ODRASTAO sam na djedovoj plantaži pamuka u američkoj saveznoj državi Georgiji. Bilo je to u vrijeme velike ekonomske krize koja je 1930-ih zahvatila Sjedinjene Države. Moj je otac bio shrvan nakon smrti moje majke i novorođenog brata, pa me ostavio kod svog oca, koji je bio udovac, i odselio se radi posla u jedan udaljeni grad. Iako je kasnije želio da živim s njim, to nikad nije uspjelo.

Djedove starije kćeri vodile su kućanstvo. Iako djed nije bio vjernik, moje su tete pripadale crkvi Južnih baptista te su me strogo odgajale u vjerskom duhu. Prijetile su mi batinama ako ne budem svake nedjelje išao u crkvu. Tako mi se religija zamjerila od malih nogu. No jako sam volio školu i sport.

Jednog poslijepodneva 1941, kad sam imao 15 godina, posjetili su nas jedan stariji čovjek i njegova žena. Rekli su mi da je to naš rođak Talmadge Rusk. Nikad prije nisam čuo za njega. Saznao sam da su on i njegova žena Jehovini svjedoci. Pričao nam je kako Bog želi da ljudi vječno žive na Zemlji, a to se jako razlikovalo od onoga što sam čuo u crkvi. Većina članova naše obitelji nije se slagala s onim što je rekao, čak je to prezirala. Nikad ga više nisu primili u kuću. Međutim, teta Mary, koja je bila samo tri godine starija od mene, uzela je od njega Bibliju i neke biblijske publikacije.

Ubrzo je shvatila da je pronašla istinu, pa se 1942. krstila i postala Jehovin svjedok. I ona je na svojoj koži osjetila istinitost Isusovih riječi: “Čovjeku će neprijatelji biti ukućani njegovi” (Mat. 10:34-36). Obitelj se jako protivila Jehovinim svjedocima. Maryina starija sestra, koja je bila dosta utjecajna u našem kraju, dogovorila se s gradonačelnikom da policija uhiti našeg rođaka Talmadgea. Bio je optužen za nedopuštenu prodaju literature i proglašen krivim.

U novinama je pisalo da je gradonačelnik, koji je ujedno bio i sudac, ljudima u sudnici rekao: “Literatura koju ovaj čovjek dijeli po kućama (...) opasna je kao otrov.” Naš je rođak uložio žalbu, pa je presuda bila poništena. No u međuvremenu je proveo deset dana u zatvoru.

Mary nije samo meni pričala o svojim novim vjerovanjima, nego je počela svjedočiti i susjedima. Otišao sam s njom na biblijski tečaj koji je vodila s jednim čovjekom koji je uzeo knjigu Novi svijet. * Njegova nam je žena rekla da je cijelu noć čitao knjigu. Iako se nisam želio prebrzo povezati s nekom religijom, jako mi se svidjelo ono što sam učio. No na mene najveći dojam nisu ostavila biblijska učenja. Ono što me najviše uvjerilo da su Jehovini svjedoci Božji narod bilo je to kako su se drugi ponašali prema njima.

Naprimjer, kad smo se jednog dana vraćali kući iz vrta u kojem smo okopavali rajčice, Mary i ja vidjeli smo da se iz peći diže dim. Otkrili smo da su joj njene sestre spalile literaturu, gramofon i ploče s biblijskim propovijedima. Bio sam jako ljut, no jedna od mojih teta svisoka mi je rekla: “Kad odrasteš, bit ćeš nam zahvalan što smo to napravile.”

Mary je 1943. morala otići od kuće jer se nije željela odreći svoje nove vjere ni prestati propovijedati susjedima. Do tada sam već naučio puno divnih stvari. Saznao sam da se Bog zove Jehova, da je pun ljubavi i samilostan te da ne muči ljude u paklu. Iako nikad nisam bio na sastanku, shvatio sam i da Jehova ima organizaciju koja se s ljubavlju brine za svoje članove.

Kad sam jednom prilikom kosio travu oko kuće, pored mene se polako zaustavio jedan automobil u kojem su bila dva čovjeka. Jedan od njih upitao me jesam li ja Fred. Kad sam saznao da su ti ljudi Jehovini svjedoci, rekao sam im: “Idem s vama, pa ćemo se odvesti malo dalje da u miru porazgovaramo.” Saznao sam da ih je Mary poslala da me posjete. Jedan od njih bio je Shield Toutjian, putujući nadglednik koji me jako ohrabrio i pružio mi duhovno vodstvo kad mi je bilo najpotrebnije. Budući da sam zastupao vjerovanja Jehovinih svjedoka, obitelj se sada i meni počela protiviti.

