programa kako bi mogla razgovarati s braćom i sestrama. Surađivala je s njima u službi propovijedanja, pozivala ih u svoj dom i sklopila nova prijateljstva. Ona kaže: “Ne žalim truda koji sam uložila. Jehova me zaista blagoslovio.”

Nakon što su im djeca odrasla, Paul i Maggie preselili su se iz kuće u kojoj su živjeli 30 godina. Paul kaže: “Bilo je neočekivano lako riješiti se materijalnih stvari. No ostaviti obitelj bilo je jako teško, puno teže nego što smo očekivali. U avionu smo gorko plakali. Vrlo smo lako mogli u tom trenutku pomisliti: ‘Ne, mi to jednostavno ne možemo učiniti.’ No oslonili smo se na Jehovu. Novi prijatelji dali su nam dodatnu snagu da ustrajemo.”

Greg i Crystal odlučili su preseliti se iz Kanade u Namibiju jer je u toj zemlji službeni jezik engleski, koji i oni govore. No kasnije su shvatili da bi bilo jako korisno naučiti neki domorodački jezik. Oni kažu: “Ponekad smo bili obeshrabreni. Tek kad smo svladali domorodački jezik, shvatili smo način života i kulturu ljudi na tom području. Druženje s tamošnjom braćom pomoglo nam je da se prilagodimo novoj sredini.”

Takav ponizan stav i spremnost na suradnju mogu pozitivno utjecati i na braću u skupštini. Naprimjer Jenny je odrasla u Irskoj i rado se sjeća nekih obitelji koje su se onamo preselile. Ona kaže: “Oni su nama pružili gostoprimstvo. Došli su služiti i nisu očekivali da netko služi njima. Bili su toliko revni i sretni da sam i ja poželjela služiti na području gdje je potrebno više objavitelja.” Jenny i njen suprug sada služe kao misionari u Gambiji.

Odlazak u Makedoniju Pavla je sigurno duhovno obogatio. Oko deset godina kasnije napisao je braći u Filipima: “Kad god vas se sjetim, zahvaljujem Bogu svojemu” (Filip. 1:3).

Slično razmišljaju Trevor i Emily, koji su služili u Malaviju prije nego što su pozvani u biblijsku školu Gilead. Oni kažu: “Ponekad smo se pitali jesmo li donijeli dobru odluku. Ipak, bili smo sretni. Još smo se više zbližili i vidjeli smo da nas Jehova blagoslivlja.” Greg i Crystal, koje smo ranije spomenuli, kažu: “Ništa drugo ne bismo radije radili.”

Naravno, ne mogu svi služiti u stranoj zemlji. Nekima više odgovara preseljenje u drugi dio njihove zemlje gdje je potrebno više objavitelja. Drugi si pak mogu postaviti cilj da služe u nekoj skupštini blizu svog doma. Najvažnije je da učinimo sve što možemo kako bismo služili Jehovi (Kol. 3:23). Tada ćemo se i sami uvjeriti u istinitost nadahnutih riječi: “Blagoslov Jehovin obogaćuje i nikakvu bol Bog pritom ne zadaje” (Izr. 10:22).