U ONO su vrijeme u nekim dijelovima Sjedinjenih Država skupštine, pokrajine i oblasti Jehovinih svjedoka bile podijeljene — u jednima su bili crnci, a u drugima bijelci. Moj je otac 1937. postao sluga grupe (danas je to koordinator starješinstva) u skupštini u Chattanoogi (savezna država Tennessee), koju su sačinjavali crnci. Henry Nichols bio je sluga grupe u skupštini u kojoj su bili bijelci.

Uvijek se rado sjetim kako sam kao dijete sjedio navečer na verandi iza kuće i slušao oca kako razgovara s bratom Nicholsom. Premda nisam razumio sve o čemu su pričali, volio sam biti pored oca dok su njih dvojica razgovarala o tome kako na najbolji način organizirati propovijedanje u postojećim okolnostima.

Nešto ranije, točnije 1930, našu je obitelj zadesila tragedija — umrla je moja majka u dobi od samo 20 godina. Otac se morao brinuti za moju četverogodišnju sestru Doris i za mene, malog dvogodišnjeg dječaka. Premda se otac tek bio krstio, dobro je duhovno napredovao.

Godine 1933. otac je upoznao divnu kršćanku Lillie Mae Gwendolyn Thomas i ubrzo su se vjenčali. I otac i majka vjerno su služili Jehovi, i tako su Doris i meni pružili izvrstan primjer.

 Skupštine Jehovinih svjedoka trebale su 1938. usvojiti rezoluciju kojom je bilo predloženo da se starješine više ne bira unutar skupštine, već da ih imenuje naše glavno sjedište u Brooklynu. Neki u skupštini Chattanooga nisu odmah prihvatili tu odluku, ali otac je jasno dao do znanja da će spremno poduprijeti tu organizacijsku promjenu. Njegova vjernost Bogu i majčina svesrdna suradnja s ocem još i danas pozitivno utječu na mene.

Godine 1940. grupa braće iz skupštine unajmila je autobus kojim smo otputovali na oblasni kongres u Detroit (Michigan). Ondje se krstilo nekoliko osoba iz naše grupe. Neki su se pitali zašto se i ja nisam krstio budući da sam propovijedao od svoje pete godine i bio vrlo revan u tome.

Kad su me upitali zašto se nisam krstio, odgovorio sam da ne razumijem u potpunosti značenje krštenja. Otac me čuo i iznenadio se. Otada se jako trudio pomoći mi da razumijem što znači krštenje i koliko je ono važno. Jednog jako hladnog dana, četiri mjeseca kasnije, krstio sam se u jezercu nedaleko od Chattanooge. Bilo je to 1. listopada 1940.

Od svoje 14. godine preko ljetnih praznika služio sam kao pionir. Propovijedao sam u gradićima u saveznoj državi Tennesseeju i u susjednoj Georgiji. Ustao bih rano ujutro, spakirao ručak i sjeo na vlak ili autobus koji je u 6.00 sati kretao prema mom području. Vratio bih se oko 18.00 sati. Hranu koju sam ponio obično bih pojeo puno prije nego što bi došlo vrijeme za ručak. Premda sam imao novca, nisam mogao ući u trgovinu i kupiti još nešto za jelo jer sam bio crnac. Jednom sam ušao u trgovinu kako bih kupio sladoled, no rekli su mi da izađem. Jedna ljubazna bjelkinja izašla je van i donijela mi sladoled.

Kad sam krenuo u srednju školu, pokret za građanska prava dobivao je sve veći zamah na američkom jugu. Organizacije poput NAACP-a (Nacionalnog udruženja za unapređenje obojenih ljudi) pozivale su učenike i studente da se priključe borbi za svoja prava. Mnoge organizacije poticale su nas da postanemo njihovi članovi. Nekoliko škola koje su pohađali crnci, pa tako i moja, postavile su si cilj da svi njihovi učenici budu članovi neke od tih organizacija. Na mene su vršili pritisak i tražili da “podupirem svoju rasu”. No ja sam to odbio i objasnio da Bog nije pristran i da nijednu rasu ne smatra boljom od druge. Rekao sam im da sam uvjeren kako će Bog riješiti sve te nepravde (Ivan 17:14; Djela 10:34, 35).

Ubrzo nakon što sam završio srednju školu, odlučio sam preseliti se u New York. Međutim, usput sam svratio u Philadelphiju (Pennsylvania) kako bih posjetio prijatelje koje sam bio upoznao na jednom kongresu. Ondje sam prvi put bio u skupštini koja se sastojala od pripadnika različitih rasa. Putujući me nadglednik tijekom svog posjeta pozvao na stranu i rekao mi da ću na sljedećem sastanku imati govor. Tako sam lakše donio odluku da ostanem u tom gradu.

