DANAS je sve teže pronaći sreću i biti radostan. Mnogima se čini da je gotovo nemoguće s drugima podijeliti pozitivne misli i osjećaje. Zbog suvremenog načina života ljudi se često povlače u sebe i otuđuju, naročito u velikim gradovima.

“Usamljenost je vrlo česta pojava”, kaže profesor psihobiologije Alberto Oliverio. “Nema sumnje da život u velikim gradovima doprinosi tome da se ljudi otuđuju. Zbog toga puno puta ne pokazujemo zanimanje za osobni život kolege s posla, susjeda ili blagajnice u obližnjoj trgovini.” Takva otuđenost često dovodi do depresije.

No kršćani postupaju i razmišljaju drugačije. Apostol Pavao je napisao: “Uvijek se radujte!” (1. Sol. 5:16). Imamo mnogo razloga da budemo sretni i da se radujemo s drugima. Naprimjer, služimo Svevišnjem Bogu, Jehovi; razumijemo biblijsku istinu; nadamo se da ćemo biti spašeni i dobiti vječni život; a usto imamo priliku pomagati  drugima da i oni dobiju sve te blagoslove (Psal. 106:4, 5; Jer. 15:16; Rim. 12:12).

Prave kršćane prepoznaje se po tome što su radosni i što se vesele s drugima. Stoga je sasvim razumljivo da je Pavao napisao Filipljanima: “Veselim se i radujem sa svima vama. A tako se i vi veselite i radujte sa mnom!” (Filip. 2:17, 18). Pavao je u samo dvije rečenice čak dvaput spomenuo da se kršćani trebaju veseliti i radovati s drugima.

Naravno, kršćani moraju paziti na to da se ne počnu udaljavati od suvjernika. Onaj tko se povlači u sebe ne može se radovati sa sukršćanima. Kako onda možemo primijeniti Pavlov savjet da se “radujemo u Gospodinu” sa svojom braćom? (Filip. 3:1).

Pavao je svoju poslanicu Filipljanima vjerojatno napisao u zatvoru u Rimu, gdje se nalazio zato što je propovijedao dobru vijest (Filip. 1:7; 4:22). No unatoč tome što je bio u zatvoru, nije splasnulo njegovo oduševljenje za službu. Štoviše, bio je sretan što služi Jehovi u najvećoj mogućoj mjeri i što se može “izlijevati kao žrtva ljevanica” (Filip. 2:17). Pavlov stav pokazuje da radost ne ovisi o nečijim okolnostima. Iako je bio u zatvoru, rekao je: “I dalje ću se radovati” (Filip. 1:18).

Budući da je osnovao skupštinu u Filipima, Pavlu su tamošnja braća bila posebno draga. Znao je da će ih ohrabriti ako s njima podijeli radost koju je osjećao u službi Jehovi. Stoga je napisao: “Želim da znate, braćo, da ovo što mi se događa zapravo pomaže širenju dobre vijesti, tako da je među čitavom carskom tjelesnom stražom i među svima ostalima postalo poznato da sam u okovima zbog vjere u Krista” (Filip. 1:12, 13). Time što je podijelio to ohrabrujuće iskustvo sa svojom braćom u Filipima, Pavao se veselio i radovao s njima. A Filipljani su se sigurno radovali s Pavlom. No da bi se mogli radovati, nisu smjeli dopustiti da ih obeshrabri progonstvo koje je Pavao doživljavao. Umjesto toga, trebali su se ugledati na njega (Filip. 1:14; 3:17). Usto, Filipljani su se i dalje mogli moliti za Pavla i pomagati mu koliko su im god okolnosti dopuštale (Filip. 1:19; 4:14-16).

