“ŽENA koju si mi dao da bude uz mene, ona mi je dala plod s drveta, pa sam jeo”, rekao je Adam. “Zmija me prevarila, pa sam jela”, kazala je Eva. Te riječi koje su naši praroditelji uputili Bogu bile su prvo očitovanje sklonosti koja je kod ljudi još dan-danas itekako vidljiva — sklonosti da pronalaze opravdanje za svoje postupke (1. Moj. 3:12, 13).

Osudivši Adama i Evu zbog toga što su svojevoljno bili neposlušni, Jehova je jasno dao do znanja da ne prihvaća njihove isprike (1. Mojsijeva 3:16-19). Trebamo li iz toga zaključiti da Jehova ne prihvaća nikakva opravdanja ili Biblija ipak pokazuje da on neka smatra valjanima? Ako Bog neka opravdanja prihvaća, kako možemo prepoznati razliku između onih koja su mu prihvatljiva i onih koja to nisu? Da bismo dobili odgovor na to pitanje, navedimo najprije definiciju opravdanja.

Opravdanje je ono što se navodi kao razlog zašto je netko nešto učinio, nije učinio ili pak neće učiniti. Opravdanje može biti valjano objašnjenje za neki propust i iskrena isprika koja pruža temelj za pokazivanje uviđavnosti ili opraštanje. Ipak, kao što je bilo i u slučaju Adama i Eve, opravdanje može biti i samo izlika, lažni razlog kojim se pokušava prikriti pravi. Budući da su opravdanja često upravo takva, ljudi u njih nerijetko sumnjaju.

Kad opravdavamo svoje postupke — naročito one koji su povezani s našom službom Bogu — moramo biti oprezni kako “ne bismo sami sebe zavaravali” (Jak. 1:22). Razmotrimo stoga neke biblijske primjere i načela koji će nam pomoći da “ispitujemo što je ugodno Gospodinu” (Efež. 5:10).

U Božjoj Riječi možemo naći konkretne zapovijedi koje mi kao njegovi sluge trebamo izvršavati. Naprimjer zapovijed koju je Isus dao svojim učenicima da “idu i načine učenike od ljudi iz svih naroda” još uvijek vrijedi za sve njegove prave sljedbenike (Mat. 28:19, 20). Ustvari, izvršavanje te zapovijedi toliko je važno da je apostol Pavao rekao: “Teško meni ako ne objavljujem dobru vijest!” (1. Kor. 9:16).

Međutim neki koji s nama već duže vrijeme proučavaju Bibliju još uvijek se ustručavaju propovijedati dobru vijest o Božjem Kraljevstvu (Mat. 24:14). Neki drugi koji su nekad propovijedali s vremenom su to prestali činiti. Čime takvi pojedinci ponekad opravdavaju to što ne propovijedaju? Kako je Jehova reagirao kad su neki ljudi u prošlosti oklijevali poslušati njegove izričite zapovijedi?

“To je preteško za mene.” Nekima, naročito onima koji su po prirodi plašljivi, moglo bi se činiti da je propovijedanje naprosto preteško za njih. No pogledajmo što možemo naučiti iz Joninog primjera. On je dobio zadatak koji mu se činio izuzetno teškim — Jehova mu je rekao da Ninivljanima objavi da im prijeti propast. Nije teško razumjeti zašto se Jona jako preplašio tog zadatka.  Niniva je bila prijestolnica Asirije, a Asirci su bili poznati po svojoj izrazitoj okrutnosti. Jona se možda pitao: “Što me čeka među tim ljudima? Što će mi oni učiniti?” Ubrzo nakon što je dobio taj zadatak Jona je pobjegao. Ipak, Jehova nije prihvatio Jonine izlike. Umjesto toga ponovno ga je poslao da propovijeda Ninivljanima. Ovaj put Jona je hrabro ispunio svoj zadatak i Jehova je to blagoslovio (Jona 1:1-3; 3:3, 4, 10).