Među braćom s kojom sam se sprijateljio u Philadelphiji bila je i mlada sestra Geraldine White, odnosno Gerri, kako sam je nazvao. Dobro je poznavala Bibliju i znala je taktično  razgovarati s ljudima u službi od kuće do kuće. A što je najvažnije, i ona je željela biti pionir. Vjenčali smo se 23. travnja 1949.

Otkad smo se vjenčali željeli smo pohađati školu Gilead i služiti kao misionari u nekoj stranoj zemlji. Zbog toga smo bili spremni preseliti se na područja gdje je bilo potrebno više objavitelja, što nam je pomoglo da se pripremimo za Gilead. Ubrzo smo bili pozvani da se preselimo u Lawnside (New Jersey), zatim u Chester (Pennsylvania) i na koncu u Atlantic City (New Jersey). Dok smo bili u Atlantic Cityu, mogli smo predati molbu za Gilead jer smo bili u braku dvije godine. No naša molba nije odmah bila odobrena. Zašto?

Početkom 1950-ih mnogi mladići bili su pozvani u vojsku i poslani u rat u Koreju. Komisija za novačenje u Philadelphiji imala je predrasude prema Jehovinim svjedocima zbog naše neutralnosti. No sudac mi je na koncu rekao da me FBI provjerio i potvrdio da sam politički neutralan. Stoga me 11. siječnja 1952. odbor za pritužbe oslobodio vojne službe dodijelivši mi status vjerskog službenika.

U kolovozu te godine Gerri i ja dobili smo poziv da pohađamo 20. razred Gileada, a nastava je počela odmah u rujnu. Tijekom školovanja nadali smo se da ćemo biti poslani u neku stranu zemlju. Moja sestra Doris završila je 13. razred Gileada i služila u Brazilu. Gerri i ja jako smo se iznenadili kad smo saznali da ćemo služiti u pokrajinskoj službi i posjećivati crnačke skupštine u Alabami, na jugu Sjedinjenih Država. Bili smo pomalo razočarani, jer smo se toplo nadali da ćemo služiti u nekoj stranoj zemlji.

Prva skupština koju smo posjetili bila je u Huntsvilleu. Kad smo stigli u taj grad, otišli smo k sestri kod koje smo trebali odsjesti. Dok smo raspremali stvari, čuli smo kako nekome govori na telefon: “Stigla su djeca.” Imali smo tek 24 godine, no izgledali smo još mlađe. Tako smo u toj pokrajini dobili nadimak Djeca.

Američki jug često se u Sjedinjenim Državama naziva Biblijski pojas jer ondje većina ljudi jako cijeni Bibliju. Stoga smo razgovore često započinjali prezentacijom u tri koraka:

(1) Kratko bismo se osvrnuli na stanje u svijetu.

(2) Ukazali bismo na biblijsko rješenje problema.

(3) Istaknuli bismo što, prema Bibliji, mi moramo poduzeti.

Zatim bismo ponudili neku prikladnu biblijsku publikaciju. Ta se metoda pokazala uspješnom, pa sam 1953. na kongresu “Društvo novog svijeta” u New Yorku iznio jednu takvu prezentaciju.

 Ubrzo nakon toga, u ljeto 1953, počeo sam služiti kao oblasni nadglednik i posjećivati crnačke pokrajine na jugu Sjedinjenih Država. Naše se područje protezalo od Virginije preko Floride pa sve do Alabame i Tennesseeja na zapadu. Putujući nadglednici doista su morali biti prilagodljivi. Naprimjer, često smo odsjedali u kućama u kojima nije bilo tekuće vode, pa smo se kupali u limenoj kadi koja se obično nalazila iza kuhinjske peći. Na sreću, to je bio najtopliji dio kuće!

Dok smo služili na američkom jugu, morali smo biti oprezni i domišljati kako bismo uspjeli obaviti ono što smo trebali. Crnci nisu smjeli koristiti javne praonice rublja. Stoga bi Gerri u praonici rekla da nosi na pranje robu “gospođe Thompson”. Mnogi su mislili da je ona služavka koja radi za “gospođu Thompson”. Kad bi oblasni nadglednici najavili da će prikazivati film Društvo novog svijeta u akciji, nazvao bih trgovinu i rezervirao veliko projekcijsko platno na ime “gospodina Thompsona” i kasnije otišao po njega. Uvijek smo bili ljubazni i uglavnom smo bez problema izvršavali svoju službu.

