ROĐENA sam 1974. u Parizu. Porođaj je bio težak i kasnije mi je dijagnosticirana cerebralna paraliza. Otežano sam pokretala ruke i noge i nerazumljivo govorila. Oboljela sam i od epilepsije i bila sam sklona infekcijama.

Kad sam imala dvije godine, moja se obitelj preselila u Melbourne (Australija). Dvije godine kasnije tata nas je ostavio. Sjećam se da sam tada prvi put osjetila koliko mi je Bog blizak. Moja je mama Jehovin svjedok, pa me redovito vodila na kršćanske sastanke, na kojima sam naučila da me Bog ljubi i da mu je stalo do mene. Ta spoznaja te mamina ljubav i podrška pomogle su mi da se unatoč novim životnim okolnostima osjećam sigurnom.

Mama me naučila i kako da se molim Jehovi. Zapravo, puno mi je lakše moliti se nego govoriti. Kad se molim, ne moram se mučiti izgovarati riječi, nego ih jasno “čujem” u svojim mislima. Budući da je drugima teško razumjeti što govorim, utješno mi je znati da Jehova sve razumije, i ono što kažem tiho u sebi i ono što teškom mukom kažem naglas (Psal. 65:2).

Kad sam imala pet godina, bolest je toliko uznapredovala da sam mogla hodati samo ako sam na nogama imala teške metalne udlage. Zapravo, više sam se gegala nego hodala. Kad sam imala 11 godina, više uopće nisam mogla hodati. Kasnije mi se zdravlje pogoršalo, pa sada ne mogu ni leći ni ustati iz kreveta bez električnog dizala koje me podiže s kreveta i spušta u motorna kolica kojima upravljam pomoću ručne poluge.

Moram priznati da sam ponekad potištena zbog svoje bolesti. No onda se prisjetim gesla naše obitelji: “Ne brini se zbog onoga što ne možeš napraviti. Napravi ono što možeš!” Zahvaljujući takvom stavu dosta sam aktivna — jašem, jedrim, vozim čamac, kampiram, pa čak i vozim automobil ondje gdje nema prometa. Budući da sam kreativna i volim umjetnost, rado slikam, šivam,  vezem te izrađujem prekrivače i predmete od keramike.

S obzirom na to da sam teški invalid, neki su dovodili u pitanje moje intelektualne sposobnosti i smatrali da nisam sposobna samostalno odlučiti u što ću vjerovati. Kad sam imala 18 godina, jedna me profesorica nagovarala da odem od kuće kako bih “pobjegla” od majčine religije. Čak mi je ponudila pomoć da pronađem smještaj. Međutim, rekla sam joj da se nikada neću odreći svoje vjere i da neću otići od kuće sve dok ne budem spremna samostalno živjeti.

Nedugo nakon te zgode s profesoricom, krstila sam se kao Jehovin svjedok. Dvije godine kasnije preselila sam se u jedan mali stan. Sretna sam što sada dobivam potrebnu pomoć, ali usto mogu biti i samostalna.

Tijekom godina suočavala sam se s raznim ispitima vjere. Jednom me jedan kolega s fakulteta, koji je također invalid, šokirao pitanjem hoću li se udati za njega. Isprva sam bila polaskana. I ja poput većine mladih žena želim imati nekoga s kim ću provesti život. No ako je mladiću i djevojci zajedničko to što su invalidi, ne znači da će imati sretan brak. Osim toga, taj mladić nije bio Jehovin svjedok. Imali smo posve različita uvjerenja i ciljeve i bavili smo se različitim aktivnostima u životu. Kako bi onda izgledao naš zajednički život? Pored toga, čvrsto sam odlučila poslušati Božju jasnu zapovijed da stupim u brak samo s osobom koja služi Bogu (1. Kor. 7:39). Stoga sam tom mladiću ljubazno objasnila da ne mogu prihvatiti njegovu bračnu ponudu.

Još uvijek smatram da sam donijela ispravnu odluku. Ni najmanje ne sumnjam da ću biti sretna u novom svijetu koji je Bog obećao (Psal. 145:16; 2. Petr. 3:13). Dotada želim ostati vjerna Jehovi. Isto tako, nastojim biti zadovoljna svojim trenutnim okolnostima.

Jedva čekam dan kad ću skočiti iz svojih kolica i trčati koliko me noge nose. Tada ću uzviknuti: “Nekad sam bila invalid, ali sada sam posve zdrava i takva ću ostati zauvijek!”