Ako misliš kako je zadatak da propovijedaš dobru vijest pretežak za tebe, sjeti se da je “Bogu sve moguće” (Mar. 10:27). Možeš biti siguran da će ti Jehova dati potrebnu snagu budeš li ga ustrajno molio za pomoć i da će te blagosloviti ako skupiš hrabrosti kako bi izvršio svoju službu (Luka 11:9-13).

“Nemam želju to činiti.” Što možeš učiniti ako u srcu ne osjećaš želju da izvršavaš svoju kršćansku službu? Uvijek imaj na umu da Jehova može djelovati na tvoju nutrinu i utjecati na tvoje želje. Apostol Pavao je rekao: “Bog, zato što to želi, djeluje u vama da biste i htjeli i postupali” (Filip. 2:13). Stoga možeš zamoliti Jehovu da potakne u tebi želju da vršiš njegovu volju. Upravo to činio je i kralj David. On je usrdno molio Jehovu: “Uputi me da hodim u istini tvojoj” (Psal. 25:4, 5). I ti se možeš usrdno moliti Jehovi da dobiješ želju činiti ono što je njemu ugodno.

Istina, kad smo umorni ili obeshrabreni, možda se ponekad moramo prisiliti da odemo na sastanak u dvoranu ili u službu propovijedanja. Bismo li zbog toga trebali zaključiti da zapravo ne ljubimo iskreno Jehovu? Nipošto. Vjerni Božji sluge u prošlosti također su se morali snažno naprezati da bi činili njegovu volju. Naprimjer Pavao je rekao da on, slikovito govoreći, “tuče svoje tijelo” kako bi mogao izvršavati Božje zapovijedi (1. Kor. 9:26, 27). Stoga, čak i kad se moramo prisiliti da idemo u službu propovijedanja, možemo biti sigurni da će nas Jehova blagosloviti. Zašto? Zato što se trudimo vršiti njegovu volju iz ispravnog motiva — iz ljubavi prema Jehovi. Na taj način pružamo Sotoni odgovor na njegovu tvrdnju da će se Jehovini sluge odreći svog Boga kad se nađu u kušnji (Job 2:4).

“Previše sam zaposlen.” Ako ne ideš u službu propovijedanja jer smatraš da si previše zaposlen, jako je važno da preispitaš prioritete u svom životu. Isus je rekao: “Tražite najprije kraljevstvo” (Mat. 6:33). Da bi se mogao držati tog načela, možda ćeš morati pojednostaviti svoj život ili dio vremena koje trošiš na zabavu iskoristiti za službu propovijedanja. Naravno, zabava i drugi osobni interesi imaju svoje mjesto u našem životu, no oni nisu opravdan razlog za zanemarivanje službe. Božjem sluzi na prvom mjestu u životu treba biti Božje Kraljevstvo.

“Nisam ja sposoban za to.” Možda smatraš da nisi sposoban za propovijedanje  dobre vijesti. Neki vjerni Jehovini sluge iz biblijskog doba imali su osjećaj da nisu u stanju izvršiti zadatke koje im je on dao. Uzmimo za primjer Mojsija. Kad mu je Jehova dao konkretan zadatak, on je rekao: “Oprosti, Jehova, ali ja nisam rječit čovjek, nikada to nisam bio, a nisam ni sada otkako govoriš sluzi svojemu, jer sam sporih usta i spora jezika.” Iako mu je Jehova zajamčio da će mu pružati podršku, on mu je rekao: “Oprosti, Jehova, ali pošalji, molim te, koga drugoga!” (2. Mojs. 4:10-13). Kako je Jehova na to reagirao?

