POČETKOM 1930-ih moj djed i baka te njihovo osmero djece čuli su snimke nekih govora brata Rutherforda. To ih je uvjerilo da su našli istinu. Moji roditelji Bay i Mildred krstili su se 1935. na kongresu u Washingtonu. Na tom je kongresu bilo objašnjeno na koga se odnosi izraz “veliko mnoštvo” (Otkr. 7:9, 14). Bili su presretni što pripadaju toj grupi ljudi!

Rođen sam 1936, a godinu dana kasnije moji su se roditelji preselili u Mississippi, na područje u kojem nije bilo skupštine. Ondje nas nije posjećivao pokrajinski nadglednik. Moja je obitelj pismenim putem kontaktirala s Betelom te išla na veće skupove Jehovinih svjedoka. Neko vrijeme jedino smo tako dolazili u doticaj s braćom.

Tijekom Drugog svjetskog rata Jehovini svjedoci doživljavali su veliko progonstvo zato što su bili neutralni. Preselili smo se u Mountain Home (Arkansas). Dok smo jednog dana moj otac i ja svjedočili na ulici, jedan mu je čovjek istrgnuo časopise iz ruke i zapalio ih pred nama. Rekao nam je da smo kukavice jer ne idemo u rat. Imao sam tek pet godina i rasplakao sam se. Otac je samo mirno gledao čovjeka i nije rekao ni riječ. Nakon nekog vremena čovjek je otišao.

No nailazili smo i na mnogo dobrih ljudi koji su pozitivno gledali na nas. Kad je jednom naš automobil okružila nasilna svjetina, došao je tamošnji tužitelj i upitao: “Što se to događa?” Jedan mu je čovjek rekao: “Ovi Jehovini svjedoci ne žele braniti svoju zemlju!” Nato je tužitelj skočio na prag našeg automobila i povikao: “Ja sam se  borio u Prvom svjetskom ratu, a borit ću se i u ovom. Pustite ove ljude na miru! Oni nikome ne čine zlo.” Svjetina se u miru razišla. Jako smo cijenili takve osobe koje su s nama postupale ljudski! (Djela 27:3).

Kongres koji se 1941. održao u St. Louisu (Missouri) jako nas je ohrabrio. Neki kažu da je na tom skupu bilo preko 115 000 prisutnih. Krstile su se čak 3 903 osobe! Dobro se sjećam govora brata Rutherforda s naslovom “Djeca Kralja”. U govoru se obraćao nama djeci, a dobili smo i primjerak divne plave knjige Djeca. Taj mi je kongres dao snage da se suočim s onim što se dogodilo sljedeće godine, kad sam krenuo u osnovnu školu. Moje rođakinje i ja nismo pozdravljali zastavu, pa smo bili izbačeni smo iz škole. Svako smo jutro išli kroz šumu do škole kako bismo provjerili da li se ravnatelj predomislio — no uvijek bi nas poslali kući. To je bio naš način da pokažemo odanost Božjem Kraljevstvu.

Kratko nakon toga nešto se promijenilo. Odlukom Vrhovnog suda Sjedinjenih Država više nije bilo obavezno pozdravljati zastavu. Konačno smo mogli ići u školu! Učitelj je bio jako susretljiv i dao nam je dovoljno vremena da nadoknadimo gradivo koje smo propustili. I učenici su se lijepo ponašali prema nama.

Sjećam se i kongresa održanog 1942. u Clevelandu (Ohio), kada je brat Nathan Knorr održao govor “Mir — može li potrajati?” U njemu je analizirao 17. poglavlje Otkrivenja te ukazao na to da će nakon Drugog svjetskog rata uslijediti period mira. Očekivalo se da će doći do daljnjeg porasta, pa je 1943. otvorena škola Gilead. Nisam ni slutio koliko će ta škola kasnije utjecati na moj život. Nakon rata doista je uslijedio mir, a progonstvo se smanjilo. No kad je 1950. počeo Korejski rat, ljudi su se ponovno protivili našem djelovanju, a jedna takva situacija opisana je u uvodu.

Godine 1954. završio sam srednju školu, a mjesec dana kasnije započeo sam pionirsku službu. Najprije sam služio u Kennettu, gradu u kojem nas je 1950. okružila svjetina, a u ožujku 1955. pozvan sam u Betel. Na području moje skupštine bio je i Times Square, u centru New Yorka. Budući da sam dotad živio na selu, to je za mene bila velika promjena. Ipak, u službi propovijedanja uspio sam pobuditi pažnju užurbanih Njujorčana i podijeliti mnogo časopisa. Obično bih otvorio neki zanimljiv članak te upitao: “Jeste li ikada razmišljali o ovom pitanju?”

