BILO je to 1908. Sestra White sigurno je privlačila pažnju građana Louisvillea jednim sasvim novim izumom — “Svanućem na kotačima”. “Ljudi su puno pričali o njemu”, napisala je, “i zbog njega sam ljudima upadala u oči.”

Istraživači Biblije, kako su se Jehovini svjedoci tada zvali, uvidjeli su da trebaju prenositi drugima dragocjene istine koje su naučili marljivo proučavajući Bibliju. Mnogi su upoznali biblijske istine pomoću serije knjiga pod nazivom Svanuće Tisućugodišnje vladavine (koja je kasnije nazvana Studije o Svetom pismu). Kršćani kojima su okolnosti to dopuštale bili su spremni putovati u mnoge gradove, sela i zabačene krajeve kako bi te biblijske publikacije nudili ljudima koji su ih htjeli čitati.

Godine 1908. sestra White i drugi revni objavitelji nudili su šest svezaka tih tvrdoukoričenih knjiga po cijeni od 1,65 dolara. No ljudima nisu odmah ostavili te knjige. Najprije bi prikupili narudžbe, pa bi se nakon nekog vremena vratili — obično kad su ljudi dobivali plaću — i dostavili im knjige uz skromnu naknadu za pokrivanje tiskarskih troškova. Jedan čovjek koji se protivio njihovom propovijedanju izjavio je da te knjige prodaju za smiješno malo novca.

Malinda Keefer sjeća se da je tjedno znala prikupiti narudžbe za 200 do 300 knjiga. No tako veliko zanimanje za Svanuće stvorilo je braći  pravi problem. Naime, samo je šesti svezak imao 740 stranica! U jednoj Stražarskoj kuli stajalo je da “pedeset knjiga teži 18 kilograma”, pa je dostava bila prenaporna, naročito za sestre.

Kako bi riješio problem dostave Svanuća, brat James Cole konstruirao je sklopivi nosač na dva kotača na koji se mogao pričvrstiti kovčeg. Budući da više nije morao nositi teške kutije pune knjiga, taj je brat rekao: “Napokon mi više neće otpadati ramena!” Svoj izum predstavio je 1908. na kongresu Istraživača Biblije u Cincinnatiju (Ohio, SAD) i oduševio sve prisutne. Na prečkama nosača s obje strane bio je ugraviran naziv “Svanuće na kotačima”, jer su se tim kovčegom uglavnom dostavljali svesci knjige Svanuće Tisućugodišnje vladavine. Uz malo vježbe moglo se vrlo lako naučiti jednom rukom gurati kovčeg pun knjiga. Visina nosača mogla se podešavati, a kovčeg se moglo gurati i po neasfaltiranim putevima jer je imao kotače od gume. Po završetku službe na kraju dana kotači su se mogli sklopiti uz stranicu kovčega, pa su ga propovjednici lakše nosili dok su se pješice ili tramvajem vraćali kući.

Sestre koje su bile u punovremenoj službi dobivale su “Svanuće na kotačima” besplatno. Njegova cijena inače je bila 2,50 dolara. Sestra Keefer, na fotografiji s lijeve strane, toliko je dobro naučila upravljati “Svanućem na kotačima” da je mogla jednom rukom gurati pun kovčeg knjiga, a u drugoj ruci nositi još jednu torbu s knjigama. U jednom rudarskom gradiću u Pennsylvaniji bilo je toliko zainteresiranih osoba da je na dan dostave obično morala tri ili četiri puta prelaziti most preko rijeke Allegheny.

Krajem 1980-ih jedan je pilot izumio putni kovčeg s kotačićima, koji se danas svakodnevno može vidjeti u zračnim lukama i na prepunim gradskim ulicama. No prije otprilike stotinu godina revni Istraživači Biblije vjerojatno su plijenili pažnju znatiželjnih promatrača dok su ulicama gurali svoje “Svanuće na kotačima” i sijali dragocjeno sjeme biblijske istine.