MOJA priča započinje godinama ranije u Australiji, gdje sam odrastao i gdje me Jehova počeo poučavati da vršim njegovu volju. Moj je tata 1938. dobio knjigu Neprijatelji * od jedne žene koja je bila Jehovin svjedok. On i mama već su bili razočarani svećenicima iz naše crkve, koji su neke dijelove Biblije nazivali bajkama. Otprilike godinu dana kasnije moji su se roditelji krstili u znak predanja Jehovi. Otada je našoj obitelji vršenje Jehovine volje bilo najvažnije u životu. Nakon mame i tate krstila se moja sestra Lesley, koja je bila starija od mene pet godina, a ja sam se krstio 1940. kad sam imao devet godina.

Ubrzo nakon što je izbio Drugi svjetski rat, u Australiji je bilo zabranjeno tiskanje i dijeljenje biblijske literature Jehovinih svjedoka. Stoga sam još kao dijete naučio objašnjavati svoja vjerovanja koristeći samo Bibliju. Uvijek sam nosio Bibliju u školu kako bih drugima objasnio zašto ne pozdravljam zastavu ili ne podupirem rat (2. Mojs. 20:4, 5; Mat. 4:10; Ivan 17:16; 1. Ivan. 5:21).

Mnoga djeca u školi nisu se željela družiti sa mnom jer su govorila da sam njemački špijun. U ono su se vrijeme u školi prikazivali filmovi. Prije početka filma svi su trebali ustati i otpjevati himnu. Budući da sam ja uvijek ostao sjediti, dvojica ili trojica dječaka pokušavala bi me podignuti vukući me za kosu. Na koncu sam zbog svojih biblijskih uvjerenja bio izbačen iz škole. Međutim, nastavio sam školovanje putem dopisne škole.

Postavio sam si cilj da s 14 godina započnem s pionirskom službom. Stoga sam bio jako razočaran kad su mi roditelji rekli da se najprije trebam zaposliti. Iako sam živio s njima, rekli su mi da moram plaćati smještaj i hranu, ali obećali su da ću moći postati pionir kad navršim 18 godina. Stalno smo se raspravljali oko novca koji sam zarađivao. Uvjeravao sam ih da taj novac  želim štedjeti za pionirsku službu, no oni su mi ga uzimali.

Kad je došlo vrijeme da započnem s pionirskom službom, roditelji su mi rekli da su moj novac stavljali na štednu knjižicu. Vratili su mi sav novac da kupim odjeću i druge stvari koje su mi trebale za pionirsku službu. Naučili su me da se sam brinem za sebe, a ne da to očekujem od drugih. Pokazalo se da je to bila izuzetno važna pouka.

Dok smo Lesley i ja bili djeca, pioniri su često bili gosti u našem domu i rado smo s njima išli u službu propovijedanja. Svakog smo vikenda propovijedali od kuće do kuće, svjedočili na ulici i vodili biblijske tečajeve. U ono se vrijeme objavitelje poticalo da mjesečno provedu 60 sati u službi. Majka je gotovo uvijek uspijevala ostvariti taj cilj, i time je Lesley i meni pružila dobar primjer.

Pionirsku službu započeo sam na australskom otoku Tasmaniji, na kojem su već služili moja sestra i njen muž. No kratko nakon mog dolaska oni su otišli jer su dobili poziv za 15. razred Gileada. Bio sam jako sramežljiv i nikad dotad nisam se razdvajao od roditelja. Neki su nagađali da na Tasmaniji neću izdržati duže od tri mjeseca. No za manje od godinu dana, 1950, bio sam imenovan za slugu grupe, koji je obavljao slična zaduženja kao i koordinator starješinstva u današnje vrijeme. Kasnije sam počeo služiti kao specijalni pionir, a jedan mladi brat postao mi je suradnik.

Naše područje bio je jedan zabačeni rudarski gradić u kojem nije bilo Jehovinih svjedoka. Onamo smo stigli autobusom kasno jednog poslijepodneva. Prvu noć prespavali smo u jednom starom hotelu. Sutradan smo u službi od kuće do kuće pitali ljude znaju li iznajmljuje li se neka soba. Pretkraj dana jedan nam je čovjek rekao da je prazna kuća pored Prezbiterijanske crkve u kojoj inače živi svećenik i da se za nju raspitamo kod đakona. On nam je bio naklonjen, pa nam je iznajmio kuću. Bio je neobičan osjećaj svaki dan izlaziti iz svećenikove kuće i ići u službu propovijedanja.