Jutarnja pouka koju je vodio brat Knorr jedna je od mojih najdražih uspomena iz betelskog života. On je znao na jako zanimljiv način objašnjavati biblijske retke te je uvijek ukazivao na to kako ih možemo primijeniti. S nama neoženjenom braćom razgovarao je kao otac sa sinovima i često nam davao dobre savjete o tome kako se ophoditi sa sestrama.

Godine 1960. odlučio sam se oženiti. Braću sam pismeno obavijestio da bih želio napustiti Betel za 30 dana, no nisam dobio nikakav odgovor. Iako sam bio sramežljiv, nakon tih 30 dana skupio sam hrabrost i nazvao braću da vidim kad bih mogao otići. Javio mi se brat Robert Wallen te rekao da će doći do mog radnog mjesta. Upitao me što mislim o specijalnoj pionirskoj i pokrajinskoj službi, a ja sam mu odgovorio: “Pa ja imam samo 24 godine. Nemam dovoljno iskustva.”

Te me večeri u sobi dočekala velika kuverta. U njoj su bile dvije molbe — jedna za specijalnu pionirsku službu, a druga za pokrajinsku službu. Nisam mogao vjerovati  svojim očima! Dobio sam divnu priliku služiti braći kao pokrajinski nadglednik na jugozapadu Missourija i istoku Kansasa. No prije nego što sam napustio Betel, išao sam na sastanak za putujuće nadglednike. Na kraju sastanka brat Knorr je rekao: “To što ste pokrajinski ili oblasni nadglednici ne znači da znate više nego braća u skupštinama. Neki su daleko iskusniji od vas, ali zbog životnih okolnosti ne mogu biti u putujućoj službi. Od njih možete puno naučiti.”

To je zaista bilo točno! Brat Fred Molohan i njegova žena te njegov brat Charley iz Parsonsa (Kansas) bili su mi pravo ohrabrenje. Istinu su upoznali početkom 20. stoljeća, prije nego što sam se ja rodio. S užitkom sam slušao kad su prepričavali doživljaje iz službe iz tog vremena. Puno sam naučio i od Johna Wristena, srdačnog ostarjelog brata iz Joplina (Missouri), koji je desetljećima služio kao pionir. Ta draga braća jako su poštovala teokratski red. Osjećao sam da me cijene kao pokrajinskog nadglednika iako sam bio puno mlađi od njih.

Godine 1962. vjenčao sam se s veselom crvenokosom pionirkom Cloris Knoche. Nakon toga zajedno smo služili u pokrajinskoj službi. Budući da smo boravili kod braće, dobro smo ih upoznali. Poticali smo mlade da započnu s punovremenom službom. Dvoje tinejdžera iz naše pokrajine — Jay Kosinski i JoAnn Kresyman — trebalo je upravo takvo ohrabrenje. Surađivali smo s njima u službi, pa su mogli vidjeti koliku radost donosi samopožrtvovnost. To ih je potaknulo da postave duhovne ciljeve. JoAnn je postala specijalni pionir, a Jay je služio u Betelu. Kasnije su se vjenčali i sada već oko 30 godina služe u pokrajinskoj službi.

Brat Knorr nas je 1966. upitao bismo li željeli služiti u nekoj stranoj zemlji. “Sretni smo u pokrajinskoj službi”, odgovorili smo mu. “No ako negdje drugdje postoji veća potreba, spremni smo ići onamo.” Tjedan dana kasnije dobili smo poziv za školu Gilead. Bio sam sretan što sam tijekom školovanja mogao ponovno biti u Betelu i družiti se s mnogom braćom koju sam već dugo poznavao, volio i poštovao. Sprijateljili smo se i s misionarima iz našeg razreda. Mnogi od njih još uvijek vjerno služe Jehovi.

Cloris i ja poslani smo u Ekvador. S nama su u tu južnoameričku zemlju otišli i Dennis i Edwina Crist, Ana Rodríguez te Delia Sánchez. Dennis i Edwina služili su u glavnom gradu, Quitu. Mi smo s Anom i Delijom dodijeljeni u Cuencu, po veličini treći grad u Ekvadoru. Naše je područje obuhvaćalo dvije pokrajine te zemlje. Prva skupština u Cuenci sastajala se u našem dnevnom boravku. U početku nas je na sastancima bilo samo šestero. Pitali smo se kako ćemo uspjeti svjedočiti svim ljudima.

U Cuenci je bilo jako puno crkava, a tijekom blagdana grad bi preplavili vjernici  koji su sudjelovali u procesijama. Međutim stanovnici Cuence postavljali su nam mnoga pitanja. Naprimjer kad sam upoznao Marija Pola, poznatog biciklista iz Cuence, iznenadio me pitanjem: “Tko je bludnica o kojoj se govori u Otkrivenju?”

