GODINE 1886. stotinu primjeraka prvog sveska Svanuća Tisućugodišnje vladavine poslano je iz Biblijske kuće u Alleghenyu (Pennsylvania, SAD) u Chicago (Illinois, SAD). Charles Taze Russell nadao se da će ta nova knjiga naći svoje mjesto na policama knjižara. Jedna od najvećih američkih tvrtki koja se bavila distribucijom vjerskih knjiga pristala je uvrstiti Svanuće Tisućugodišnje vladavine u svoju ponudu. No dva tjedna kasnije cijela se pošiljka vratila u Biblijsku kuću.

Jedan poznati protestantski propovjednik razljutio se kad je u izlogu pored svojih knjiga vidio i Svanuće Tisućugodišnje vladavine. Bijesno je rekao da će on i svi njegovi ugledni prijatelji, protestantski propovjednici, povući svoje knjige iz te tvrtke i prekinuti s njom poslovanje ako Svanuće ostane na policama. Distributeru nije preostalo ništa drugo nego da vrati Svanuće u Biblijsku kuću. No ta se knjiga oglašavala i u novinama. Kad su protivnici to saznali, pobrinuli su se da novinske kuće raskinu ugovore o oglašavanju. Kako je onda ta nova knjiga došla do ljudi koji su tražili istinu?

Ključnu ulogu u tome odigrali su kolporteri. * Godine 1881. u Sionskoj stražarskoj kuli pisalo je da se traži 1 000 propovjednika koji su spremni posvetiti se dijeljenju biblijske literature. Iako je kolportera bila svega nekoliko stotina, oni su nadaleko i naširoko sijali sjeme istine u pisanom obliku. Do 1897. bilo je razdijeljeno gotovo milijun primjeraka knjige Svanuće, uglavnom zahvaljujući kolporterima. Većina njih živjela je od skromnog novčanog iznosa koji su dobivali za svaku sklopljenu pretplatu na Stražarsku kulu ili svaku prodanu knjigu.

Tko su bili ti neustrašivi kolporteri? Neki su počeli s tom službom još kao tinejdžeri, a neki su postali kolporteri u kasnijim godinama. Mnogi od njih bili su samci ili bračni parovi bez djece, a često su i cijele obitelji sudjelovale u toj službi. Stalni kolporteri nudili su biblijsku literaturu po cijele dane, a pomoćni kolporteri sat ili dva dnevno. Zbog lošeg zdravlja i drugih životnih okolnosti nisu svi mogli biti kolporteri. No na kongresu 1906. onima koji su mogli sudjelovati u toj službi bilo je rečeno da ne trebaju biti “visoko školovani, jako nadareni i da ne moraju govoriti jezikom anđela”.

Na gotovo svim kontinentima obični su ljudi izvršavali izniman zadatak. Jedan je brat rekao da je u sedam godina razdijelio oko 15 000 knjiga.  No dodao je: “Nisam započeo s kolporterskom službom zato da prodajem knjige, nego zato da svjedočim za Jehovu i njegovu istinu.” Gdje god su kolporteri djelovali, sjeme istine uhvatilo je korijen i počeo je rasti broj grupa Istraživača Biblije.

Svećenici su se rugali kolporterima i govorili da su oni obični trgovci koji prodaju knjige po kućama. Godine 1892. u Stražarskoj kuli pisalo je: “Malotko u njima vidi prave Gospodinove predstavnike ili zapaža ono dostojanstvo koje Gospodin vidi u njihovoj poniznosti i samopožrtvovnosti.” Kolporterima u životu nipošto nisu “cvjetale ruže”, kako je to jedan od njih rekao. Obično su putovali biciklima ili pješačili u čvrstim cipelama. Kad ljudi nisu imali novca, kolporteri su mijenjali knjige za hranu. Nakon što su cijeli dan proveli na području, umorni, ali sretni propovjednici vraćali su se u svoje šatore i unajmljene sobe. A onda su se pojavila kolporterska kola, koja su tim propovjednicima uštedjela mnogo vremena i novca. *

Na kongresu koji je 1893. održan u Chicagu prvi je put dio programa bio posvećen posebno kolporterima. U tim programskim točkama kolporteri su pričali iskustva te dobivali prijedloge kako da djelotvornije propovijedaju i druge praktične savjete. Brat Russell jednom je potaknuo te marljive propovjednike da svako jutro dobro doručkuju, da kasnije tokom jutra popiju čašu mlijeka, a za vrućih dana pojedu sladoled.

Kolporteri koji su tražili suradnika za kolportersku službu nosili su na kongresu žutu vrpcu na reveru. Novi kolporteri surađivali su s iskusnijim kolporterima i učili od njih. Koliko im je bila potrebna takva pouka vidi se iz uvoda jedne sestre koja je tek postala kolporter. Sva preplašena ponudila je jednoj ženi knjige riječima: “Vi sigurno ne želite ove knjige, zar ne?” Nasreću, žena je htjela knjige i kasnije je postala naša sestra.

Jedan je brat upitao bi li bilo bolje da zadrži svoj unosan posao i svake godine priloži 1 000 dolara za djelo propovijedanja ili da postane kolporter. Braća su mu rekla da bi Gospodin cijenio i jedno i drugo, ali da će imati veće blagoslove ako svoje vrijeme posveti Gospodinu. Mary Hinds smatrala je kolportersku službu “najboljim načinom da najvećem broju ljudi učini najviše dobra”. A plaha Alberta Crosby rekla je: “Svakog dana sve više volim kolportersku službu.”

Mnogi doslovni i duhovni potomci tih revnih kolportera još i danas cijene svoje duhovno nasljeđe. Ako nitko u tvojoj obitelji nije bio kolporter, odnosno pionir, zašto se ti ne bi potrudio započeti s tom obiteljskom tradicijom? I ti ćeš zavoljeti punovremenu službu i svakog ćeš dana u njoj sve više uživati.