ROĐENA sam 1932. u Sydneyu (Australija). Moji su roditelji vjerovali u Boga, no nisu išli u crkvu. Majka me učila da nas Bog uvijek promatra i da će me kazniti ako ne budem dobra. Zbog toga sam se bojala Boga. No jako me zanimala Biblija. Vikendom nas je posjećivala mamina sestra i pričala mi mnoge zanimljive biblijske priče. Uvijek sam se radovala njenom dolasku.

Kad sam bila tinejdžerica, moj je otac čitao komplet knjiga što ga je moja majka nabavila od jedne starije gospođe koja je bila Jehovin svjedok. Ono što je pročitao u tim knjigama toliko ga se dojmilo da je pristao proučavati Bibliju s Jehovinim svjedocima. Jedne večeri otac me uhvatio kako prisluškujem razgovor koji se vodio za vrijeme njegovog biblijskog tečaja. Htio me poslati natrag u krevet, no naš ga je gost upitao: “Zašto nam se i Elva ne bi pridružila?” Njegove su riječi označile početak mog novog života i prijateljstva s pravim Bogom, Jehovom.

Nedugo poslije toga otac i ja počeli smo ići na sastanke Jehovinih svjedoka. Ono što je moj otac naučio iz Biblije potaknulo ga je da se počne mijenjati. Čak je počeo kontrolirati svoju narav. To je pozitivno utjecalo na moju majku i starijeg brata Franka, pa su i oni počeli ići na sastanke. * Svi četvero duhovno smo napredovali te smo se krstili kao Jehovini svjedoci. Otada su mnoge starije osobe pozitivno utjecale na mene u različitim periodima mog života.

Kao tinejdžerica voljela sam se družiti sa starijom braćom i sestrama u skupštini. Jedna od njih bila je Alice Place, starija sestra koja je prva svjedočila mojoj obitelji. Ona mi je bila poput bake. Alice me poučavala kako propovijedati i poticala me da se krstim. Kad sam imala 15 godina, ostvarila sam taj cilj.

Sprijateljila sam se i s jednim starijim bračnim parom, Percyem i Margaret (Madge) Dunham. Druženje s njima imalo je velik utjecaj na moju budućnost. Naime, voljela sam matematiku i željela sam je jednoga dana predavati u školi. Percy i Madge služili su tijekom 1930-ih kao misionari u Latviji. Kad je u Europi izbio Drugi svjetski rat,  bili su pozvani u australski Betel, koji se nalazio u jednom dijelu Sydneya. Percy i Madge poklanjali su mi puno pažnje. Pričali su mi mnoga zanimljiva iskustva iz misionarske službe. Shvatila sam da bi me puno više usrećilo poučavati ljude Bibliji, nego matematici. Zato sam odlučila da ću radije postati misionarka.

Percy i Madge potaknuli su me da budem pionir kako bih se pripremila za misionarsku službu. Tako sam se 1948, kad sam imala 16 godina, pridružila grupi od desetero mladih koji su radosno služili kao pioniri u našoj skupštini u sidnejskoj četvrti Hurstvilleu.

Sljedeće četiri godine služila sam kao pionir u četiri druga grada u saveznim državama Novom Južnom Walesu i Queenslandu. Jedna od prvih osoba s kojima sam proučavala Bibliju bila je Betty Law (sada Remnant). Betty je bila suosjećajna djevojka, dvije godine starija od mene. Kasnije smo zajedno služile kao pioniri u gradu Cowri, smještenom otprilike 230 kilometara zapadno od Sydneya. Premda smo samo kratko vrijeme surađivale, ostale smo prijateljice sve do danas.

Kad sam postala specijalni pionir, preselila sam se u grad Narranderu, koji se nalazi 220 kilometara jugozapadno od Cowre. Moja nova suradnica bila je Joy Lennox (sada Hunter), revna pionirka koja je također bila dvije godine starija od mene. Bile smo jedini Jehovini svjedoci u gradu. Stanovale smo kod jednog gostoljubivog bračnog para, Raya i Esther Irons. Imali su sina i tri kćeri i cijela je obitelj bila zainteresirana za istinu. Ray je sa sinom preko tjedna radio na jednoj farmi izvan grada na kojoj su se uzgajale ovce i pšenica, a Esther je s kćerima vodila mali hotel u gradu. Svake nedjelje Joy i ja ispekle bismo puno mesa za obitelj Irons i desetak njihovih gostiju, sve samih gladnih muškaraca koji su radili na željeznici. Tako smo plaćale dio stanarine. Nakon što bismo sve pospremile, poslužile bismo obitelji Irons ukusan duhovni obrok — tjedno razmatranje Stražarske kule. Ray, Esther i njihovo četvero djece upoznali su istinu i postali temelj skupštine u Narranderi.