Jedne večeri Mario je došao k nama vidno zabrinut. Neki mu je evangelički pastor dao literaturu u kojoj su se iznosile ozbiljne optužbe protiv Jehovinih svjedoka. Rekao sam Mariju kako bi bilo pošteno dopustiti drugoj strani da kaže nešto u svoju obranu. To mu je zvučalo razumno, pa je sutradan pozvao k sebi pastora i mene. Kad smo se našli, predložio sam da razgovaramo o Trojstvu. Pastor je pročitao Ivana 1:1, a Mario mu je sam objasnio značenje tog retka. Tako je bilo i sa svakim drugim retkom koji smo pročitali. Naravno, pastor nije uspio dokazati da učenje o Trojstvu ima biblijski temelj. To je Marija i njegovu ženu uvjerilo da Jehovini svjedoci govore istinu. S vremenom su i oni počeli revno zastupati biblijska učenja. Broj skupština u Cuenci popeo se na 33, a na velikom području na kojem smo u početku služili sada djeluju 63 skupštine. Divno je vidjeti tako izvanredan porast!

Godine 1970. braća su me zamolila da s Alom Schullom počnem služiti u podružnici u Guayaquilu. Nas smo dvojica organizirali posao i nadgledali rad Betela. U to vrijeme Joe Sekerak dolazio je pomagati u Betel. Njegov je zadatak bio pakirati literaturu za 46 skupština u cijeloj zemlji. Dok sam ja radio u Betelu, Cloris je išla u službu propovijedanja. Uz njenu pomoć istinu je upoznalo 55 osoba, a na pokrajinskim sastancima i kongresima često bi se krstilo tri do pet njenih interesenata.

Naprimjer proučavala je sa ženom po imenu Lucresia, čiji je muž bio protivnik. Unatoč tome ona se s vremenom krstila i počela služiti kao stalni pionir. Svoju je djecu poučavala o Jehovi. Njena su dva sina starješine, a jedan je i specijalni pionir. I kći služi kao pionir. Lucresijina unuka udala se za jednog divnog brata. Njih su dvoje također specijalni pioniri. Lucresijina obitelj pomogla je mnogima da upoznaju istinu.

U Ekvadoru je 1980. bilo oko 5 000 objavitelja. Betelska obitelj se povećala, pa nam je podružnica postala premala. Jedan nam je brat ponudio zemljište od 32 hektara u okolici Guayaquila. Godine 1984. na tom smo zemljištu počeli graditi novu podružnicu i kongresnu dvoranu. Svečano otvorenje tih objekata održano je 1987.

Tijekom godina mnogi su objavitelji i pioniri iz drugih zemalja dolazili u Ekvador jer je velik dio područja bio neobrađen. To bi me uvijek ohrabrilo. U sjećanju mi je naročito ostao Andy Kidd, umirovljeni učitelj iz Kanade. U Ekvador se preselio 1985, a imao je 70 godina. Ondje je vjerno služio do 2008, kada je umro u dobi od 93 godine. Kad sam ga upoznao, bio je jedini starješina u maloj skupštini. Iako je slabo govorio španjolski, držao je javna predavanja te vodio Razmatranje Stražarske kule. Osim toga vodio je Teokratsku školu propovijedanja i većinu točaka u Osposobljavanju za kršćansku službu. U tom području sada postoje dvije velike skupštine s gotovo 200 objavitelja i puno starješina.

Jedan drugi brat, Ernesto Diaz, sa svojom se obitelji iz Sjedinjenih Država doselio u Ekvador. Nakon osam mjeseci rekao je: “Naše troje djece svladalo je jezik te drugima vješto prenose biblijsku istinu. Postigao sam cilj koji mi se u ovom svijetu činio neostvarivim — postao sam stalni pionir te sa svojom obitelji sudjelujem u punovremenoj službi. Ukupno vodimo 25 biblijskih tečajeva. Zajednička služba pomogla nam je da  budemo povezaniji kao obitelj. Što je najvažnije, Jehovi sam bliži nego ikad prije.” Jako cijenimo tu dragu braću i sestre!

Godine 1994. proširili smo podružnicu i tako dobili dvostruko veći prostor. Budući da je 2005. bilo više od 50 000 objavitelja, morali smo proširiti kongresnu dvoranu, izgraditi novu stambenu zgradu u sklopu Betela i povećati broj ureda za prevoditelje. Svečano otvorenje tih novih objekata održano je 31. listopada 2009.

Kad sam 1942. bio izbačen iz škole, u Sjedinjenim Državama bilo je oko 60 000 Jehovinih svjedoka. Danas ih ima preko milijun. Kad smo 1966. došli u Ekvador, ondje je bilo oko 1 400 objavitelja. Sada ih je više od 68 000. Braća vode 120 000 biblijskih tečajeva, a na obilježavanju Kristove smrti 2009. bilo je više od 232 000 prisutnih. To pokazuje da će sigurno još mnogi stanovnici Ekvadora upoznati istinu. Jehova doista blagoslivlja svoj narod više nego što možemo zamisliti! Sretan sam što sam bio svjedok izvanrednog porasta! *