Iskusio sam mnoge blagoslove

Ispričao Arthur Bonno

GODINE 1951. moja žena Edith i ja bili smo na oblasnom kongresu i čuli smo obavijest da će se održati sastanak za one koji su zainteresirani za misionarsku službu.

“Idemo i mi na taj sastanak!” uzviknuo sam.

“Art, to nije za nas!” odgovorila mi je Edith.

“Ajmo Edie, idemo samo poslušati što će braća reći”, uvjeravao sam je.

Nakon sastanka dijelile su se molbe za školu Gilead.

“Ispunimo i mi molbe!” nagovarao sam je.

“Ali što će biti s našim obiteljima?” upitala me Edith.

Otprilike godinu i pol nakon tog kongresa, pohađali smo Gilead te smo bili poslani u Južnu Ameriku, u Ekvador.

Kao što ste mogli zaključiti iz razgovora koji smo moja žena i ja vodili na tom kongresu, po prirodi sam bio vrlo temperamentan i samouvjeren. Edith je pak bila blaga i skromna. Dok je odrastala u gradiću Elizabethu, u američkoj saveznoj državi Pennsylvaniji, nikad nije putovala daleko od kuće niti je upoznala nekoga iz druge zemlje. Bilo joj je teško ostaviti svoju obitelj. Unatoč tome, spremno je prihvatila službu u stranoj zemlji. Godine 1954. stigli smo u Ekvador i odonda služimo kao misionari u toj zemlji. Tijekom godina koje smo ovdje proveli doživjeli smo mnoge blagoslove. Biste li voljeli čuti nešto više o tome?

Lijepe uspomene

Misionarsku službu započeli smo u glavnom gradu Quitu, smještenom u Andama na otprilike 2 850 metara nadmorske visine. Onamo smo stigli iz obalnog grada Guayaquila. Putovali smo čak dva dana, najprije vlakom, pa zatim kamionom, a danas se ta relacija avionom može prijeći za pola sata. U Quitu smo služili četiri nezaboravne godine. A onda smo doživjeli još jedan blagoslov — 1958. bili smo pozvani u pokrajinsku službu.

 U to vrijeme u cijeloj zemlji postojale su samo dvije male pokrajine. Stoga nismo samo posjećivali skupštine nego smo više tjedana godišnje provodili propovijedajući u velikim indijanskim selima u kojima nije bilo Jehovinih svjedoka. U tim selima obično smo spavali u skučenoj prostoriji bez prozora, u kojoj se nalazio samo krevet i ništa drugo. Sa sobom smo nosili velik drveni sanduk u kojem su bili petrolejsko kuhalo, tava, tanjuri, lavor, plahte, mreža za komarce, odjeća, stare novine i neke druge potrepštine. Stare novine koristili smo da začepimo rupe u zidovima kako bi štakori ipak malo teže ulazili unutra.

Premda su te sobice bile mračne i turobne, još uvijek se rado prisjećamo kako smo navečer sjedili na krevetu i razgovarali uz neko jednostavno jelo koje smo pripremili na svom petrolejskom kuhalu. Budući da sam zbog svoje nagle naravi često znao reći nešto nepromišljeno, moja je žena ponekad koristila te trenutke kad smo bili opušteni da mi ukaže na to kako bih mogao taktičnije razgovarati s braćom kad posjećujemo skupštine. Prihvaćao sam njene prijedloge, pa su moji posjeti skupštinama postajali sve kvalitetniji. Osim toga, kad bih nepromišljeno počeo loše govoriti o drugima, ona se ne bi htjela uključiti u takve razgovore. Tako sam naučio pozitivno gledati na svoju braću. Ipak, u tim smo prilikama uglavnom razgovarali o mislima koje smo pročitali u Stražarskoj kuli te o iskustvima iz službe propovijedanja koja smo doživjeli tog dana. A imali smo doista divna iskustva!

Kako smo pronašli Carlosa

Jednom prilikom, kad smo bili u gradu Jipijapi na zapadu Ekvadora, dobili smo ime i prezime jednog zainteresiranog čovjeka, ali ne i njegovu adresu. Čovjek se zvao Carlos Mejía. Jednog jutra odlučili smo potražiti ga. Izašli smo iz sobe koju smo unajmili, no nismo znali gdje da ga počnemo tražiti, pa smo jednostavno pošli ulicom. Budući da je prethodne noći palo mnogo kiše, put je bio pun blatnjavih rupa, pa smo ih stalno morali zaobilaziti. Hodao sam ispred svoje žene kad sam iznenada začuo kako me sva jadna doziva. Okrenuo sam se i vidio je kako stoji u blatu do koljena. To mi je bilo toliko smiješno da sam skoro prasnuo u smijeh, ali sam se suzdržao kad sam je vidio da plače.