On Mojsija nije poštedio zadatka koji mu je namijenio. No zadužio je Arona da pomaže Mojsiju u izvršavanju tog zadatka (2. Mojs. 4:14-17). Osim toga Jehova je tijekom godina koje su uslijedile bio uz Mojsija i pružao mu sve što mu je bilo potrebno kako bi uspješno izvršio zadatke koje mu je povjerio. Možeš biti siguran da će Jehova i u današnje vrijeme potaknuti iskusnu braću da ti pomognu u službi propovijedanja. Povrh toga Božja nam Riječ jamči da će nas Jehova osposobiti za zadatak koji nam je zapovjedio da izvršavamo (2. Kor. 3:5; vidi okvir  “Najsretnije godine mog života”).

“Netko me povrijedio.” Neki prestanu ići u službu propovijedanja ili posjećivati sastanke zato što ih je netko od njihovih suvjernika povrijedio te misle kako će Jehova sigurno prihvatiti to kao ispriku za njihovu neaktivnost u duhovnom pogledu. Iako je posve razumljivo da se uzrujamo kad nas  netko povrijedi, je li to doista valjani razlog da prestanemo izvršavati svoje kršćanske aktivnosti? Pavao i njegov suvjernik Barnaba vjerojatno su bili povrijeđeni nakon što je među njima došlo do nesuglasice koja je uzrokovala “žestoku svađu” (Djela 15:39). No je li zbog toga ijedan od njih prestao propovijedati? Ni u kom slučaju!

Slično tome, kad te netko od tvojih suvjernika povrijedi, imaj na umu da ti pravi neprijatelj nije tvoj nesavršeni brat u vjeri, već Sotona, koji te želi proždrijeti. No Đavo neće u tome uspjeti ako mu se “odupreš čvrst u vjeri” (1. Petr. 5:8, 9; Gal. 5:15). Budeš li imao takvu vjeru, sigurno ćeš moći prebroditi bilo kakvo razočaranje (Rim. 9:33).

Ovih nekoliko primjera jasno pokazuje da ne postoje utemeljena biblijska opravdanja za neizvršavanje Jehovinih izričitih zapovijedi, među kojima je i zapovijed da propovijedamo dobru vijest. No mogli bismo imati opravdane razloge zbog kojih ne možemo u punoj mjeri izvršavati svoju službu. Zbog drugih biblijskih obaveza možda nemamo mnogo vremena za službu propovijedanja. Osim toga možda smo ponekad uistinu previše umorni ili bolesni te ne možemo činiti u Jehovinoj službi onoliko koliko bismo htjeli. Ipak, Božja Riječ jamči nam da Jehova zna da mu iskreno želimo služiti i uzima u obzir naša ograničenja (Psal. 103:14; 2. Kor. 8:12).

Stoga bismo trebali paziti da ne budemo prestrogi suci kako prema sebi tako ni prema svojoj braći. Apostol Pavao je napisao: “Tko si ti da osuđuješ tuđega slugu? Njegov gospodar odlučuje hoće li on stajati ili pasti” (Rim. 14:4). Nemojmo uspoređivati svoje okolnosti s tuđima, već imajmo na umu da će “svatko od nas za sebe položiti račun Bogu” (Rim. 14:12; Gal. 6:4, 5). Kad se molimo Jehovi i opravdavamo se za neke svoje postupke, svi bismo to trebali činiti “čiste savjesti” (Hebr. 13:18).

Svi možemo služiti Jehovi istinski radosno zato što su njegove zapovijedi uvijek razumne i dostižne — bez obzira na to u kakvim okolnostima živimo. Zašto to možemo reći?

Božja Riječ kaže: “Nemoj uskratiti dobra onima kojima je potrebno, kad ga ruka tvoja može učiniti” (Izr. 3:27). Jesi li zapazio što ta izreka kaže o tome što Bog očekuje od svojih slugu? Jehova nije zapovjedio da moraš činiti dobro onoliko koliko to ruka tvog brata može učiniti, već da mu služiš koliko god to “ruka tvoja može učiniti”. Da, svatko od nas — bez obzira na to možemo li učiniti puno ili malo — ima priliku cijelim srcem služiti Jehovi (Luka 10:27; Kol. 3:23).