Mary se odselila u Virginiju. U pismu mi je napisala da mogu doći živjeti k njoj ako zaista želim služiti Jehovi. Odmah sam odlučio da ću otići k njoj. Jednog petka navečer u listopadu 1943. stavio sam neke najosnovnije stvari u kutiju i vezao je na jedno stablo daleko od kuće. U subotu sam uzeo kutiju, otišao sporednim putem do susjedove kuće i našao prijevoz do grada. Kad sam stigao u grad Roanoke, otišao sam k Mary, koja je živjela kod Edne Fowlkes.

Edna je bila pomazanik i voljela je pomagati drugima, poput Lidije iz biblijskog doba. Unajmila je veliku kuću i u nju, osim tete Mary, primila ženu svog brata i njene dvije kćeri Gladys i Grace Gregory, koje su kasnije postale misionarke. Gladys danas ima preko 90 godina i još uvijek vjerno služi Jehovi u podružnici u Japanu.

Dok sam živio kod Edne, redovito sam išao na sastanke i učio kvalitetno propovijedati. To što sam mogao u miru proučavati Božju Riječ i posjećivati kršćanske sastanke pomoglo mi je da utažim svoju sve veću duhovnu glad. Krstio sam se 14. lipnja 1944. Mary je zajedno s Gladys i Grace počela služiti kao pionir. Njih tri odselile su se na svoje područje u sjevernu Virginiju. Pomogle su u osnivanju skupštine u Leesburgu. Početkom 1946. i ja sam počeo služiti kao pionir nedaleko od njih. Tog smo ljeta zajedno otputovali na nezaboravan međunarodni kongres koji je održan u Clevelandu (Ohio) od 4. do 11. kolovoza.

Na tom je kongresu Nathan Knorr, koji je tada nadgledao djelovanje Jehovinih svjedoka diljem svijeta, objasnio da se planira proširenje Betela u Brooklynu. Rekao je da namjeravaju sagraditi novu zgradu za smještaj betelskih radnika i proširiti tiskaru. Zbog toga je bilo potrebno mnogo mlade braće. Zaključio sam da bih volio služiti Jehovi u Betelu, pa sam predao molbu. Za nekoliko mjeseci, točnije 1. prosinca 1946, otišao sam u Betel.

Oko godinu dana kasnije nadglednik tiskare, Max Larson, zaustavio se pored mog stola u odjelu za slanje pretplate i rekao mi da počinjem raditi u Službenom odjelu. Na tom poslu naučio sam puno toga o primjenjivanju biblijskih načela i o tome kako funkcionira Božja organizacija, naročito dok sam radio s Thomasom (Budom) Sullivanom, nadglednikom Službenog odjela.

Otac me nekoliko puta posjetio u Betelu. Pretkraj života postao je vjernik. Kad je 1965. posljednji put došao k meni u Betel, rekao mi je: “Ti meni možeš doći u posjet, ali ja više nikad neću doći ovamo.” Posjetio sam ga nekoliko puta prije nego što je umro. Bio je siguran da ide na nebo. Nadam se da ga Jehova čuva u svom sjećanju. Ako je tako, neće uskrsnuti ondje gdje se nadao, nego u raju na Zemlji i imat će priliku dobiti vječni život.

Kongresi su oduvijek bili izvrsna prilika za duhovni napredak. U to sam se naročito  uvjerio na međunarodnim kongresima koji su 1950-ih održani na njujorškom stadionu Yankee. Godine 1958. na stadionima Yankee i Polo Grounds jednom dijelu programa prisustvovale su čak 253 922 osobe iz 123 zemlje. Nikad neću zaboraviti što mi se dogodilo na tom kongresu. Dok sam pomagao u kongresnom uredu, brat Knorr dojurio je do mene. Rekao mi je: “Fred, ne znam kako se to dogodilo, ali zaboravio sam naći nekoga da održi govor svim pionirima okupljenima u unajmljenoj dvorani nedaleko od stadiona. Molim te, požuri se onamo i održi im dobar govor o nečemu što smisliš putem.” Molio sam se cijelim putem i stigao u dvoranu sav zadihan.

Budući da je 1950-ih i 1960-ih broj skupština u New Yorku naglo rastao, unajmljene dvorane u kojima smo održavali sastanke više nisu udovoljavale našim potrebama. Stoga su u periodu od 1970. do 1990. kupljene tri zgrade na Manhattanu koje su preuređene u dvorane. U radovima je sudjelovalo nekoliko odbora za gradnju, a ja sam služio kao predsjedavajući tih odbora. Još uvijek se rado sjećam kako je Jehova blagoslivljao skupštine koje su surađivale prilikom izgradnje i financiranja tih dvorana u kojima se i dan-danas okuplja Božji narod.

Kad sam jednog dana 1957. išao na posao kroz park između Betela i tiskare, počela je padati kiša. Ispred sebe sam ugledao jednu lijepu plavokosu djevojku, koja je tek došla u Betel. Nije imala kišobran, pa sam joj ponudio da stane pod moj. Tako sam upoznao Marjorie, s kojom sam se vjenčao 1960. Otada zajedno radosno služimo Jehovi i kad se nad nama nadviju tmurni oblaci i kad sija sunce. U rujnu 2010. proslavili smo 50. godišnjicu braka.

