Idi na sadržaj

Idi na kazalo

Trudim se uvijek biti zaposlen u Jehovinoj organizaciji

Trudim se uvijek biti zaposlen u Jehovinoj organizaciji

ODRASTAO sam na farmi u blizini Stenena, sela u kanadskoj pokrajini Saskatchewan. Moji roditelji, Fred i Adella, naporno su radili kako bi zbrinuli duhovne i materijalne potrebe nas djece, a osim mene imali su i moju stariju sestru Aurelliu te Alvina, Allegru i Daryla koji su bili mlađi od mene. Još dan-danas zahvalni smo svojim roditeljima što su nas poučili istini.

Moj otac, koji je bio pomazani kršćanin, neustrašivo je propovijedao. Naporno je radio kako bi zaradio za život, no pritom je uvijek nastojao drugima dati do znanja da je Jehovin svjedok. Stalno je govorio o istini. Njegova revnost i hrabrost ostavile su neizbrisiv dojam na mene. Puno puta mi je rekao: “Uvijek budi zaposlen u Jehovinoj organizaciji, pa ćeš izbjeći mnoge probleme.”

Često smo svjedočili na ulici u Stenenu i okolnim mjestima. No meni to nije uvijek bilo lako. U svakom gradu bilo je nasilnika koji bi prilazili nama mlađima i rugali nam se. Jednom prilikom, kad sam s osam godina stajao na ulici držeći Stražarsku kulu i Probudite se! iznenada me okružila grupa dječaka. Strgnuli su mi novi šešir s glave i stavili ga na stup pored mene. Nasreću, jedan stariji brat koji je pazio na mene vidio je što se događa. Pristupio nam je i upitao: “Verne, je li sve u redu?” Dječaci su brzo nestali. Iako me taj događaj pomalo uznemirio, naučio sam da se dok svjedočim na ulici trebam kretati, a ne samo stajati kao stup. Takva iskustva koja sam stekao tijekom odrastanja dala su mi i potrebnu hrabrost za propovijedanje od vrata do vrata.

Alvin i ja krstili smo se u svibnju 1951. Tada sam imao 13 godina. Još uvijek se sjećam kako nam je brat Jack Nathan, koji je održao govor za krštenje, rekao da nikada ne smijemo dozvoliti da prođe mjesec dana, a da nismo drugima govorili o Jehovi. * U našoj obitelji pionirska služba uvijek se smatrala najboljim životnim pozivom. Stoga sam se 1958. po završetku školovanja preselio u Winnipeg u pokrajini Manitobi kako bih služio kao pionir. Iako je moj otac bio sretan što sam neko vrijeme s njim blanjao drvo, što nam je bio obiteljski obrt, on i moja majka objeručke su podržali moju odluku o preseljenju.

Novi dom i novi suradnik

Godine 1959. podružnica je potaknula sve one koji to mogu da se presele u Quebec, gdje je bila velika potreba za propovjednicima. Ja sam otišao u Montreal kako bih ondje služio kao pionir. Kakva li je to bila promjena! Bilo je to posve novo poglavlje u mom životu budući da sam morao naučiti francuski jezik i prilagoditi se drugačijoj kulturi. Naš mi je pokrajinski nadglednik rekao: “Nikada nemoj reći: ‘Kod nas se to radilo drugačije.’” To je bio dobar savjet (1. Kor. 9:22, 23).

Kad sam se preselio u Quebec, nisam imao suradnika u pionirskoj službi. No mlada sestra po imenu Shirley Turcotte, koju sam upoznao ranije u Winnipegu, postala je moj stalni suradnik kad smo se vjenčali u veljači 1961. I ona je odrasla u obitelji koja je s ljubavlju služila Jehovi. U to vrijeme nisam bio ni svjestan koliko će mi biti dragocjena snaga i ohrabrenje koje mi je ona pružala svih ovih godina.

Propovijedanje na poluotoku Gaspéu

Dvije godine nakon vjenčanja bili smo imenovani za specijalne pionire u gradu Rimouskiju u Quebecu. Sljedećeg proljeća podružnica nas je zamolila da pođemo na propovjedničko putovanje duž poluotoka Gaspéa, koji se nalazi na istočnoj obali Kanade. Naš zadatak bio je da propovijedajući biblijsku poruku posijemo što je moguće više “sjemena” (Prop. 11:6). Automobil smo nakrcali s više od 1 000 časopisa, gotovo 400 knjiga, nešto hrane i odjeće te krenuli na jednomjesečno putovanje. Sustavno smo obradili sva mala sela na Gaspéu. Na mjesnoj radiostanici upozorili su stanovnike da dolaze Jehovini svjedoci te su im rekli da ne uzimaju našu literaturu. No većina stanovnika krivo je razumjela obavijest misleći da zapravo reklamiraju našu literaturu te su je prihvaćali.

Tih je godina sloboda propovijedanja u određenim dijelovima Quebeca bila nešto novo, pa nas je nerijetko zaustavljala policija. To se dogodilo u jednom gradu u kojem su ljudi na skoro svakim vratima uzimali literaturu. Jedan nam je policajac rekao da pođemo s njim u postaju, pa smo to i učinili. Saznao sam da je gradski odvjetnik izdao nalog da nam se zabrani propovijedanje. Budući da šefa policije tog dana nije bilo, odvjetniku sam dao pismo iz podružnice u Torontu koje je bilo potkrijepljeno mnogim dokazima da imamo pravo propovijedati. Odmah nakon što je pročitao pismo odvjetnik je rekao: “Gledajte, ne želim imati nikakvih problema! Župnik mi je rekao da vam zabranim propovijedati.” Budući da smo željeli ljudima na području dati do znanja da naše djelo nije nezakonito, odmah smo se vratili na područje gdje nas je zaustavila policija i nastavili propovijedati.

