POTMULA tutnjava postajala je sve glasnija. Počele su zavijati sirene upozoravajući ljude da bježe u zaklon. Zatim se začulo fijukanje bombi, a onda je uslijedio užas — razaranje i gromoglasne eksplozije od kojih su pucali bubnjići u ušima.

To je 1943. i 1944. bio čest prizor u Milanu, gdje sam bio stacioniran kao mladi vojnik. Često sam morao izvlačiti raskomadana i unakažena tijela ljudi poginulih u skloništima koja su bila pogođena u zračnim napadima. Gledao sam kako ljudi umiru, a više sam puta i sam umalo izgubio život. U tim sam se situacijama molio Bogu, obećavajući mu da ću vršiti njegovu volju ako preživim taj pokolj.

Odrastao sam u jednom selu u Italiji, udaljenom oko 10 kilometara od gradića Coma, u blizini švicarske granice. Već sam kao dijete iskusio tugu i počeo se bojati smrti. Dvije moje sestre umrle su od španjolske groznice. Godine 1930, kad sam imao samo šest godina, umrla je moja majka Luigia. Bio sam odgajan kao katolik, pa sam pobožno živio i svaki sam tjedan išao na misu. No tek sam se godinama kasnije prestao bojati smrti, ali u tome mi nije pomogla crkva, nego brijačnica.

Drugi svjetski rat je 1944. godine odnio mnogo ljudskih života. Kao i deseci tisuća drugih talijanskih vojnika, i ja sam iz ratne zone prebjegao u neutralnu Švicarsku. Bili smo smješteni u razne izbjegličke logore, a moj se nalazio nedaleko od Steinacha, na sjeveroistoku zemlje. Ondje smo imali priličnu slobodu. Vlasnik brijačnice u Steinachu privremeno je trebao pomoćnog radnika. Kod njega sam živio i radio samo mjesec dana, no to je bilo dovoljno da steknem poznanstvo koje mi je promijenilo život.

Jedna od redovitih mušterija u brijačnici bio je Adolfo Tellini, Talijan koji je živio u Švicarskoj. On je bio Jehovin svjedok. Nikad prije nisam čuo za Jehovine svjedoke, što i nije bilo neobično jer ih je u to vrijeme bilo jedva 150 u cijeloj Italiji. Adolfo mi je govorio o divnim biblijskim istinama, o Božjim obećanjima da će ljudi jednog dana živjeti u miru i ‘imati život u izobilju’ (Ivan 10:10; Otkr. 21:3, 4). Oduševila me spoznaja da u budućnosti neće biti rata ni smrti. Kad sam se vratio u izbjeglički logor, pričao sam o tim obećanjima mladom Talijanu Giuseppeu Tubiniju, kojeg se to također jako dojmilo. Adolfo i drugi Jehovini svjedoci posjećivali su nas u logoru s vremena na vrijeme.

Adolfo me poveo u Arbon, koji se nalazi desetak kilometara od Steinacha, gdje je mala  grupa Jehovinih svjedoka održavala sastanke na talijanskom jeziku. Ono što sam ondje čuo toliko me se dojmilo da sam sljedećeg tjedna pješice otišao onamo na sastanak. Poslije sam prisustvovao pokrajinskom sastanku Jehovinih svjedoka koji se održavao u jednoj kongresnoj dvorani u Zürichu. Jako su me potresli dijapozitivi koji su prikazivali logore smrti i ljudska tijela nabacana na hrpe. Saznao sam da su mnogi Jehovini svjedoci u Njemačkoj bili pogubljeni zbog svoje vjere. Na tom sastanku upoznao sam Mariju Pizzato. Nju su talijanske fašističke vlasti osudile na 11 godina zatvora zato što je propovijedala.

Kad je rat završio, vratio sam se u Italiju i povezao se s malom skupštinom u Comu. Iako nitko nije sa mnom sistematski proučavao Bibliju, dobro sam poznavao osnovne biblijske istine. I Maria Pizzato pripadala je toj skupštini. Govorila mi je da je važno krstiti se te mi predložila da posjetim Marcella Martinellija, koji je živio u Castione Andevennu, u provinciji Sondriju. Marcello je bio vjeran pomazani brat, kojeg je diktatorski režim bio osudio na 11 godina zatvora. Morao sam se voziti biciklom 80 kilometara da bih ga posjetio.