Ljudi na jugu imali su predrasude i prema onima sa sjevera. Jednom je u mjesnim novinama bilo objavljeno da će James Thompson, predstavnik njujorškog udruženja “Watchtower Bible and Tract Society”, održati govor na jednom skupu. Neki su na temelju toga zaključili da sam iz New Yorka, pa su nam otkazali ugovor o najmu školske dvorane. Stoga sam razgovarao s upravom škole i objasnio im da sam pohađao školu u Chattanoogi. Tako smo ipak dobili dozvolu da održimo pokrajinski sastanak.

Sredinom 1950-ih sve je više rasla rasna netrpeljivost i zbog toga je ponekad izbijalo nasilje. Neki Jehovini svjedoci koji su 1954. prisustvovali nekim oblasnim kongresima uvrijedili su se zato što među govornicima nije bilo crnaca. Poticali smo braću crnce da budu strpljiva. Sljedećeg ljeta održao sam govor na kongresu. Poslije toga su i druga braća crnci dobila učešće na kongresima koji su se održavali na jugu.

S vremenom je rasno nasilje na jugu sve više slabilo, a crnačke i bjelačke skupštine počele su se spajati. Bilo je potrebno nanovo raspodijeliti objavitelje, odrediti nove granice skupština i podijeliti nova zaduženja imenovanoj braći. Nekoj braći, i crncima i bijelcima, nije se svidjela ta promjena. Pa ipak, većina je bila nepristrana, poput našeg nebeskog Oca. Ustvari, mnogi su bili dobri prijatelji s braćom druge rase. Ja sam to još kao dijete doživio u svojoj obitelji 30-ih i 40-ih godina prošlog stoljeća.

U siječnju 1969. Gerri i ja dobili smo poziv da služimo u Gvajani (Južna Amerika). Rado smo se odazvali tom pozivu. No najprije smo otišli u Brooklyn, gdje sam prošao tečaj koji me osposobio da preuzmem nadgledanje propovjedničke aktivnosti u Gvajani. Onamo smo stigli u srpnju 1969. Nakon što smo 16 godina proveli u putujućoj službi, bila  nam je velika promjena boraviti na jednom mjestu. Gerri je uglavnom propovijedala na području kao misionarka, a ja sam radio u podružnici.

Obavljao sam razne poslove, od košenja trave i slanja literature u 28 skupština pa do dopisivanja s glavnim sjedištem u Brooklynu. Radio sam 14 do 15 sati dnevno. Oboje smo naporno radili, no bili smo sretni u svojoj službi. Kad smo došli u Gvajanu, ondje je bilo 950 objavitelja, a danas ih je više od 2 500.

Iako smo uživali u ugodnoj klimi te egzotičnom voću i povrću, najviše nas je radovalo što su ponizni ljudi koji su čeznuli za biblijskom istinom učili o Božjem Kraljevstvu. Gerri je tjedno znala voditi i po 20 biblijskih tečajeva, a mnogi s kojima je proučavala dobro su duhovno napredovali i krstili se. Neki od njih kasnije su postali pioniri i starješine, a neki su čak pohađali Gilead te i sami postali misionari.

Godine 1983. mojim roditeljima, koji su živjeli u Sjedinjenim Državama, bila je potrebna pomoć. Doris, Gerri i ja okupili smo se i razgovarali o tome. Doris, koja je u to vrijeme već 35 godina služila kao misionarka u Brazilu, odlučila je vratiti se kući i brinuti za roditelje. Zašto da dvoje misionara napusti područje, rekla je, kad jedna osoba može obaviti sve što je potrebno? Nakon smrti naših roditelja, Doris je ostala u Chattanoogi i ondje još uvijek služi kao specijalni pionir.

Godine 1995. obolio sam od raka prostate, pa smo se morali vratiti u Sjedinjene Države. Doselili smo se u Goldsboro u Sjevernoj Karolini jer je to bilo na pola puta između moje obitelji u Tennesseeju i Gerrine u Pennsylvaniji. Moja se bolest povukla i sada služimo u skupštini u Goldsboru kao specijalni pioniri kojima zbog poodmakle dobi nije određen broj sati koje moraju provesti u službi.

Kad se osvrnem na 65 godina koje smo proveli u punovremenoj službi, doista sam zahvalan Jehovi što je blagoslovio Gerri i mene zbog promjena koje smo učinili kako bismo mu služili. Doista su istinite riječi koje je David uputio Jehovi: “S vjernim postupaš vjerno”! (2. Sam. 22:26).