Sljedećeg jutra otišli smo razgovarati sa šefom policije i on se razljutio kad je čuo da su nam pokušali zabraniti da propovijedamo. Nazvao je odvjetnika i svašta mu rekao! Potom nam je šef policije rekao da nazovemo njega osobno budemo li imali ikakvih problema, pa će se on za to pobrinuti. Iako smo bili stranci u tom kraju i nismo znali dobro govoriti francuski, ljudi su bili ljubazni i gostoljubivi. Ponekad smo se pitali hoće li ti ljudi ikada upoznati istinu. Odgovor smo dobili mnogo godina kasnije kad smo se vratili na Gaspé kako bismo radili na gradnji dvorana. Saznali smo da su mnogi od onih kojima smo svjedočili sada naša braća. Jehova je doista taj koji daje da raste (1. Kor. 3:6, 7).

Dobili smo nasljedstvo

Naša kći Lisa rodila se 1970. Ona nam je uistinu bila nasljedstvo od Jehove i unijela je puno radosti u naš život. Shirley i Lisa radile su zajedno sa mnom na gradnji mnogih dvorana. Nakon što je Lisa završila školu, rekla je meni i mojoj ženi: “Budući da ste na neko vrijeme zbog mene morali prekinuti punovremenu službu, pokušat ću se iskupiti za to tako da postanem pionir.” Danas, više od 20 godina kasnije, Lisa još uvijek služi kao pionir, sada zajedno sa svojim suprugom Sylvainom. Zajedno su imali priliku raditi na nekoliko međunarodnih građevinskih projekata. Cilj koji imamo kao obitelj jest voditi jednostavan život i uvijek se spremno staviti na raspolaganje u Jehovinoj službi. Nikada nisam zaboravio ono što nam je Lisa rekla kad je započela s pionirskom službom. Ustvari, ona me potaknula da ponovno započnem s punovremenom službom, te od 2001. služim kao pionir. U toj službi naučio sam se u svemu uzdati u Jehovu te živjeti jednostavnim, ali ispunjenim i sretnim životom.

Za rad na gradnji dvorana potrebna je ljubav i vjernost

Jehova me naučio da on svoje sluge obilno blagoslivlja ako se stave na raspolaganje i prihvate svaki zadatak koji dobiju. Izuzetno cijenim to što imam priliku služiti u Regionalnom odboru za gradnju te zajedno sa svojom braćom i sestrama u vjeri sudjelovati u mnogim građevinskim projektima diljem Quebeca i drugdje.

Iako neki volonteri možda nisu najbolji govornici, na gradnji dvorana izvrsno obavljaju svoj posao. Ta draga braća rade svim srcem, pa njihovi talenti dolaze do izražaja. Rezultat toga uvijek je prekrasna građevina u kojoj Jehovini sluge hvale svog Boga.

Znali su me pitati: “Koje su najvažnije osobine koje mora imati volonter na gradnji dvorana?” Iz vlastitog sam iskustva naučio da osoba prije svega mora voljeti Jehovu i njegovog Sina, ali i svoju braću (1. Kor. 16:14). Još jedna potrebna osobina je vjernost. Kad stvari ne idu onako kako mi to želimo — a to se događa — vjerna osoba slijedi vodstvo Jehovine organizacije. Osim toga ta je osobina potiče da i ubuduće bude spremna dobrovoljno raditi na građevinskim projektima.

Zahvalan sam Jehovi

Iako je moj otac umro 1985. godine, još uvijek imam na umu njegov savjet da se trudim biti zaposlen u Jehovinoj organizaciji. Kao i drugi koji su dobili svoj zadatak u nebeskom dijelu Jehovine organizacije, i on nesumnjivo marljivo radi (Otkr. 14:13). Moja majka sada ima 97 godina. Budući da je doživjela moždani udar, ne može govoriti tako dobro kao prije, no ipak još uvijek odlično poznaje Bibliju. U pismima koja nam piše citira biblijske retke i hrabri nas da vjerno služimo Jehovi. Ja i moja braća i sestre uistinu smo sretni što smo imali takve brižne roditelje.

Osim toga zahvalan sam Jehovi što mi je podario Shirley, moju vjernu suprugu i suradnicu. Ona još uvijek ima na umu savjet koji joj je dala njena majka: “Vern će biti jako zaposlen u Jehovinoj organizaciji, a ti ćeš morati naučiti dijeliti ga s drugima.” Kad smo se prije 49 godina vjenčali, čvrsto smo odlučili da ćemo služeći Jehovi zajedno ostarjeti, a ako oboje preživimo kraj ovog svijeta, zajedno se pomladiti te mu služiti u svu vječnost. Doista, uvijek smo bili “zaokupljeni djelom Gospodinovim” (1. Kor. 15:58). Jehova se istinski brinuo za nas i nikada nam ništa nije nedostajalo.

^ odl. 6 Životna priča Jacka Hallidaya Nathana objavljena je u engleskom izdanju Stražarske kule od 1. rujna 1990, na stranicama 10-14.

[Slika na stranici 31]

“Cilj koji imamo kao obitelj jest voditi jednostavan život i uvijek se spremno staviti na raspolaganje u Jehovinoj službi”