“ŽIDOV” koji se spominje u tom retku predočava pomazane kršćane, a “deset ljudi” predstavlja “druge ovce” ili “Jonadabe”, kako su se zvali u to vrijeme * (Ivan 10:16). Kad sam razumio taj redak, shvatio sam da trebam vjerno podupirati pomazane kršćane ako želim da se ostvari moja nada da ću vječno živjeti na Zemlji.

Duboko me se dojmila i Isusova usporedba o “ovcama” i “jarcima”, koja je zapisana u Mateju 25:31-46. “Ovce” predočavaju ljude koji će dobiti povoljnu presudu u vremenu kraja jer čine dobro Kristovoj pomazanoj braći koja se još uvijek nalaze na Zemlji. Budući da sam bio mladi Jonadab, rekao sam sebi: “Len, ako želiš da te Krist smatra ovcom, moraš podupirati njegovu pomazanu braću i prihvatiti njihovo vodstvo jer je Bog s njima.” Ta me misao vodi kroz život već više od 70 godina.

Moja se majka krstila 1925. u dvorani u Betelu. Ta se dvorana zvala “Londonski tabernakul”, a u njoj su se sastajala braća koja su živjela na tom području. Rodio sam se 15. listopada 1926. Krstio sam se u ožujku 1940. na pokrajinskom sastanku u Doveru, gradu smještenom na engleskoj obali. Jako sam zavolio biblijsku istinu. Budući da je moja majka bila pomazana kršćanka, ona je bila, da tako kažem, prvi “Židov” kojem sam se uhvatio za skut. U to vrijeme moj otac i starija sestra nisu služili Jehovi. Majka i ja pripadali smo skupštini u Gillinghamu, na jugoistoku Engleske, koja se uglavnom sastojala od pomazanih kršćana. Moja je majka pružala izvrstan primjer revnim sudjelovanjem u službi propovijedanja.

Na kongresu koji je održan u rujnu 1941. u gradu Leicesteru bilo je izneseno predavanje s naslovom “Vjernost Bogu”, koje je govorilo o spornom pitanju tko ima pravo biti Vrhovni Vladar. Slušajući taj govor, prvi sam put shvatio da je svatko od nas uključen u spor između Jehove i Sotone. Stoga trebamo pokazati da priznajemo Jehovu za Vrhovnog Vladara i vjerno mu služiti.

Na tom se kongresu mnogo govorilo o pionirskoj službi i poticalo se mlade da im cilj bude pionirska služba. Govor s naslovom “Uloga pionira u Jehovinoj organizaciji” potaknuo me da se upitam  što bih ja mogao učiniti u tom pogledu. Taj me kongres uvjerio da sam kao Jonadab dužan pomagati pomazanim kršćanima tako da u što većoj mjeri propovijedam dobru vijest. Zbog toga sam već na kongresu ispunio molbu za pionirsku službu.

Prvog prosinca 1941. imenovan sam za specijalnog pionira. Imao sam 15 godina. Prvi suradnik u pionirskoj službi bila mi je majka, no nakon otprilike godinu dana morala je iz zdravstvenih razloga prekinuti s pionirskom službom. Podružnica u Londonu dodijelila mi je novog suradnika, Rona Parkina, koji danas služi kao član Odbora podružnice u Portoriku.

Bili smo poslani u obalne gradove Broadstairs i Ramsgate u grofoviji Kentu, gdje smo unajmili sobu. Specijalni pioniri primali su mjesečnu novčanu naknadu u iznosu od 40 šilinga (tada je to bilo oko 8 dolara). Nakon što bismo platili stanarinu, ostalo bi nam vrlo malo novca za život, tako da nekad nismo znali kako ćemo doći do sljedećeg obroka. No Jehova se uvijek na neki način pobrinuo za naše potrebe.

Dosta smo putovali biciklom. Teškom mukom vozili smo natovarene bicikle boreći se s jakim vjetrom koji je puhao sa Sjevernog mora. Osim toga, morali smo biti oprezni zbog zračnih napada i njemačkih projektila, koji su dosta nisko prelijetali preko Kenta i bombardirali London. Jednom sam morao skočiti s bicikla i baciti se u jarak jer mi je iznad glave preletjela bomba i eksplodirala u obližnjem polju. Usprkos tome, godine koje smo proveli u pionirskoj službi u Kentu bile su nam jako lijepe.

