PLINIJE MLAĐI, upravitelj Bitinije, rimskom je caru Trajanu napisao: “S onima koji mi bijahu dovedeni kao kršćani postupao sam ovako: pitao sam ih jesu li kršćani. One koji su priznali, pitao sam po drugi i treći put zaprijetivši im smrtnom kaznom; one što su ustrajali dao sam pogubiti.” Neki su se pak odrekli kršćanstva tako što su prokleli Krista te iskazali štovanje kipovima cara i bogova koje je Plinije donio na sud. O njima je napisao: “Držah da ih se treba osloboditi” (Romano Penna: Povijesno-kulturno okruženje kršćanskih početaka).

Prvi kršćani bili su progonjeni zato što nisu htjeli iskazati štovanje caru i kipovima brojnih bogova. Kakav je bio odnos prema drugim religijama u Rimskom Carstvu? Koje se bogove štovalo i kako su Rimljani gledali na njih? Zašto su im kršćani, koji nisu htjeli prinositi žrtve njihovim bogovima, bili trn u oku? Odgovori na ta pitanja pomoći će nam da znamo kako postupati kada naša vjernost Jehovi na sličan način dođe na kušnju.

U Rimskom Carstvu živjeli su brojni narodi različitih kultura i jezika, pa ne čudi da se štovalo jako mnogo božanstava. Židovstvo je Rimljanima moglo djelovati čudno, no ono je ipak bilo religio licita, odnosno priznata religija koju je štitio zakon. U jeruzalemskom su se hramu za cara i rimski narod dvaput dnevno žrtvovala dva janjeta i vol. Rimljanima nije bilo važno prinosi li se ta žrtva jednom bogu ili mnogim bogovima. No zahtijevali su da se prinosi jer su tim činom Židovi dokazivali svoju odanost Rimu.

U Rimskom Carstvu bilo je najrazličitijih poganskih kultova. Grčka mitologija postala je općeprihvaćena, a i gatanje je bilo vrlo rašireno. Mistične religije s Istoka obećavale su svojim poklonicima besmrtnost, izravne objave iz duhovnog svijeta te kontaktiranje s bogovima putem mističnih obreda. Te su se religije raširile po cijelom Carstvu. U prvih nekoliko stoljeća nove ere bili su vrlo rašireni kult egipatskih božanstava Serapisa i Izide, sirijske božice Atargatide, koja je prikazivana kao morska sirena, i Mitre, perzijskog boga Sunca.

 Djela apostolska jasno pokazuju da su prvi kršćani živjeli u svijetu koji je bio prožet poganstvom. Naprimjer rimski prokonzul na Cipru bio je u društvu jednog vračara koji je bio Židov (Djela 13:6, 7). Stanovnici Listre pomislili su za Pavla i Barnabu da su grčki bogovi Hermes i Zeus (Djela 14:11-13). U Filipima je apostol Pavao sreo jednu sluškinju koja se bavila gatanjem (Djela 16:16-18). U Ateni, gradu punom idola, zapazio je da su njeni stanovnici “nekako pobožniji od drugih”. Ondje je također vidio žrtvenik s natpisom “Bogu nepoznatome” (Djela 17:22, 23). Stanovnici Efeza štovali su božicu Artemidu (Djela 19:1, 23, 24, 34). Na Malti su ljudi mislili da je Pavao bog zato što mu se nakon ugriza zmije ništa nije dogodilo (Djela 28:3-6). Budući da su živjeli u takvom okruženju, kršćani su trebali biti oprezni da poganski utjecaji ne bi iskvarili njihovu religiju.

Kako se njihovo carstvo širilo, tako su Rimljani prihvaćali nova božanstva, smatrajući da su to isti bogovi koje i oni štuju, samo u drugom obličju. Kad bi pokorili neki narod, ne bi nastojali iskorijeniti njegovu religiju, nego bi je prihvatili i usvojili. Tako je rimska religija postala šarolika kao i njeno multikulturalno društvo. Ljudi su mogli birati koje će bogove štovati.

Vrhovni rimski bog bio je Jupiter, koji je nosio titulu Optimus Maximus, odnosno Najbolji i Najveći. On je bio bog vjetra, kiše, munja i gromova. Junona, Jupiterova sestra i žena, bila je božica Mjeseca i zaštitnica žena. Jupiterova kći Minerva bila je božica obrta, umjetnosti i rata.

Rimskih je bogova bilo beskrajno mnogo. Lari i penati bili su kućni bogovi. Vesta je bila božica ognjišta. Jan, koji je prikazivan s dva lica, bio je bog svakoga početka. Svako je zanimanje imalo svog zaštitnika. Rimljani su štovali čak i apstraktne pojmove. Paks je bila božica mira, Salus božica zdravlja, Pudicicija skromnosti i čestitosti, Fides vjernosti, Virtus hrabrosti, a Volupta užitka. Vjerovalo se da bogovi upravljaju  svim zbivanjima u društvu i životu pojedinaca. Stoga je obrednim molitvama, žrtvama i svetkovinama trebalo udobrovoljiti odgovarajućeg boga da bi se dobio blagoslov u određenom poslu ili pothvatu.

Da bi saznali volju bogova, Rimljani su između ostalog tražili znamenje. To su često činili tako što su promatrali iznutrice žrtvovanih životinja. Smatralo se da stanje i izgled tih organa pokazuju hoće li određeni pothvat imati blagoslov bogova.