Uspio sam izvući Edie iz te kaljuže, no cipele su joj ostale duboko u blatu. Sa strane su nas promatrali neki dječak i djevojčica, pa sam im rekao da ću im dati nešto novca ako izvade cipele iz blata. Cipele smo dobili u trenu, no Edie se trebala negdje oprati. Majka te djece promatrala je što se događa, pa nas je pozvala u kuću i pomogla mojoj ženi oprati noge, a djeca su joj očistila cipele. Prije nego što smo otišli dogodilo se nešto zanimljivo. Upitao sam tu ženu da li zna gdje bismo mogli pronaći Carlosa Mejíu. Ona nas je iznenađeno pogledala i rekla: “Pa, to mi je muž!” S vremenom smo počeli proučavati s tom obitelji i naposljetku su se svi krstili. Nakon više godina Carlos, njegova žena i dvije kćerke postali su specijalni pioniri.

Naporna putovanja — srdačna dobrodošlica

Bilo je prilično naporno putovati od skupštine do skupštine. Putovali smo autobusima, vlakom, kamionima, drvenim kanuima i malim avionima. Jednom smo prilikom s oblasnim nadglednikom Johnom McLenachanom i njegovom ženom Dorothy išli propovijedati u ribarska sela nedaleko od granice s Kolumbijom. Putovali smo kanuom s izvanbrodskim motorom. Tik uz nas plivali su morski psi dugački koliko i kanu. Čak se i čovjek koji je upravljao kanuom uplašio kad je vidio koliko su veliki ti morski psi, pa je brzo usmjerio kanu bliže obali.

 Unatoč poteškoćama na koje smo nailazili u pokrajinskoj službi, blagoslovi koje smo doživljavali bili su vrijedni svakog truda. Upoznali smo divnu, gostoljubivu braću. Obitelji koje su nam pružale gostoprimstvo često su inzistirale na tome da jedemo triput dnevno, dok su oni imali samo jedan obrok dnevno. Osim toga, više su nas puta primorali da spavamo u jedinom krevetu u kući, dok su oni spavali na podu. Moja je žena često znala reći: “Ta draga braća i sestre uvijek me iznova podsjećaju da je malo toga potrebno za život.”

“Ne želimo odbiti nijedan zadatak”

Godine 1960. doživjeli smo još jedan blagoslov — dobili smo poziv da služimo u podružnici u Guayaquilu. Ja sam u podružnici obavljao neke organizacijske poslove, a Edith je služila kao misionarka u jednoj skupštini nedaleko od podružnice. Nikad sebe nisam smatrao uredskim tipom i čak mi se činilo da nisam baš sposoban za takav posao. No, kao što stoji u Hebrejima 13:21, Bog nas “oprema svakim dobrom da vršimo njegovu volju”. Dvije godine kasnije bio sam pozvan na desetomjesečni tečaj koji se održavao u bruklinskom Betelu. U ono vrijeme braća nisu mogla povesti svoje žene sa sobom, već su one trebale ostati na području. Stoga je moja žena dobila pismo iz Brooklyna u kojem su je braća zamolila da dobro razmisli je li spremna biti odvojena od svog muža deset mjeseci.

Edith je napisala braći: “Uvjerena sam da mi to neće biti baš lako, no znamo da će nam Jehova sigurno pomoći da prebrodimo svaku poteškoću koja bi se mogla pojaviti. (...) Ne želimo odbiti nijedan zadatak koji bismo mogli dobiti niti propustiti ijednu priliku da se bolje osposobimo za izvršavanje svojih dužnosti.” Dok sam bio u Brooklynu, svaki sam tjedan dobivao pismo od svoje žene.

Služimo zajedno sa svojom vjernom braćom i sestrama

Edith i ja smo se 1966. zbog zdravstvenih problema vratili u Quito i ondje smo ponovno počeli služiti kao misionari te smo surađivali s tamošnjom braćom i sestrama. Od njih se doista moglo puno naučiti o vjernosti pravom Bogu!

Jednu je vjernu sestru često tukao muž, koji nije bio Jehovin svjedok. Jednog dana netko nas je nazvao u šest sati ujutro i javio nam da ju je muž opet pretukao. Odjurio sam do njene kuće. Kad sam vidio kako sestra izgleda, prenerazio sam se. Ležala je u krevetu sva natečena i puna modrica. Muž ju je tukao drškom metle dok se držak nije slomio. Kasnije tog dana zatekao sam njenog muža kod kuće i rekao mu da je postupio kao kukavica. On se počeo silno ispričavati.