Majka je uvijek s divljenjem pričala o Betelu. “Najviše bih voljela da služiš u Betelu”, znala mi je reći. Možete zamisliti koliko sam se obradovao i iznenadio kad sam u siječnju 1946. bio pozvan da tri tjedna pomažem u londonskom Betelu! Pretkraj ta tri tjedna nadglednik podružnice Pryce Hughes pitao me želim li ostati u Betelu. Ono što sam ondje naučio oblikovalo me za cijeli život.

U to je vrijeme betelska obitelj u Londonu imala oko 30 članova. Većinom su to bila mlada neoženjena braća, no bilo je i nekoliko pomazane braće, među kojima su bili Pryce Hughes, Edgar Clay i Jack Barr, koji je kasnije postao član Vodećeg tijela. Mladiću poput mene bila je doista velika čast što može podupirati Kristovu braću i raditi pod duhovnim vodstvom tih “stupova” (Gal. 2:9).

Jednog mi je dana jedan brat rekao da na ulaznim vratima Betela čeka jedna sestra koja me želi vidjeti. Iznenadio sam se kad sam ugledao svoju majku s paketom pod rukom. Rekla je da neće ulaziti kako me ne bi prekidala u poslu, pa mi je samo dala paket i otišla. U paketu je bio topli kaput. Njena brižna gesta podsjetila me na Hanu koja je donijela tuniku svom malom sinu Samuelu dok je služio u svetom šatoru (1. Sam. 2:18, 19).

Godine 1947. petero nas iz Betela bili smo pozvani u školu Gilead te smo sljedeće godine pohađali 11. razred. Škola se nalazila na sjeveru američke savezne države New Yorka. Kad smo stigli  onamo, bilo je jako hladno. Bio sam jako sretan što imam topli kaput koji mi je poklonila majka.

U Gileadu sam proveo šest nezaboravnih mjeseci. Druženje s ostalim polaznicima iz 16 zemalja proširilo mi je vidike. Školovanje mi je pomoglo da još više izgradim svoju duhovnost, a koristilo mi je i druženje sa zrelim kršćanima. Lloyd Barry, koji je sa mnom išao u razred, zatim Albert Schroeder, jedan od nastavnika, i John Booth, nadglednik farme Zajednice (na kojoj se nalazila škola Gilead), kasnije su postali članovi Vodećeg tijela. Jako cijenim savjete koje su mi s ljubavlju dala ta braća kao i izvrstan primjer koji su pružili svojom vjernošću Jehovi i njegovoj organizaciji.

Nakon školovanja u Gileadu dobio sam zadatak da služim kao pokrajinski nadglednik u američkoj saveznoj državi Ohiu. Imao sam tek 21 godinu, no braća su me srdačno primila zbog mog mladenačkog poleta. U toj sam pokrajini mnogo toga naučio od iskusne braće.

Nakon nekoliko mjeseci bio sam pozvan da se vratim u bruklinski Betel kako bih se osposobio za vršenje još nekih teokratskih zaduženja. Tako sam imao prilike upoznati još neke “stupove”, kao što su Milton Henschel, Karl Klein, Nathan Knorr, Thomas Sullivan i Lyman Swingle. Svi su oni bili članovi Vodećeg tijela. Za mene je bilo dragocjeno iskustvo promatrati ih kako obavljaju svoje poslove i pokazuju kršćanske osobine. Zahvaljujući tome moje povjerenje u Jehovinu organizaciju iznimno je poraslo. Potom su me braća poslala natrag u Europu kako bih ondje nastavio svoju službu.

U veljači 1950. umrla mi je majka. Nakon sahrane otvoreno sam razgovarao sa svojim ocem i sestrom Dorom. Upitao sam ih što namjeravaju učiniti u vezi s istinom budući da majke više nema, a ja sam otišao od kuće. Poznavali su jednog starijeg pomazanog kršćanina, Harrya Browninga, i jako su ga cijenili, pa su pristali s njime razgovarati o istini. U sljedećih godinu dana i otac i Dora su se krstili. Otac je kasnije imenovan za slugu pomoćnika u skupštini u Gillinghamu. Nakon očeve smrti, Dora se udala za jednog bogobojaznog starješinu, Roya Moretona, i vjerno je služila Jehovi sve do svoje smrti 2010.