Područje je bilo veoma plodno. Vodili smo zanimljive razgovore i započeli mnogo biblijskih tečajeva. Kad su crkvene vlasti u glavnom gradu čule za to i kad su saznale da Jehovini svjedoci žive u svećenikovoj kući, zahtijevale su od đakona da nas smjesta izbaci. Tako smo ponovno ostali bez krova nad glavom.

Sutradan smo cijelo prijepodne proveli u službi propovijedanja, a poslijepodne smo tražili gdje ćemo prenoćiti. Nismo pronašli ništa bolje od natkrivene tribine stadiona. Ondje smo sakrili putne torbe i nastavili propovijedati. Već se  počeo spuštati mrak, ali mi smo odlučili i dalje svjedočiti jer je do kraja ulice ostalo još samo nekoliko kuća. U jednoj od njih upoznali smo čovjeka koji nam je ponudio smještaj u kućici koja se nalazila straga u njegovom dvorištu.

Nakon što sam otprilike osam mjeseci propovijedao na tom području, dobio sam poziv iz australske podružnice da služim kao pokrajinski nadglednik. To me jako iznenadilo jer sam imao samo 20 godina. Nakon nekoliko tjedana pouke počeo sam redovito posjećivati skupštine kako bih hrabrio braću. Oni koji su bili stariji od mene, a to su bili gotovo svi, nisu me podcjenjivali zbog moje mladosti, već su cijenili službu koju sam vršio.

Do skupština sam putovao na razne načine. Jedan sam tjedan putovao autobusom, drugi tramvajem, a onda automobilom ili na motociklu, vukući sa sobom i putnu torbu i torbu za službu. Stanovati kod braće bila je prava radost. Jedan sluga grupe žarko je želio da noćim kod njega iako njegova kuća nije bila dovršena. Tog sam tjedna spavao u kadi, ali za obojicu je to bio radostan i ohrabrujuć tjedan.

Još jedno iznenađenje doživio sam 1953, kad sam dobio poziv za 22. razred Gileada. Taj me poziv razveselio, ali i zabrinuo. Naime, nakon što su moja sestra Lesley i njen muž 30. srpnja 1950. završili Gilead, bili su poslani u Pakistan. Za manje od godinu dana Lesley se razboljela i ondje umrla. Zato sam se pitao kako će reagirati moji roditelji ako tako brzo nakon te tragedije i ja odem u neku daleku zemlju. No oni su mi rekli: “Idi i služi Jehovi gdje god on to želi.” Tada sam zadnji put vidio oca. Umro je 1957.

Nedugo poslije toga ukrcao sam se na brod s još petero braće i sestara iz Australije i krenuo na šestotjedno putovanje za New York. Tijekom putovanja čitali smo Bibliju, proučavali i svjedočili drugim putnicima. Prije nego što smo otišli u South Lansing (država New York), gdje se nalazila škola Gilead, prisustvovali smo međunarodnom kongresu koji se u srpnju 1953. održao na stadionu Yankee. Najveći broj prisutnih bio je 165 829.

U našem razredu bilo je 120 polaznika, koji su stigli iz svih krajeva svijeta. Tek smo na promociji saznali u kojoj ćemo zemlji služiti. Čim nam se ukazala prilika, odjurili smo u knjižnicu da saznamo nešto više o zemljama u koje smo bili poslani. Doznao sam da se u Paragvaju, zemlji u kojoj sam trebao služiti, često događaju politički prevrati. Jednog jutra, ubrzo nakon mog dolaska u Paragvaj, upitao sam druge misionare kakva je to bila “proslava” prošle noći. Nasmiješili su se i rekli: “Upravo si doživio svoju prvu revoluciju! Otvori vrata i pogledaj van.” Vojnici su stajali na svakom uglu.

Jednom sam prilikom s pokrajinskim nadglednikom posjetio jednu zabačenu skupštinu kako bismo ondje prikazali film Društvo novog svijeta u akciji. Putovali smo osam ili devet sati, najprije vlakom, a onda konjskom i na koncu volovskom zapregom. Nosili smo generator i filmski projektor. Nakon napornog putovanja konačno smo stigli na svoje odredište. Sutradan smo posjećivali farme i pozivali sve ljude da navečer dođu na prikazivanje filma. Došlo je oko 15 ljudi.

