NIJE uvijek lako biti točan, odnosno doći nekamo na vrijeme. Možda moramo daleko putovati, probijati se kroz prometnu gužvu ili izaći na kraj s brojnim obavezama. No važno je biti točan. Naprimjer radnika koji na vrijeme dolazi na posao općenito se smatra pouzdanim i marljivim. S druge strane onaj tko kasni može otežavati posao drugim radnicima te loše utjecati na kvalitetu proizvoda ili usluga poduzeća u kojem radi. Učenik koji je sklon kašnjenju možda zbog toga izostaje s nastave, a to se može loše odraziti na njegov uspjeh u školi. Onaj tko zakasni na zakazani pregled kod liječnika ili zubara možda neće dobiti odgovarajuću liječničku pomoć.

Međutim u nekim dijelovima svijeta točnosti se ne pridaje velika pažnja. Živimo li u takvoj sredini, kašnjenje nam lako može prijeći u naviku. Ako nam se to dogodilo, važno je da razvijamo želju za time da budemo točni. Budemo li svjesni koliko je točnost važna, to će nam uvelike pomoći da pazimo na vrijeme. Zašto bismo trebali sve činiti na vrijeme? Kako možemo steći tu naviku? Kako će nam koristiti ako pazimo na točnost?

Najvažniji razlog zbog kojeg trebamo sve činiti na vrijeme jest to što se želimo ugledati na Boga kojem služimo (Efež. 5:1). Jehova nam pruža izvrstan primjer. On nikad  ne kasni. Pri izvršavanju svojih nauma strogo se drži svog vremenskog rasporeda. Primjerice kad je odlučio potopom uništiti bezbožni svijet, rekao je Noi: “Napravi sebi arku od smolastog drveta.” Kad je došlo vrijeme da pusti potop na Zemlju, Jehova je rekao Noi da uđe u arku te je dodao: “Za samo sedam dana pustit ću kišu da pada na zemlju četrdeset dana i četrdeset noći, i izbrisat ću s lica zemlje svako biće koje sam načinio.” Potom su se “nakon sedam dana vode potopa sručile na zemlju” — bilo je to točno u ono vrijeme koje je Bog odredio (1. Mojs. 6:14; 7:4, 10). Zamisli što se moglo dogoditi Noi i njegovoj obitelji da nisu na vrijeme ušli u arku. Trebali su paziti na vrijeme, kao što je to činio i Bog kojem su služili.

Otprilike 450 godina nakon potopa Jehova je rekao patrijarhu Abrahamu da će dobiti sina preko kojeg će doći obećani Potomak (1. Mojs. 17:15-17). Bog mu je kazao: ‘Izak će ti se roditi dogodine u ovo doba.’ Je li tako i bilo? Biblija kaže: “Sara je zatrudnjela i rodila Abrahamu sina u starosti njegovoj u vrijeme  za koje mu je Bog i rekao” (1. Mojs. 17:21; 21:2).

U Bibliji nalazimo mnogo primjera koji pokazuju da Bog na vrijeme ispunjava ono što je naumio (Jer. 25:11-13; Dan. 4:20-25; 9:25). Ona nam kaže da čekamo Jehovin predstojeći dan suda. Čak i ako se s ljudskog stanovišta čini da taj dan “oklijeva”, možemo biti sigurni da “neće zakasniti” (Hab. 2:3).

U Izraelu su svi muškarci trebali na vrijeme doći na mjesto predviđeno za proslavu “blagdana Jehovinih” koji su se održavali “u određeno doba godine” (3. Mojs. 23:2, 4). Bog je također odredio vrijeme u koje je trebalo prinositi neke žrtve (2. Mojs. 29:38, 39; 3. Mojs. 23:37, 38). Ne pokazuje li to da Bog želi da se njegovi sluge drže vremenskog rasporeda dok mu vrše svetu službu?

Kad je u 1. stoljeću apostol Pavao pisao Korinćanima o tome kako treba održavati kršćanske sastanke, potaknuo ih je: “Sve neka bude dolično i onako kako je red” (1. Kor. 14:40). Prema tome kršćanski sastanci na kojima se slavilo Boga trebali su počinjati u točno određeno vrijeme. Jehova nije promijenio svoj stav o točnosti (Mal. 3:6). Što stoga mi možemo poduzeti kako bismo na vrijeme dolazili na kršćanske sastanke?