Krajem drugog stoljeća prije nove ere Rimljani su svoja glavna božanstva poistovjetili s grčkim bogovima — Jupiter je izjednačen sa Zeusom, Junona s Herom i tako redom. Od Grka su osim bogova usvojili i mitologiju. No mitovi nisu bogove prikazivali u lijepom svjetlu, već su im pripisivali ljudske mane i ograničenja. Primjerice oni Zeusa opisuju kao silovatelja i pedofila koji je spolno općio sa smrtnicima i besmrtnicima. Besramni postupci bogova — kojima se često oduševljeno pljeskalo u kazalištima — njihovim su štovateljima bili izgovor da se odaju najnižim strastima.

Obrazovani ljudi uglavnom nisu te legende shvaćali doslovno. Neki su ih smatrali alegorijama. Skepticizam ondašnjeg vremena očituje se i u glasovitom pitanju Poncija Pilata: “Što je istina?” (Ivan 18:38). Za te se riječi kaže da odražavaju stav mnogih obrazovanih ljudi tog doba koji su smatrali da je apsolutna istina nedokučiva.

Careve se počelo štovati za vladavine Augusta (27. pr. n. e. – 14. n. e.). Mnogi stanovnici Carstva, naročito oni u grčkim provincijama na istoku, bili su iskreno zahvalni Augustu što im je nakon dugog razdoblja ratovanja donio mir i blagostanje. Ljudi su željeli vidljivog zaštitnika pod čijom bi vlašću osjećali trajnu sigurnost. Željeli su uređenje koje bi nadilazilo vjerske različitosti i poticalo domoljublje. Trebao im je “spasitelj” koji bi ujedinio čitav svijet. Zbog toga se cara počelo štovati kao boga.

August za života nije dao da ga se zove bogom, no zahtijevao je da se štuje Dea Roma, božica koja je bila personifikacija samog Rima. Nadalje August je nakon smrti proglašen bogom. Tako se stvorio kult u čijem su središtu bili Rim i car, pa vjerske i nacionalne podjele nisu toliko dolazile do izražaja. Taj novi kult brzo se širio svim provincijama i postao način da se državi iskaže odanost i štovanje.

Domicijan (81-96. n. e.) bio je prvi rimski vladar koji je zahtijevao da ga se štuje kao boga. Rimljani su dotad već razlikovali kršćanstvo od židovstva te su se protivili kršćanima, smatrajući ih pripadnicima novog kulta. Vjerojatno je upravo tijekom Domicijanove vladavine apostol Ivan bio prognan na otok Patmos zato što je “svjedočio za Isusa” (Otkr. 1:9).

Ivan je u vrijeme svog izgnanstva napisao Otkrivenje. U njemu spominje kršćanina Antipu, koji je bio ubijen u Pergamu, važnom središtu štovanja cara (Otkr. 2:12, 13). Ne može se sa sigurnošću reći je li rimska vlast već u to vrijeme počela tražiti da kršćani sudjeluju u obredima državne religije. Međutim pouzdano znamo da je 112. godine Plinije zahtijevao od kršćana  u Bitiniji da sudjeluju u takvim obredima, što se vidi iz njegovog pisma caru Trajanu koje je djelomično citirano u uvodu.

Trajan je pohvalio način na koji je Plinije rješavao sudske slučajeve protiv kršćana te je naredio da se pogube oni koji ne žele iskazati štovanje rimskim bogovima. Međutim ujedno mu je napisao: “Tko zaniječe da je kršćanin i to djelom potvrdi, tj. žrtvujući našim bogovima, makar sumnjiv glede prošlosti, neka zbog svog pokajanja dobije oprost.”

Rimljanima je bila nezamisliva religija u kojoj se smije štovati samo jednog boga. Rimski bogovi nisu zahtijevali da se štovanje iskazuje isključivo njima, pa zašto bi to onda tražio kršćanski Bog? Rimljani su smatrali da osoba koja štuje njihove bogove samo pokazuje da priznaje postojeće državno uređenje. Stoga se one koji ih nisu htjeli štovati smatralo veleizdajnicima. No većinu se kršćana ni na koji način nije moglo prisiliti na štovanje rimskih bogova, u što se uvjerio i sam Plinije. Prvi su kršćani smatrali da bi time bili nevjerni Jehovi i mnogi od njih radije su umrli nego se upustili u idolopoklonstvo i štovali cara.

Zašto bi nas ova tema trebala zanimati? U nekim se zemljama od građana traži da iskazuju štovanje nacionalnim simbolima. Budući da smo kršćani, mi poštujemo državne vlasti (Rim. 13:1). Međutim ne sudjelujemo u ceremonijama u kojima se koriste nacionalni simboli zato što Jehova Bog zahtijeva da se odanost iskazuje isključivo njemu i zato što smo poslušni njegovoj Riječi, koja kaže: “Bježite od idolopoklonstva!” te “Čuvajte se idola!” (1. Kor. 10:14; 1. Ivan. 5:21; Nah. 1:2). Osim toga Isus je rekao: “Jehovu, Boga svojega, obožavaj i jedino njemu služi!” (Luka 4:8). Stoga nastavimo i dalje biti odani Bogu kojeg obožavamo!