Marcello mi je na temelju Biblije objasnio koji su preduvjeti za krštenje, a zatim smo se pomolili i otišli na rijeku Addu, gdje sam se krstio. Bilo je to u rujnu 1946. Za mene je to bio poseban dan! Bio sam toliko uzbuđen zbog toga što sam postao Jehovin sluga i što sam imao razloga nadati se divnoj budućnosti da sam tek navečer shvatio kako sam tog dana biciklom prevalio 160 kilometara.

Prvi poslijeratni pokrajinski sastanak u Italiji bio je održan u svibnju 1947. u Milanu. Bilo je 700 prisutnih, a mnogi od njih bili su progonjeni za vrijeme fašističke vlasti. Na tom skupu dogodilo se nešto neobično. Giuseppe Tubini, kojem sam svjedočio u izbjegličkom logoru, održao je govor za krštenje — a potom se i sam krstio.

Na tom pokrajinskom sastanku imao sam čast upoznati brata Nathana Knorra iz bruklinskog Betela. On je Giuseppea i mene potaknuo da svoj život posvetimo službi Bogu. Odlučio sam za mjesec dana započeti s punovremenom službom. Kad sam stigao kući, razgovarao sam sa svojom obitelji o svojoj odluci, no oni su me pokušali odgovoriti. Međutim, ja se nisam dao pokolebati. Tako sam mjesec dana kasnije počeo služiti u Betelu u Milanu. Ondje je već služilo četvero misionara: Giuseppe (Joseph) Romano i njegova supruga Angelina te Carlo Benanti i njegova supruga Costanza. Peti, tek pristigli, član betelske obitelji bio je Giuseppe Tubini, a ja sam bio šesti.

Nakon što sam mjesec dana radio u Betelu, bio sam imenovan za pokrajinskog nadglednika — prvog u Italiji koji se ovdje i rodio. Naime, već je jedan brat služio kao putujući nadglednik. Bio je to George Fredianelli, prvi misionar koji je 1946. iz Sjedinjenih Država došao u Italiju. On me poučavao nekoliko tjedana, a zatim sam počeo samostalno izvršavati taj izazovni zadatak. Posebno mi je ostala u sjećanju skupština u Faenzi, prva koju sam posjetio. Zamislite! Dotad još nisam održao nijedan jedini govor. Ipak, uspio sam potaknuti braću u toj skupštini, među kojima je bilo i mnogo mladih, da razmišljaju o punovremenoj službi. Kasnije su neki od tih mladih dobili vrlo odgovorna teokratska zaduženja.

Tako je započelo moje zanimljivo životno iskustvo u putujućoj službi. U njoj sam doživio mnoga iznenađenja, promjene i probleme, ali i radosne trenutke, a usto sam osjetio i veliku ljubav svoje drage braće i sestara.

Želio bih vam reći nekoliko riječi o tome kakva je bila vjerska klima u Italiji u to vrijeme. Katolička crkva imala je neprikosnoveni autoritet. Premda je novi ustav stupio na  snagu 1948, tek su 1956. bili ukinuti zakoni iz doba fašizma koji su Jehovinim svjedocima branili da slobodno propovijedaju. Zbog pritiska svećenstva, naši pokrajinski sastanci često su bili prekidani. No ponekad su njihovi pokušaji neslavno propali, naprimjer 1948. u Sulmoni, gradiću u središnjoj Italiji.

U jednom kazalištu u tom gradiću održavao se pokrajinski sastanak. U nedjelju ujutro ja sam bio predsjedavajući programa, a Giuseppe Romano držao je javno predavanje. Sastanku je, za ondašnje pojmove, prisustvovao ogroman broj ljudi. U to je vrijeme u cijeloj Italiji bilo manje od 500 objavitelja, no u kazalištu se okupilo 2 000 ljudi. Potkraj predavanja, jedan je mladić na nagovor dvojice svećenika koji su bili u publici skočio na pozornicu. Počeo je vikati iz svega glasa kako bi stvorio pomutnju. Odmah sam mu rekao: “Ako hoćeš nešto reći, unajmi dvoranu, pa onda pričaj što god želiš.” Prisutni nisu bili oduševljeni njegovim istupom, pa su ga nadglasali snažno negodujući. Kad je mladić to vidio, skočio je s pozornice i nestao.