Nekima puno pomaže to što dobro planiraju svoje obaveze (Izr. 21:5, bilješka). Naprimjer ako trebamo nekamo doći u zakazano vrijeme, bi li bilo mudro odvojiti za putovanje tek onoliko vremena koliko nam treba u idealnim okolnostima? Ne bi li bilo razborito krenuti nekoliko minuta ranije tako da ne zakasnimo čak i ako se na putu dogode neki “nepredviđeni događaji”? (Prop. 9:11). “Ako dobro procijeniš koliko ti vremena treba za put, to ti može pomoći da dođeš na vrijeme”, kaže mladić po imenu Josip, koji ima naviku biti točan. *

Neki se možda moraju dogovoriti s kolegama ili poslodavcem da ranije odu s posla kako bi mogli na vrijeme doći na kršćanske sastanke. To je učinio jedan Jehovin svjedok iz Etiopije koji radi u smjenama. Kad je shvatio da bi zbog rasporeda smjena 45 minuta kasnio na sastanke, dogovorio se s jednim kolegom da ovaj dolazi ranije na posao kako bi ga zamijenio u dane kad on ima sastanak. Taj je Jehovin svjedok zauzvrat pristao raditi dodatnu sedmosatnu smjenu umjesto svog kolege.

Ako imamo malu djecu, može nam biti posebno teško na vrijeme dolaziti na sastanke. Obično je majci prepuštena briga za to da spremi djecu za sastanak, no u tome joj mogu i trebaju pomoći i ostali članovi obitelji. Esperanza, koja živi u Meksiku, samohrana je majka. Ima osmero djece u dobi od 5 do 23 godine. Objašnjavajući kako njena obitelj uspijeva na vrijeme dolaziti na sastanke, Esperanza kaže: “Moje starije kćeri pomažu svojoj mlađoj braći i sestrama da se spreme. To mi omogućava da završim kućanske poslove te da se i sama spremim kako bismo mogli krenuti na sastanak u dogovoreno vrijeme.” Ova obitelj dogovorila je vrijeme kad treba krenuti od kuće i svi surađuju kako bi se držali tog plana.

Razmišljanje o blagoslovima koje dobivamo kad na vrijeme dolazimo na kršćanske sastanke može u nama pobuditi još snažniju želju da činimo sve što možemo kako ne bismo kasnili. Sandra, djevojka koja ima naviku dolaziti na vrijeme na sastanke, kaže: “Volim doći ranije jer tada mogu pozdraviti braću i sestre, popričati s njima i bolje ih upoznati.” Kad u dvoranu dođemo dovoljno  rano, možemo se ohrabriti tako da razgovaramo s drugom braćom i sestrama te čujemo kako oni ustrajno i vjerno služe Jehovi. Svojom prisutnošću i izgrađujućim razgovorima i mi možemo pozitivno utjecati na svoju braću i sestre, ‘potičući ih na ljubav i dobra djela’ (Hebr. 10:24, 25).

Pjesma i molitva kojima započinje svaki kršćanski sastanak važan su dio naše svete službe (Psal. 149:1). Naše pjesme hvale Jehovu, podsjećaju nas na osobine koje bismo trebali razvijati i potiču nas da radosno sudjelujemo u službi propovijedanja. A što je s uvodnom molitvom? U drevno doba Jehova je svoj hram nazvao “domom molitve” (Iza. 56:7). I mi danas na sastancima upućujemo molitve Bogu. U uvodnoj molitvi ne tražimo samo Jehovino vodstvo i njegov sveti duh već i pripremamo svoj um i srce kako bismo usvojili pouke iz onoga što će se razmatrati na sastanku. Trebali bismo čvrsto odlučiti da ćemo dolaziti na sastanke prije uvodne pjesme i molitve.

Govoreći o tome zašto ima običaj ranije dolaziti na sastanke, Helena, koja ima 23 godine, kaže: “Smatram da time mogu pokazati koliko volim Jehovu jer od njega dolazi sve što se iznosi na sastanku, pa tako i pjesme i uvodna molitva.” Ne bismo li i mi trebali imati takav stav? Da, trebali bismo. Stoga dajmo sve od sebe kako bismo stekli naviku da pazimo na točnost u svemu što radimo, a naročito u aktivnostima koje su povezane s našom službom pravom Bogu.