Oni su hrabri i neustrašivi usprkos protivljenju koje doživljavaju. Kao što se može vidjeti iz publikacija poput knjiga “Temeljito svjedočimo” o Božjem Kraljevstvu! i serije DVD-a Jehovini svjedoci — vjera na djelu, pravi kršćani doista su hrabri i neustrašivi. Poput kršćana u 1. stoljeću, i mi molimo Jehovu da nam da svoj duh i da nam pomogne odvažno propovijedati njegovu riječ (Djela 4:23-31).

O našem propovijedanju tijekom Prvog svjetskog rata jedan je brat rekao: “Božji sluge revno su nudili ljudima sedmi svezak Studija o Svetom pismu pod naslovom Svršena tajna. Nikada prije nijedna knjiga osim Biblije nije se tako dobro prodavala. Godine 1918. objavljen je traktat Vijesti Kraljevstva broj 1. Nakon toga objavljen je traktat Vijesti Kraljevstva broj 2, u kojem je bilo objašnjeno zašto su vlasti zabranile Svršenu tajnu. Potom je izdan traktat Vijesti Kraljevstva broj 3. Vjerni pomazanici posvuda su dijelili te traktate. Trebalo je imati vjere i hrabrosti za izdavanje Vijesti Kraljevstva.”

U naše je vrijeme uobičajeno poučavati nove objavitelje kako treba propovijedati, ali nije uvijek bilo tako. Prisjećajući se kako je 1922. prvi put išao u službu propovijedanja, jedan brat iz Sjedinjenih Država, porijeklom Poljak, napisao je: “Nisam znao kako ponuditi literaturu i jako sam loše govorio engleski. Stajao sam sasvim sam pred jednom liječničkom ordinacijom, a zatim sam pokucao. Vrata je otvorila jedna medicinska sestra. Nikada neću zaboraviti to iskustvo jer sam bio uzbuđen i uplašen. Kad sam otvorio torbu, sve knjige ispale su mi pred noge te sestre. Ne znam što sam joj rekao, ali ona je na kraju uzela jednu publikaciju. Kad sam odlazio, već sam bio skupio hrabrost i osjećao sam da me Jehova blagoslovio. Toga sam dana razdijelio mnogo brošura na tom poslovnom području.”

Jedna je sestra rekla: “Godine 1933. mnoga braća koristila su automobile sa zvučnicima kako bi objavljivala dobru vijest o Kraljevstvu.” Jednom su prilikom ona i jedan bračni par Jehovinih svjedoka propovijedali u brdovitom predjelu Kalifornije. “Brat se odvezao automobilom visoko u brda, a mi smo ostale u gradu”, ispričala je sestra. “Kad je počeo puštati snimljenu propovijed, činilo se kao da zvuk dopire s neba. Mještani su uporno pokušavali pronaći brata, ali nisu uspjeli. Nakon što je snimka završila, posjećivali smo ljude u njihovim domovima i svjedočili im. Sudjelovala sam u propovjedničkim akcijama u kojima su se koristila još dva automobila sa zvučnicima i mogu vam reći da većina ljudi nije htjela čuti poruku koju smo im prenosili. Ali nisu imali izbora — morali su slušati propovijedi koje  su odjekivale iz zvučnika i jasno se čule u njihovim domovima. Uvjerili smo se da je Jehova uvijek koristio pravu metodu propovijedanja u pravo vrijeme. Ta metoda propovijedanja zahtijevala je od nas jako veliku hrabrost, ali uvijek je postigla željeni cilj i Jehovino se ime proslavilo.”

U 30-im i ranim 40-im godinama prošlog stoljeća u službi propovijedanja koristili su se gramofoni i snimljeni biblijski govori. Jedna se kršćanka prisjeća: “Jedna mlada sestra koristila je gramofon dok je propovijedala od kuće do kuće. Kad je na jednim vratima pustila snimku, stanar se toliko razbjesnio da je nogom šutnuo gramofon s trijema kuće. No nijedna ploča nije se slomila. U blizini su trojica muškaraca ručala u parkiranom kamionu. Kad su vidjeli što se dogodilo, pozvali su sestru da njima pusti snimku i uzeli su literaturu. To joj je bila nagrada za pretrpljenu neugodnost.” Trebalo je hrabrosti da bi se izdržale takve kušnje.

Ista je sestra nastavila: “Sjećam se kad smo 1940. počeli nuditi časopise na ulici. Prije toga organizirali smo informativne povorke. Braća i sestre hodali su pločnikom u koloni jedan za drugim noseći natpise na kojima je pisalo ‘Religija je zamka i prijevara’ i ‘Služite Bogu i Kristu Kralju’. Usput su dijelili besplatne traktate prolaznicima. Trebalo je hrabrosti da bi se na takav način propovijedalo, ali te su povorke ispunile svoju svrhu jer se pažnja javnosti stalno skretala na Jehovino ime i njegov narod.”

“Bilo je jako teško nuditi časopise na ulicama malih mjesta”, rekla je jedna druga sestra. “U to vrijeme ljudi su se jako protivili Jehovinim svjedocima. (...) Doista je trebalo hrabrosti da bi se stajalo na uglu ulice, držalo časopise i izvikivalo parole koje su nam braća predložila. Usprkos tome, rijetko koju subotu nismo propovijedali. Ponekad su ljudi bili prijateljski raspoloženi prema nama. No znalo se dogoditi i da se skupe gnjevni ljudi, pa smo ponekad morali brzo pobjeći kako bismo izbjegli napad svjetine.”

Iako su tijekom Drugog svjetskog rata bili proganjani, Jehovini svjedoci hrabro su nastavili propovijedati. U razdoblju od 43 dana, od 1. prosinca 1940. do 12. siječnja 1941, bila je organizirana propovjednička akcija “Hrabrost”, u kojoj je oko 50 000 objavitelja u Sjedinjenim Državama razdijelilo gotovo osam milijuna brošura.

Mnogi stariji pripadnici Božje organizacije živo se sjećaju da su se u prošlim vremenima znali naći u teškim situacijama koje su od njih zahtijevale hrabrost. Neki se sjećaju da su braća često hrabro govorila: “Revno propovijedajmo sve do kraja!” Na koje ćemo sve načine propovijedati prije kraja ovog zlog svijeta ostaje da se vidi. No uz Jehovinu pomoć i dalje ćemo vjerno i hrabro objavljivati njegovu riječ.