Godine 1951. prisustvovala sam kongresu Jehovinih svjedoka u Sydneyu. Tom sam prilikom bila i na posebnom sastanku za pionire koji su bili zainteresirani za misionarsku službu. Sastanak je bio održan u velikom šatoru, a prisustvovalo mu je više od 300 osoba. Nathan Knorr iz bruklinskog Betela jasno je naglasio da je potrebno što prije prenijeti dobru vijest u svaki kutak Zemlje. Pažljivo smo slušali svaku njegovu riječ. Mnogi pioniri prisutni na tom sastanku kasnije su bili među prvima koji su propovijedali dobru vijest na otocima u južnom dijelu Tihog oceana i u drugim krajevima. Bila sam presretna što sam se našla među 17 Australaca koji su 1952. bili pozvani u 19. razred škole Gileada. Imala sam samo 20 godina, a već mi se počeo ispunjavati san da postanem misionar!

Ono što sam naučila u Gileadu i druženje s ostalim polaznicima duboko je utjecalo na mene. Ne samo da sam proširila svoje znanje o Bibliji i ojačala svoju vjeru nego sam se i jako promijenila kao osoba. Bila sam mlada i nadobudna, pa sam očekivala savršenstvo i od sebe i od drugih. Neki moji stavovi bili su previše kruti. Naprimjer, kad sam jednom prilikom vidjela kako brat Knorr igra bejzbol s grupom mladih betelskih radnika, ostala sam zapanjena.

Nastavnici u Gileadu, razumni muškarci s dugogodišnjim iskustvom, sigurno su vidjeli što me  muči. Posvetili su mi pažnju i pomogli da ispravim svoje razmišljanje. Malo-pomalo počela sam gledati na Jehovu kao na Boga punog ljubavi i razumijevanja, a ne kao na strogog i zahtjevnog Boga. Puno su mi pomogli i drugi polaznici. Sjećam se da mi je jedna sestra rekla: “Elva, Jehova ne stoji na nebu s bičem u ruci. Nemoj biti tako stroga prema sebi!” Dirnule su me njene iskrene riječi.

Nakon Gileada bila sam s još četvero polaznika poslana u Namibiju (Afrika). Ubrzo smo vodili 80 biblijskih tečajeva. Voljela sam Namibiju i misionarsku službu, no bila sam zaljubljena u jednog brata koji je sa mnom pohađao Gilead, a bio je poslan u Švicarsku. Nakon što sam godinu dana bila u Namibiji, otišla sam k svom zaručniku u Švicarsku. Poslije vjenčanja služila sam s njim u pokrajinskoj službi.

U pokrajinskoj službi proveli smo pet lijepih godina, a zatim smo bili pozvani da služimo u švicarskom Betelu. Bila sam sretna što je u betelskoj obitelji bilo mnogo duhovno zrelih ostarjelih kršćana.

No ubrzo sam doživjela strašan udarac. Otkrila sam da je moj muž bio nevjeran i meni i Jehovi. Nakon toga me i napustio. Bila sam shrvana. Ne znam kako bih sve to izdržala bez ljubavi i podrške svojih dragih ostarjelih prijatelja u Betelu. Slušali su me kad mi je bio potreban razgovor, a kad mi je trebao mir, nisu mi smetali. Njihove utješne riječi i dobra djela pomogli su mi da podnesem neopisivu bol koju sam osjećala i da se još više približim Jehovi.

Osim toga, često sam se znala sjetiti onoga što su mi godinama ranije znali reći neki mudri stariji sukršćani, koji su se prekalili u mnogim kušnjama. Jedna od njih bila je i Madge Dunham. Jednom mi je rekla: “Elva, dok služiš Jehovi, doživljavat ćeš mnoge kušnje, no najteže bi mogle doći od osoba koje su ti bliske. Kad se nađeš u takvim kušnjama, ostani uz Jehovu. Nemoj zaboraviti da služiš njemu, a ne nesavršenim ljudima!” Savjet koji mi je dala Madge vodio me u mnogim teškim trenucima. Nisam htjela zbog muževih pogrešaka napustiti Jehovu.

