KRŠĆANI u Filipima bili su poznati po tome što su velikodušno podupirali pravu religiju. U nadahnutoj poslanici koju je uputio tim prvim kršćanima, apostol Pavao je napisao: “Kad god vas se sjetim, zahvaljujem Bogu svojemu u svakoj svojoj usrdnoj molitvi za sve vas. Radosno upućujem svoje usrdne molitve za vas zbog vašeg doprinosa širenju dobre vijesti od prvoga dana pa sve do sada” (Filip. 1:3-5). Pavao se dobro sjećao krštenja Lidije i njenih ukućana. Sjećao se kako je bila gostoljubiva i uporno nagovarala njega i njegove suradnike da ostanu u njenom domu (Djela 16:14, 15).

Nedugo nakon toga novoosnovana skupština u Filipima dvaput je poslala Pavlu pomoć dok je nekoliko tjedana bio kod suvjernika u Solunu, udaljenom oko 160 kilometara od Filipa (Filip. 4:15, 16). Nekoliko  godina kasnije, Filipljani i druga braća u Makedoniji doživljavali su poteškoće i “krajnje siromaštvo”. No kad su čuli da kršćani u Jeruzalemu trpe progonstvo, željeli su im pomoći. Pavao je posvjedočio da su davali “preko svojih mogućnosti”. Napisao je: “Oni su nas sami usrdno molili i preklinjali da im omogućimo da prilože svoj velikodušni dar” (2. Kor. 8:1-4; Rim. 15:26).

Otprilike deset godina nakon što su Filipljani postali kršćani, još su uvijek bili jednako velikodušni. Kad su čuli da je apostol Pavao u zatvoru u Rimu, poslali su Epafrodita da ga posjeti i dostavi mu pomoć, što nije bilo nimalo lako jer je morao putovati kopnom i morem te prevaliti put dug gotovo 1 300 kilometara. Filipljani su očito htjeli poslati Pavlu ono što mu je bilo potrebno kako bi, iako je bio u zatvoru, mogao i nadalje jačati svoju braću i propovijedati drugima (Filip. 1:12-14; 2:25-30; 4:18).

Pravim kršćanima u naše vrijeme velika je čast podupirati propovijedanje dobre vijesti o Kraljevstvu i stvaranje učenika (Mat. 28:19, 20). Oni spremno troše svoje vrijeme, snagu i novac kako bi podupirali sve aktivnosti povezane s obožavanjem pravog Boga. U popratnom okviru navode se neki načini kako to možemo činiti.