Tek što smo se vratili s bračnog putovanja brat Knorr mi je rekao da počinjem služiti kao nastavnik u školi Gilead. To je za mene bila velika čast! Od 1961. do 1965. bilo je oformljeno pet razreda, a polaznici su uglavnom dolazili iz raznih podružnica. Poučavalo ih se za organiziranje poslova u podružnicama, a njihovo školovanje trajalo je duže nego školovanje misionara. U jesen 1965. školovanje je ponovno trajalo pet mjeseci, a polaznici su opet bili misionari.

Godine 1972. iz škole Gilead premješten sam u Odjel za korespondenciju, u kojem sam služio kao nadglednik. Morao sam puno istraživati kako bih znao ispravno odgovoriti na različita pitanja i riješiti mnoge probleme. To mi je pomoglo da još bolje  razumijem učenja iz Božje Riječi i naučim kako primjenjivati uzvišena načela našeg Boga dok pomažem drugima.

Godine 1987. počeo sam služiti u novom odjelu koji se zove Služba za suradnju s bolnicama. Organizirali smo tečajeve da bismo starješine iz Odbora za kontaktiranje s bolnicama poučili kako liječnicima, sucima i socijalnim radnicima objasniti naš stav o krvi koji se temelji na Bibliji. Velik problem bio je taj što su liječnici bez dopuštenja roditelja davali transfuziju krvi djeci Jehovinih svjedoka, a često su imali i sudski nalog za to.

Kad bismo liječnicima predložili da koriste beskrvne metode liječenja, obično bi nam rekli da su im one nedostupne ili da su preskupe. U takvim situacijama često bih kirurgu rekao: “Hoćete li, molim vas, ispružiti ruku?” Potom bih mu kazao: “Vidite, vi imate jednu od najboljih zamjena za transfuziju krvi.” Taj bi ga kompliment podsjetio na ono što je dobro znao — pažljivim korištenjem skalpela gubitak krvi svodi se na najmanju moguću mjeru.

Jehova bogato blagoslivlja trud koji se zadnjih dvadesetak godina ulaže u to da se liječnike i suce informira o beskrvnim metodama liječenja. Nakon što su bolje razumjeli naš stav o krvi, znatno su promijenili svoje mišljenje. Vidjeli su da medicinska istraživanja dokazuju da su zamjene za krv učinkovite i da ima puno liječnika koji žele surađivati s Jehovinim svjedocima. Saznali su i da postoje bolnice u koje se mogu premjestiti pacijenti koji odbijaju transfuziju krvi.

Od 1996. Marjorie i ja služimo u obrazovnom centru u Pattersonu, koji se nalazi oko 110 kilometara sjeverno od Brooklyna. Ondje sam kratko radio u Službenom odjelu, a potom sam neko vrijeme kao jedan od nastavnika držao tečajeve za putujuće nadglednike i braću iz raznih podružnica. Zadnjih 12 godina ponovno služim kao nadglednik Odjela za korespondenciju, koji je iz Brooklyna preseljen u Patterson.

Sada imam 85 godina i sve mi je teže obavljati svoju službu u Betelu. Već preko deset godina bolujem od raka. Osjećam se poput Ezekije, kojem je Jehova produžio život (Iza. 38:5). I moja je supruga sve slabijeg zdravlja jer je oboljela od Alzheimerove bolesti, pa se učimo živjeti s tim. Ona je iskusan propovjednik koji svjedoči za Jehovu, mudar savjetnik mladima, moja vjerna pomoćnica i odana životna suputnica. Oduvijek je marljivo istraživala Bibliju i vješto poučavala druge, tako da smo ostali u kontaktu s mnogom svojom duhovnom djecom.

Moja teta Mary umrla je u ožujku 2010, u dobi od 87 godina. Znala je na divan način poučavati druge o Božjoj Riječi i mnogima je pomogla da svoj život posvete služenju Jehovi. Mnogo je godina služila u punovremenoj službi. Jako sam joj zahvalan što mi je pomogla da upoznam istinu iz Božje Riječi i da poput nje počnem služiti Jehovi, našem Bogu punom ljubavi. Mary je sahranjena pored svog muža, koji je nekad služio kao misionar u Izraelu. Siguran sam da su oboje u Jehovinom sjećanju i da će uskrsnuti.

Kad se osvrnem na 67 godina koje sam proveo služeći Jehovi, osjećam veliku zahvalnost za mnoge blagoslove koje sam dobio od njega. Uživam vršiti Jehovinu volju! Uzdam se u njegovu nezasluženu dobrotu i čvrsto se nadam da ću doživjeti ispunjenje obećanja koje je dao njegov Sin: “Tko je god ostavio kuće ili braću ili sestre ili oca ili majku ili djecu ili zemlju radi imena mojega, primit će mnogo više i naslijedit će život vječni” (Mat. 19:29).