Dok je Isus bio za stolom u kući farizeja Šimuna, jedna se žena “smjestila straga kod nogu njegovih”. Počela mu je kvasiti noge suzama i brisati ih kosom. Zatim mu je poljubila noge i namazala ih mirisnim uljem. Lukino evanđelje kaže da je ta žena “u gradu bila poznata kao grešnica”. Naravno, svaki je nesavršen čovjek grešnik, ali taj se izraz u Bibliji obično koristi za osobe čiji su grijesi općepoznati, koje su zbog njih na lošem glasu. Žena je vjerojatno bila bludnica. Iako je bila velika grešnica, Isus joj je rekao: “Oprošteni su ti grijesi” (Luka 7:36-38, 48). Što je time mislio? Kako su njezini grijesi mogli biti oprošteni kad u to vrijeme otkupna žrtva još nije bila prinesena?

Nakon što je žena oprala i namazala Isusu noge, a prije nego što je rekao da joj prašta grijehe, on je pomoću usporedbe svom domaćinu Šimunu objasnio jednu važnu istinu. Grijeh je usporedio s dugom koji je toliko velik da ga se ne može vratiti i Šimunu rekao: “Dva su čovjeka bila dužnici nekom zajmodavcu. Jedan mu je dugovao pet stotina denara, a drugi pedeset. Kako nisu mogli vratiti dug, spremno je oprostio obojici. Koji će ga dakle od njih više ljubiti?” Šimun je odgovorio: “Vjerojatno onaj kojem je oprostio više.” Isus je nato rekao: “Ispravno si prosudio” (Luka 7:41-43). Svi mi Bogu dugujemo poslušnost. Kad ga ne poslušamo i zgriješimo, ne dajemo mu ono što smo mu dužni dati. Tako se naš dug nagomilava. No Jehova je poput zajmodavca koji je spreman oprostiti naše dugove. Zato je Isus potaknuo svoje sljedbenike da se Bogu mole: “Oprosti nam dugove naše, kao što i mi opraštamo dužnicima svojim!” (Mat. 6:12). Iz Luke 11:4 vidljivo je da su ti dugovi zapravo grijesi.

Što su ljudi u prošlosti morali činiti da bi im Bog oprostio grijehe? Prema Božjoj savršenoj pravdi, kazna za grijeh je smrt. Stoga je Adam svoj grijeh platio životom. Pod Zakonom koji je Bog dao izraelskom narodu grešnik se za svoje grijehe mogao iskupiti tako da Jehovi prinese životinjsku žrtvu. Apostol Pavao je rekao: “Po Zakonu se gotovo sve čisti krvlju i bez prolijevanja krvi nema oproštenja” (Hebr. 9:22). Židovi su vjerovali da jedino tako od Boga mogu dobiti oproštenje grijeha. Zato nije neobično što su zamjerili Isusu kad su čuli što je rekao ženi koju su smatrali grešnicom. Oni koji su bili s njim za stolom pomislili su u sebi: “Tko je ovaj da i grijehe oprašta?” (Luka 7:49). Na temelju čega su prijestupi te grešnice mogli biti oprošteni?

Prvo proročanstvo, dano nakon što se prvi ljudski par pobunio, otkrilo je da Jehova namjerava podignuti “potomstvo” kojemu će Sotona i njegovo “potomstvo” raniti petu (1. Mojs. 3:15). To je “potomstvo” bilo ranjeno kad su Božji neprijatelji ubili Isusa (Gal. 3:13, 16). Kristova prolivena krv služi kao otkupna žrtva koja ljude oslobađa grijeha i smrti. Budući da Jehovu ništa ne može spriječiti da učini ono što namjerava, otkupnina je u njegovim očima praktički već bila plaćena čim je izgovoreno proročanstvo zapisano u 1. Mojsijevoj 3:15. Otada je Bog onima koji su vjerovali njegovim obećanjima mogao opraštati grijehe.

U pretkršćansko doba Jehova je neke ljude smatrao pravednima. Među njima su bili  Henok, Noa, Abraham, Rahaba i Job. Oni su vjerovali Božjim obećanjima i nadali se njihovom ispunjenju. Učenik Jakov o Abrahamu je napisao: “Povjerovao je Jehovi, a on ga je zbog toga smatrao pravednim.” A o Rahabi je rekao: “Nije li i bludnica Rahaba isto tako zbog djela bila proglašena pravednom?” (Jak. 2:21-25).

David, kralj starog Izraela, počinio je nekoliko teških grijeha. Međutim imao je čvrstu vjeru u pravog Boga i svaki se put iskreno pokajao za ono što je učinio. Osim toga u Bibliji stoji: “[Isusa] je Bog postavio kao žrtvu kojom je pomirio sa sobom one koji vjeruju u Kristovu krv. Učinio je to kako bi pokazao svoju pravednost, jer je u svojoj uzdržljivosti opraštao grijehe počinjene u prošlosti. Htio je, naime, pokazati svoju pravednost u sadašnje vrijeme — da bude pravedan i onda kad proglašava pravednim onoga tko vjeruje u Isusa” (Rim. 3:25, 26). Istina, prošlo je još dosta vremena dok Isus nije dao tu žrtvu. No Jehova je na temelju nje mogao oprostiti grijehe Davidu, a da pritom ne prekrši svoja pravedna načela.

Žena koja je uljem namazala Isusove noge očito je bila u sličnoj situaciji. Živjela je nemoralno, ali pokajala se za svoje grijehe. Shvatila je da joj treba oprost i svojim je postupcima pokazala da uistinu cijeni osobu preko koje je Jehova omogućio iskupljenje grijeha. Iako Isus još nije bio prinio svoju žrtvu, bilo je sasvim sigurno da će to učiniti. Stoga su pojedinci poput te žene već mogli imati koristi od njegove žrtve. Zato je Isus ženi rekao: “Oprošteni su ti grijesi.”

Izvještaj koji smo upravo razmotrili pokazuje da Isus nije izbjegavao grešnike. Bio je dobar prema njima i pomagao im je. Povrh toga Jehova je spreman oprostiti grijehe onima koji se kaju za njih. To je za nas nesavršene ljude uistinu divno i ohrabrujuće jamstvo.