Početkom 1970-ih zdravlje mi se popravilo, pa smo ponovno započeli s pokrajinskom službom. U našoj pokrajini bio je i grad Ibarra. Kad smo krajem 1950-ih bili u tom gradu, ondje su bila samo dva Jehovina  svjedoka — jedan misionar i jedan brat koji je bio odande. Stoga smo jedva čekali upoznati mnogu novu braću i sestre koji su u međuvremenu postali članovi skupštine u tom gradu.

Kad smo prvi put došli na sastanak u Ibarru, na podij je došao brat Rodrigo Vaca i počeo voditi točku u kojoj su trebali sudjelovati i prisutni. Svaki put kad je on postavio pitanje, braća nisu dizala ruku, nego su uzvikivala: “Yo, yo!” (u prijevodu: “Ja, ja!”). Edith i ja gledali smo se u čudu. “Što se to događa?” pitao sam se. Kasnije smo saznali da je brat Vaca slijep, ali kad mu se braća iz skupštine javljaju, može ih prepoznati po glasu. On je pastir koji doista poznaje svoje ovce! To nas je podsjetilo na riječi iz Ivana 10:3, 4, 14, gdje je Isus govorio o tome kako on kao Dobri Pastir poznaje svoje ovce i kako one poznaju njega. U Ibarri danas djeluje šest skupština na španjolskom, jedna na kičuanskom i jedna na znakovnom jeziku. Brat Vaca još uvijek vjerno služi kao starješina i specijalni pionir.

Zahvalni Jehovi na njegovoj dobroti

Godine 1974. još smo jednom osjetili koliko je Jehova dobar jer su nas braća pozvala da se vratimo u Betel. Ponovno sam dobio zadatak da obavljam neke organizacijske poslove, a kasnije sam bio imenovan za člana Odbora podružnice. Edith je najprije radila u kuhinji, a kasnije je počela raditi u uredu, gdje i danas radi na razvrstavanju pošte.

Tijekom svih tih godina radosno smo dočekivali stotine misionara koji su završili Gilead i koji su svojom zrelošću i revnošću doprinijeli duhovnom napretku skupština u kojima su služili. Osim toga, ohrabrile su nas tisuće braće i sestara koji su došli iz preko 30 zemalja kako bi služili u Ekvadoru. Njihova samopožrtvovnost doista je ostavila dubok dojam na nas. Neki od njih prodali su svoje kuće, firme i obrte kako bi došli ovamo i služili na područjima gdje je potrebno više objavitelja dobre vijesti o Kraljevstvu. Kupili su vozila kako bi mogli propovijedati u zabačenim područjima, osnivali su skupštine i pomagali u izgradnji dvorana. Mnoge neudate sestre došle su iz inozemstva kako bi služile kao pionirke i pokazale su se kao revne i sposobne propovjednice.

Svih ovih godina doživio sam doista mnogo blagoslova u službi Bogu. Najveći od njih je dobar odnos s Jehovom. Osim toga, zahvalan sam Jehovi što mi je dao “pomoćnicu” (1. Mojs. 2:18). Kad se osvrnem na 69 godina koje smo Edith i ja proveli u braku, sjetim se Mudrih izreka 18:22, gdje stoji: “Tko je našao dobru ženu, našao je dobro.” Doista sam uživao u njezinom društvu. Ona mi je puno pomogla u životu. Osim toga, bila je brižna prema svojoj majci i pokazivala joj je da je puno voli. Otkad smo došli u Ekvador svaki je tjedan svojoj majci slala pismo i to je činila sve do 1990, kad joj je majka umrla u dobi od 97 godina.

Ja imam 90 godina, a Edith 89. Izuzetno smo sretni što je otprilike 70 osoba uz našu pomoć upoznalo Jehovu. Mogu reći da nam je jako drago što smo prije 60 godina ispunili molbe za školu Gilead. Zahvaljujući tome život nam je bio ispunjen mnogim blagoslovima.

[Slika na stranici 29]

Na njujorškom stadionu Yankee s misionarima koji su s nama pohađali Gilead, 1958.

[Slika na stranici 31]

U posjetu kod naše braće dok smo bili u pokrajinskoj službi, 1959.

[Slika na stranici 32]

U podružnici u Ekvadoru, 2002.