Gledamo li i mi pozitivno na život poput Pavla? Nastojimo li pronaći dobre strane u svojim životnim okolnostima i službi Jehovi?  Kad se družimo sa svojom braćom, dobro je da s njima podijelimo radost koju smo doživjeli u službi propovijedanja. Da bismo to učinili, ne moramo čekati da doživimo nešto senzacionalno. Možda smo uspjeli nekoga zainteresirati za dobru vijest nekim jako djelotvornim uvodom ili argumentom. Možda smo sa stanarom vodili zanimljiv razgovor o biblijskom retku koji smo izabrali. A možda su nas ljudi na području jednostavno prepoznali kao Jehovine svjedoke, pa se već i to pokazalo kao dobro svjedočanstvo. Kad s braćom izmjenjujemo takva iskustva, s njima dijelimo radost.

Mnogi Jehovini sluge žrtvovali su puno toga, i još uvijek žrtvuju, kako bi se propovijedala dobra vijest. Pioniri, putujući nadglednici, betelski radnici, misionari i članovi međunarodnog graditeljskog tima marljivo služe u punovremenoj službi i to im pričinjava radost. Jesmo li sretni zbog toga i radujemo li se s njima? Ako jesmo, pokažimo da cijenimo te naše drage “suradnike u službi za kraljevstvo Božje” (Kol. 4:11). Možemo ih srdačno ohrabriti na skupštinskim sastancima i našim većim skupovima. Osim toga, možemo se ugledati na njih i pokazivati sličnu revnost u službi. Možemo ih pozvati u goste, možda na neki obrok, i tako ćemo “imati priliku” čuti njihova iskustva i neke ohrabrujuće misli (Filip. 4:10).

Progonstva i kušnje koje je Pavao ustrajno podnosio još su više ojačali njegovu odlučnost da ostane vjeran Jehovi (Kol. 1:24; Jak. 1:2, 3). Znao je da će i braća u Filipima vjerojatno doživjeti slične kušnje i da će ih ohrabriti to što on ustrajno podnosi nevolje, pa je zato bio veseo i podijelio je svoju radost s njima. Stoga je napisao: “Vama je ukazana čast radi Krista, ne samo da u njega vjerujete nego da za njega i trpite. Jer vodite istu borbu u kakvoj ste mene vidjeli i za koju sada čujete da je ja vodim” (Filip. 1:29, 30).

Slično tome, i današnji kršćani suočavaju se s protivljenjem zato što propovijedaju dobru vijest. Protivnici se ponekad služe nasiljem, no češće pribjegavaju podmuklijim metodama. Kršćani se možda suočavaju s lažnim optužbama otpadnika, otporom članova obitelji, ismijavanjem kolega na poslu ili vršnjaka u školi. Isus nas je upozorio da nas takve kušnje ne smiju iznenaditi ni obeshrabriti. Zapravo, one su razlog za radost. Rekao je: “Sretni ste kad vas zbog mene vrijeđaju i progone i lažno vam pripisuju kojekakva zla. Radujte se i kličite, jer je velika nagrada vaša na nebesima!” (Mat. 5:11, 12).

Ne trebamo se uplašiti kad čujemo da naša braća u nekim zemljama doživljavaju žestoka progonstva. Umjesto toga, budimo radosni što ustrajno podnose te kušnje. Možemo se moliti Jehovi da im pomogne da ostanu vjerni i izdrže progonstva (Filip. 1:3, 4). Premda za tu dragu braću vjerojatno ne možemo učiniti ništa više od toga, možemo pomagati braći u svojoj skupštini koja se suočavaju s raznim kušnjama. Naprimjer, možemo pokazati da nam je stalo do njih i pružiti im podršku. Možemo se radovati s njima tako da ih ponekad pozovemo na naše obiteljsko proučavanje, da idemo s njima u službu propovijedanja ili da provodimo s njima slobodno vrijeme.

Imamo mnogo razloga radovati se sa svojim suvjernicima. Nemojmo se udaljavati od drugih kao što to čine ljudi u svijetu, nego podijelimo svoju radost s braćom i sestrama. Tako ćemo ojačati ljubav i jedinstvo u skupštini, a usto ćemo u potpunosti osjetiti koliko je divno imati podršku sukršćana (Filip. 2:1, 2). Doista, “radujmo se u Gospodinu”! Pavao je naglasio koliko je to važno, rekavši: “I opet kažem: Radujte se!” (Filip. 4:4).