S vremenom sam odlučila vratiti se u Australiju i ondje biti pionir kako bih bila bliže svojoj obitelji. Dok sam brodom putovala kući, redovito sam vodila zanimljive biblijske razgovore s jednom grupom putnika. Među njima je bio i jedan mirni Norvežanin, Arne Gjerde. Jako mu se dopalo ono o čemu smo razgovarali. Arne je kasnije posjetio moju obitelj i mene u Sydneyu. Brzo je duhovno napredovao i krstio se. Arne i ja vjenčali smo se 1963, a dvije godine kasnije rodio nam se sin Gary.

Arne, Gary i ja uživali smo u sretnom obiteljskom životu. Arne je proširio našu kuću kako bi se k nama doselili moji ostarjeli roditelji. No nakon šest godina braka uzdrmala nas je jedna strašna vijest. Liječnici su utvrdili da Arne ima tumor na mozgu. Morao je duže vrijeme ići na zračenje, a ja sam ga svaki dan posjećivala u bolnici. Neko mu je vrijeme bilo bolje, a onda mu se stanje  pogoršalo i doživio je moždani udar. Liječnici su mi rekli da mu je ostalo samo nekoliko tjedana života. Međutim, Arne je preživio. Kad se vratio kući, brižno sam ga njegovala i on se polako oporavio. S vremenom je ponovno počeo hodati i služiti kao starješina. Njegova vedra narav i smisao za humor pomogli su mu da se oporavi, a meni su olakšali da se godinama brinem za njega.

Godine 1986. Arneu se zdravlje ponovno pogoršalo. Budući da u to vrijeme moji roditelji više nisu bili živi, preselili smo se u podnožje prekrasnog Plavog gorja, nedaleko od Sydneya, kako bismo bili bliže svojim prijateljima. Kasnije se Gary oženio s Karin, dragom duhovnom sestrom, i oni su predložili da svi živimo zajedno. Za nekoliko mjeseci preselili smo se u kuću koja je bila svega nekoliko ulica dalje od kuće u kojoj smo Arne i ja dotad živjeli.

Posljednjih 18 mjeseci života Arne je bio vezan za krevet i trebao je stalnu njegu. Budući da sam u to vrijeme većinom morala biti kod kuće, svaki sam dan dva sata proučavala Bibliju i biblijske publikacije. Tako sam pronašla mnoge mudre savjete o tome kako se nositi sa svojom životnom situacijom. Osim toga, posjećivala su me brižna starija braća iz naše skupštine, a neki od njih i sami su prošli nešto slično. Njihovi su me posjeti jako ohrabrili. Arne je umro u travnju 2003. s čvrstom nadom u uskrsnuće.

Kad sam bila mlada, bila sam puna ideala. No uvidjela sam da u životu stvari često ispadnu drugačije nego što smo planirali. Doživjela sam brojne blagoslove, ali i dvije velike tragedije — jednog sam bračnog partnera izgubila jer je bio nevjeran, a drugog mi je oduzela bolest. Sve to vrijeme iz različitih sam izvora dobivala vodstvo i utjehu. No najveću podršku oduvijek mi pruža “Pradavni”, Jehova Bog (Dan. 7:9). Njegovi savjeti oblikovali su me kao osobu i omogućili mi da doživim lijepa iskustva u misionarskoj službi. Kad su me snašli problemi, Jehovina me “milost (...) poduprla”, a njegove su utjehe “stale milovati dušu moju” (Psal. 94:18, 19). Osim toga, osjećala sam ljubav i podršku obitelji i prijatelja, za koje vrijede riječi: “Pravi prijatelj ljubi u svako doba i brat postaje u nevolji” (Izr. 17:17). Mnogi od tih prijatelja bili su mudri stariji kršćani.

“Zar nema mudrosti među starcima i zar dug život ne donosi razboritost?” upitao je patrijarh Job (Job 12:12). Kad se osvrnem na svoj život, mogu reći da su ostarjeli doista mudri i razboriti. Savjeti mudrih starijih kršćana puno su mi pomogli, njihova utjeha davala mi je snage, a njihovo prijateljstvo obogatilo mi je život. Sretna sam što sam se družila s njima.

Budući da imam 80 godina, i sama sam ostarjela. Zbog svega što sam proživjela, posebno pazim na potrebe ostarjelih. Još uvijek ih rado posjećujem i pomažem im. No volim se družiti i s mladima. Njihova energija djeluje poticajno, a njihovo je oduševljenje zarazno. Kad vidim da mladi trebaju savjet ili podršku, rado im pomažem.