U školi sam učio francuski, njemački i latinski, no najviše problema imao sam s francuskim. Stoga sam imao podvojene osjećaje kad su me braća zamolila da idem služiti u pariški Betel. Ondje sam imao prilike raditi s nadglednikom podružnice Henriem Geigerom, starijim bratom koji je bio pomazanik. Taj zadatak nije baš uvijek bio lak i sigurno sam napravio puno grešaka, no mnogo sam naučio o međuljudskim odnosima.

Pored toga, bilo je planirano da se 1951. održi prvi poslijeratni međunarodni kongres u Parizu i ja sam trebao sudjelovati u organizaciji tog kongresa. Jedan mladi putujući nadglednik, Léopold Jontès, došao je u Betel kako bi mi pomogao. Léopold je kasnije bio imenovan za nadglednika podružnice. Kongres je bio održan u dvorani Palais des sports, nedaleko od Eiffelovog tornja. Došla su braća iz 28 zemalja. Posljednjeg dana kongresa programu je prisustvovalo 10 456 osoba, što je veoma obradovalo 6 000 Jehovinih svjedoka iz Francuske.

 Kad sam tek bio došao u Francusku, loše sam govorio francuski. Da stvar bude gora, napravio sam ogromnu pogrešku — pričao sam francuski samo onda kad sam bio siguran da ću sve dobro reći. No ako ne radiš pogreške, nitko te neće ispraviti, pa ne možeš napredovati.

Odlučio sam nešto poduzeti u vezi s tim, pa sam se upisao na tečaj francuskog za strance. Na satove sam išao navečer, kad nisam imao sastanke. Zavolio sam francuski i s godinama mi se sve više sviđao. To se pokazalo jako korisnim jer sam pomagao braći u francuskoj podružnici oko prevođenja. S vremenom sam i sam počeo prevoditi, i to s engleskog na francuski. Bila mi je velika čast pomagati da se bogata duhovna hrana koju priprema vjerni i razboriti rob prenese braći diljem svijeta koja govore francuski (Mat. 24:45-47).

Godine 1956. oženio sam se s Esther, pionirkom iz Švicarske koju sam upoznao nekoliko godina ranije. Vjenčali smo se u dvorani Jehovinih svjedoka pored londonskog Betela (bivša dvorana “Londonski tabernakul”, u kojoj se krstila moja majka). Govor za vjenčanje održao je brat Hughes. Vjenčanju je prisustvovala i Estherina majka, koja je također imala nebesku nadu. Oženivši se s Esther dobio sam dragu i odanu životnu suputnicu, a usto sam imao priliku provesti mnoge dragocjene sate s dobrom, duhovnom punicom, koja je završila svoj zemaljski život 2000.

Nakon vjenčanja Esther i ja živjeli smo izvan Betela. Ja sam i dalje prevodio za Betel, a Esther je služila kao specijalni pionir u predgrađu Pariza. Uz njenu pomoć nekoliko je osoba počelo služiti Jehovi. Godine 1964. bili smo pozvani da se preselimo u Betel. Kad su 1976. prvi put oformljeni Odbori podružnica, bio sam imenovan za člana tog odbora. Esther mi sve ove godine s puno ljubavi pruža podršku.

Imao sam priliku više puta posjetiti naše glavno sjedište u New Yorku. Tijekom tih posjeta dobivao sam korisne savjete od raznih članova Vodećeg tijela. Tako sam, naprimjer, pred bratom Knorrom jednom spomenuo da sam zabrinut hoću li stići u zadanom roku obaviti neki posao. On se nato nasmiješio i rekao: “Nemoj se brinuti. Ti samo radi!” Puno puta poslije toga znalo se dogoditi da mi se nagomila posao, ali tada nisam paničario, nego sam se uhvatio posla i obično sam sve završio na vrijeme.

Kratko prije svoje smrti, Isus je svojim učenicima rekao: “Mene nećete uvijek imati” uza se (Mat. 26:11). Mi, “druge ovce”, svjesni smo da Kristova pomazana braća neće uvijek biti s nama. Stoga smatram neizmjernom čašću što više od 70 godina blisko surađujem s brojnim pomazanicima, zahvalno držeći “jednoga Židova za skut”.