Projekcija je trajala tek dvadesetak minuta kad su nam prisutni rekli da što brže uđemo u kuću. Zgrabili smo projektor i poslušali ih. Tada je gnjevna svjetina počela vikati, pucati i skandirati: “Naš je bog krvožedan i on želi krv gringosa.” U kući su bila samo dva gringosa, a ja sam bio jedan od njih. Oni koji su došli pogledati film zadržali su svjetinu da ne uđe u kuću. No protivnici su se vratili oko tri ujutro. Pucali su i prijetili da će nas uhvatiti kad se kasnije budemo vraćali u grad.

Braća su to javila šerifu i on je stigao tog poslijepodneva s dva konja kako bi nas odveo u grad. Kad god smo na povratku ugledali nekakvo grmlje ili drveće, on je izvukao pušku i odjahao ispred nas kako bi provjerio područje. Shvatio sam da je konj važno prijevozno sredstvo, pa sam ga kasnije i ja nabavio.

U službi smo imali puno uspjeha usprkos stalnom otporu svećenstva. Godine 1955. stiglo je petero novih misionara, među kojima je bila i mlada Kanađanka Elsie Swanson, koja je završila 25. razred Gileada. Neko smo vrijeme zajedno služili u podružnici, a onda je ona dobila zadatak da služi u drugom gradu. Posvetila je svoj život službi Jehovi iako je u tome nisu podržavali roditelji, koji nikad nisu prihvatili istinu. Elsie i ja vjenčali smo se 31. prosinca 1957. i živjeli smo sami u misionarskom domu na jugu Paragvaja.

U kući nije bilo vode, nego smo u dvorištu imali bunar. Zbog toga nismo imali kupaonicu, zahod, perilicu rublja, pa čak ni hladnjak. Zbog toga smo morali hranu koja se lako kvari kupovati svaki dan i odmah je potrošiti. No zbog jednostavnog života i ljubavi braće i sestara u skupštini to nam je bilo jako sretno razdoblje života.

 Ubrzo nakon što smo 1963. stigli u Australiju kako bismo posjetili moju majku, ona je doživjela srčani udar, vjerojatno od velikog uzbuđenja što me vidjela nakon deset godina. Budući da se bližilo vrijeme da se vratimo u Paragvaj, morali smo donijeti jednu od najtežih odluka u životu. Da li da ostavimo moju majku u bolnici, nadajući se da će se netko brinuti za nju, i vratimo se misionarskom životu u Paragvaju koji smo toliko voljeli? Nakon mnogo molitvi Elsie i ja odlučili smo ostati i brinuti se za majku. Usto smo uspjeli ostati u punovremenoj službi sve do majčine smrti 1966.

Sretan sam što sam godinama služio kao pokrajinski i oblasni nadglednik u Australiji te što sam imao priliku poučavati starješine na Tečaju za imenovanu braću. A onda je nastupila još jedna promjena u našem životu. Postao sam član prvog Odbora podružnice u Australiji. Kad smo počeli planirati gradnju nove podružnice, bio sam imenovan za predsjedavajućeg odbora za gradnju. Uz pomoć mnogih iskusnih radnika spremnih na suradnju sagrađena je predivna podružnica.

Poslije toga radio sam u Službenom odjelu, koji nadgleda propovjedničku aktivnost u zemlji. Osim toga, imao sam prilike posjećivati druge podružnice diljem svijeta kao zonski nadglednik kako bih pomagao tamošnjoj braći i jačao ih. Prilikom posjeta nekim zemljama moju je vjeru naročito ojačalo druženje s braćom koja su godinama, pa čak i desetljećima, bila u zatvorima i koncentracijskim logorima jer su željela ostati vjerna i poslušna Jehovi.

Kad smo se 2001. vratili s jednog napornog zonskog putovanja, dočekao me poziv da dođem u Brooklyn kako bih služio u novoosnovanom Odboru podružnice u Sjedinjenim Državama. Elsie i ja u molitvi smo razmotrili taj poziv i radosno ga prihvatili. Već više od 11 godina služimo u Brooklynu.

Jako sam sretan što imam ženu koja je spremna činiti sve što Jehova traži. Elsie i ja zašli smo u osamdesete, no još uvijek smo prilično dobrog zdravlja. Radujemo se što će nas Jehova poučavati u svu vječnost i što će dati bogate blagoslove svima koji vrše njegovu volju.