U ono vrijeme nije bilo nimalo jednostavno putovati. Na razne sam načine putovao iz jedne skupštine u drugu — pješice, biciklom, trošnim pretrpanim autobusima ili vlakom. Nekad sam znao prenoćiti u štali ili spremištu za alat. Rat je tek bio završio, pa je većina Talijana bila siromašna. Bilo je malo braće i živjeli su vrlo skromno. Unatoč tome, bilo mi je jako lijepo u službi Jehovi.

Godine 1950. Giuseppe Tubini i ja dobili smo poziv da pohađamo 16. razred misionarske škole Gileada. Odmah mi je bilo jasno da će mi biti teško naučiti engleski jezik. Jako sam se trudio, ali nije mi išlo baš najbolje. Trebali smo pročitati cijelu Bibliju na engleskom. Da bih to uspio, ponekad nisam išao na ručak, nego sam naglas vježbao čitati. Na koncu je i na mene došao red da održim govor. Živo se sjećam da mi je nastavnik nakon govora rekao: “Imaš odlične geste i pun si oduševljenja, ali tvoj je engleski nemoguće razumjeti.” Usprkos tome, uspio sam završiti školu Gilead. Nakon toga smo se Giuseppe i ja vratili u Italiju. Zahvaljujući tom školovanju mogli smo još bolje služiti svojoj braći.

Godine 1955. oženio sam se Lidijom, koja se krstila sedam godina ranije, a ja sam tom prilikom održao govor za krštenje. Njen otac Domenico bio je drag brat koji je sve sedmero djece uspio odgojiti u istini premda je  za vrijeme fašističkog režima bio proganjan i poslan u izgnanstvo na tri godine. Lidia se također nepokolebljivo borila za istinu. Tri se puta našla na sudu prije nego što je Jehovinim svjedocima naposljetku bilo zakonski priznato pravo da propovijedaju od kuće do kuće. Nakon šest godina braka dobili smo sina Beniamina. A 1972. rodio nam se drugi sin, Marco. Jako sam sretan što obojica zajedno sa svojim obiteljima revno služe Jehovi.

Služeći drugima dugi niz godina doživio sam mnoga nezaboravna iskustva. Naprimjer, početkom 1980-ih moj je tast poslao pismo ondašnjem predsjedniku Italije Sandru Pertiniju. Obojica su za vrijeme fašističkog režima bila izgnana na otok Ventotene, gdje su bili zatočeni oni koje se smatralo neprijateljima režima. Moj je tast zatražio razgovor s predsjednikom kako bi mu svjedočio. Kada mu je to bilo odobreno, zajedno smo posjetili predsjednika. On nas je srdačno dočekao, što nas je jako iznenadilo. Predsjednik je toplo pozdravio mog tasta i zagrlio ga. Razgovarali smo s njim o svojim vjerovanjima i ostavili mu literaturu.

Godine 1991, nakon što sam 44 godine kao pokrajinski nadglednik posjećivao skupštine diljem Italije, prekinuo sam s putujućom službom. Sljedeće četiri godine služio sam kao nadglednik jedne kongresne dvorane, sve dok zbog teške bolesti nisam morao smanjiti svoje aktivnosti. No zahvaljujući Jehovinoj nezasluženoj dobroti još sam uvijek u punovremenoj službi. Činim sve što mogu kako bih propovijedao dobru vijest i poučavao druge, a trenutno vodim i nekoliko biblijskih tečajeva. Braća kažu da moji govori još uvijek pršte oduševljenjem. Zahvalan sam Jehovi što usprkos godinama još uvijek imam dosta snage.

U mladosti sam se strahovito bojao smrti, no kad sam dobro upoznao biblijska učenja, stekao sam čvrstu nadu u vječni život — život koji ćemo “imati u izobilju”, kako je to rekao Isus (Ivan 10:10). Danas s veseljem iščekujem vrijeme kad ćemo živjeti u potpunom miru, sigurnosti i sreći te se radovati drugim bogatim blagoslovima koje ćemo dobiti od Jehove. Naš Stvoritelj pun ljubavi, čije ime imamo čast nositi, doista zaslužuje da ga hvalimo (Psal. 83:18).